No mnoge Japance stoti rođendan je samo još jedno slavlje punine života. Kažemo punine, jer dugu životnu dob pripisuju ne samo dobroj prehrani, pristupačnom zdravstvu, tjelovježbi i obiteljskoj podršci, već i radu koji im daje smisao dokle ih tijelo služi. Zato u Japanu rade i stogodišnjaci.
Serviser bicikala
Seiichi Ishii ima 103 godina i već preko 90 godina popravlja bicikle. Imao je samo 12 godina kad se vraćao iz škole i u izlogu radionice za popravak bicikala u tokijskom kvartu Shitamachi ugledao oglas za posao. Oduvijek se divio dugim tamnoplavim kombinezonima koje su nosili serviseri i poželio i sam stati u jedan.
Više od 90 godina kasnije, gospodin Ishii i dalje popravlja bicikle, sada u vlastitoj radionici. Premda su mu nogavice kombinezona preduge za njegovo sve niže tijelo, svake večeri ide u krevet uzbuđen zbog kupaca koji bi mogli doći sljedeći dan. “Ako u svojoj radionici umrem, bit ću sretan. Ja sam radnik i to se s godinama ne mijenja”, kaže za NYTimes.
Iako mu ruke danas drhte, a vid mu je slabiji nego u mladosti, gospodin Ishii uživa rastavljati bicikle i sastavljati ih natrag. Posao mu donosi više radosti nego karaoke koje svake nedjelje pjeva u svom omiljenom baru, do kojeg se doveze triciklom.
Kuharica ramena
Fuku Amakawa ima 102 godine. Pet ili šest dana u tjednu sa sinom i kćeri radi u obiteljskom ramen-restoranu. Koristi duge štapiće kojima u svinjskom temeljcu miješa rezanaca od jaja, a potom po zdjelama vruće juhe posipava nasjeckani mladi luk.
“Ne mogu vjerovati da sam uspjela ovako dugo raditi, a da mi nije dosadilo. Kroz život sam prošla mnoge uspone i padove, ali sada sam na vrhu brda”, kaže dok dezinficira pladnjeve za posluživanje. Gospođa Amakawa priznaje da je uvijek bila tvrdoglava. Odgađala je dogovoreni brak koliko god je mogla, ali nakon što je popustila i pristala se udati, sa suprugom je otvorila restoran koji je ove godine proslavio 60. obljetnicu.
Rad joj pomaže ostati u formi, a radost koju osjeća u radu s ljudima i dalje joj daje snagu za svakodnevni život. Prošle je godine osjetila bol u prsima i u panici pomislila da ima problema sa srcem. No, liječnik joj je rekao da se ne brine: bila je to samo bol u mišićima od podizanja teških tava.
Poljoprivrednik
Kad je bio mlad, Masafumi Matsuo (101) uživao je u poljima svijetložute uljane repice. Volio je njegovu blagu gorčinu koja postaje slatka kad se skuha, a koju je uzgajao i prodavao. Danas njegov sin, koji je preuzeo obiteljsko gospodarstvo, sadi rižu, manje zahtjevnu kulturu.
“Rad na farmi održava me zdravim, poljoprivreda je uostalom sve što znam raditi jer se njome bavim cijeli život”, kaže gospodin Matsuo dok se odmara u polju i ispija vodu tijekom pauze. Preživio je rak jednjaka i Covid s 99 godina, a svaki dan nađe vremena i volje za igru sa svojom jednogodišnjom praunukom. Nakon rada u polju, odmara u svojoj grijanoj stolici, okružen toplinom i mirisom doma.
Prodavačica kozmetike
Tomoko Horino (102) je oduvijek znala da je pred njom nešto više od ostanka u kući. “Kad sam prvi put isprobala šminku, osjećala sam se lijepom. Htjela sam da i drugi osjete to isto i poželjela prodavati kozmetiku po principu kućnih posjeta”, govori. No, san joj se nije ostvario bez poteškoća. Bila je mlada majka troje djece i kulturni običaji su sugerirali da rad za nju nije prikladan.
Niti njezin suprug, koji je radio u uredu, nije bio sretan s idejom da ona zaposli, ali obitelj je bila u teškoj financijskoj situaciji. Sve što je tražio od nje bilo je da kuca na vrata gdje je neće prepoznati. Poslušala ga je i putovala najmanje sat vremena od kuće kako bi prodavala svoje proizvode. Ubrzo je zarađivala više od njega.
Sada je udovica u 102. godini i živi sama, ali i dalje prodaje kozmetiku putem telefona, uz povremene kućne posjete. Iako je nadživjela većinu svojih klijentica, nikada nije razmišljala o napuštanju posla. ”Volim kad se ljudi osjećaju lijepo i kad kod klijentica primijetim kako im raste samopouzdanje. To je najvažniji i najradosniji dio mog posla“, istaknula je.
Pripovjedačica narodnih priča
Tomeyo Ono (101) je sa 70 godina počela u javnosti pričati narodne priče, zvane minwa. To su tradicionalne priče koje su se prenosile usmenom predajom i često sadrže moralne pouke, mitska bića, duhove, junake ili objašnjavaju prirodne pojave. Tomeyo je najstarija i najglasnija članica kolektiva pripovjedača.
Nakon što je tsunami 2011. godine uništio njezin dom u Fukushimi, odlučila je u svoje priče uključiti iskustva preživjelih. Svaki dan piše dnevnik i jede natto, ljepljivo jelo od fermentiranih sojinih zrnaca, između dva komada bijelog kruha. “Živim kako bi ispričala svoje priče,” kaže, dok joj suze klize niz lice jer se boji da će se sjećanja na tsunami zaboraviti.
