Vesna Dikon: Mirovina mi je upola manja od plaće, ali ne odustajem od života

Mnogi jedva čekaju umiroviti se, ali Vesna Dikon (65) nije željela preskakati nijedan korak. Strpljivo je dočekala punu starosnu mirovinu, a prije šest i pol mjeseci posljednji put je zatvorila vrata ureda i okrenula novu stranicu života.

”Iako sam imala mogućnost otići u prijevremenu, nisam je uopće razmatrala jer sam voljela raditi i nikad nisam osjetila nelagodu kad bih krenula u ured. Kad sam sa svojih 65 napokon izašla iz radnog ritma, htjela sam izbjeći bilo kakav šok i zato sam prvi tjedan mirovine provela sa suprugom u Napulju. Tretirala sam to kao godišnji, a ne kao početak mirovine i tako sam se puno lakše prebacila u novu fazu života”, kaže gospođa Vesna.

Nakon povratka brzo se priviknula, no jedno joj i danas nedostaje. ”Fale mi jutarnje kave s kolegama. Tamo se razgovaralo, smijalo, razmjenjivalo iskustva. Sve ostalo sam prihvatila bez poteškoća. Puno više hodam, najmanje deset tisuća koraka dnevno. Više sam i u kuhinji i jedemo zdravije. Četvrtkom idemo na tržnicu Jarun jer je to dan kad dolaze OPG-ovci pa uzmemo sve domaće za dane do nedjelje. U tjednu po potrebi odemo još do nekog trgovačkog centra, ali ne radimo velike nabavke.“

Pomnije planiraju budžet

Otkako su i ona i suprug u mirovini, kaže, pomnije planiraju budžet. ”Itekako pratimo i čekamo akcije jer je nenormalno koliko je sve poskupjelo. Čak i sa susjedom redovito razmjenjujem informacije, često mi javi što je gdje na akciji“, priznaje. Kaže potom da joj je žao što mnogi više ne mogu kupovati domaće proizvode i one kojima su još donedavno bili vjerni. ”Primjerice volim Franck kavu, ali sada kupujem i druge. A imamo prijatelji koji kavu naručuju online iz Italije i s dostavom ih opet dođe jeftinije nego ove naše“, kaže.

Jesenas je po prvi put je pripremila i raznoliku zimnicu. ”Oduvijek radim ajvar, ali ove godine napravila sam i kiselu papriku, krastavce i feferone. Povrće nije jeftino, ali su teglice u trgovini još skuplje. Čovjek pregrmi jednom, a poslije je lijepo znati da uvijek imaš nešto od salata pri ruci“, ističe gospođa Vesna.

Više rekreacije, manje izlazaka

Osim što kuha, odlazi na duge šetnje i nalazi se s prijateljicama, gospođa Vesna je sutkinja na utrkama triatlon kluba Jarun. Njezin suprug, također umirovljenik, ondje i dalje aktivno trenira. ”Često smo s klubom, povremeno i putujemo na utrke, i tamo imamo trajna prijateljstva. I to je jedan od razloga što mi je olakšalo prijelaz u penziju“, kaže.

Ipak, u mirovini, koja je skoro pa dvostruko manja od nekadašnje plaće na poslu cash managerice u Riznici Ine. ”Na žalost, ne putujemo više kao prije, čak ni po Hrvatskoj. Uostalom, kad usporedimo aranžmane ponekad se više isplati otići negdje van avionom nego kod nas. To je prava šteta za nas umirovljenike“, dodaje.

Neugodne situacije s napojnicom

Promjene ovaj umirovljenički par vidi i u izlascima. ”Prije smo suprug i ja puno češće išli van na ručak ili večeru. Čak smo pratili u medijima ako se nešto novo otvorilo pa bismo odmah išli isprobati. U mirovini je to postalo nedostižno. Prođe i mjesec dana da ne izađemo. Ne znaš koliko će te opaliti po džepu, a kad plaćaš karticom još ti ponude postotak napojnice. Iskreno, umirovljeniku to nije lako. Ne samo da možda nema, nego ponekad ni ne želi, jer hrana ili usluga ne opravdaju napojnicu. Nismo u Americi.“

I odlazak na Maksima Mrvicu primjer je takvih dvojbi. ”Dugo smo razmišljali hoćemo li dati 120 eura za dvije karte. Ne žalimo što smo otišli, nego što danas toliko moraš razmišljati o stvarima koje ti nešto znače. Primjerice, volim dobar sushi, ali ti restorani znaju biti baš jako skupi. Ponekad kupim gotov u supermarketu, ali to nije to. Čovjek se želi dotjerati, izaći i osjećati se ugodno, a za umirovljenički džep to je postalo gotovo nedostižno“, napominje gospođa Vesna.

Ipak, njeguje svoje male rituale. ”Imam prijateljicu s kojom se redovito nalazim pa nekad i pojedemo nešto. Biramo restorane s normalnim cijenama, ali nam ti izlasci puno znače. Volim otići i na kavu s još par drugih prijateljica, poput većine Hrvata ne odričemo se kafića iako je espresso sa šest kuna došao do dva eura”, kaže.

Ne odriču se godišnje pretplate na Lisinski

Jedna od stvari koje se ona i suprug nikada ne odriču je godišnja pretplata na Lisinski. “Košta 75 eura i to si i dalje priuštimo. Ostalo raspoređujemo prema interesima. Ja si platim INmusic, on ode negdje van Hrvatske na utrku pa potroši. Poznajemo se više od 40 godina, 35 smo u braku. Prvih dvadeset bili smo nerazdvojni, sad smo neovisniji i svatko podržava interese onog drugog. To je zdravije. Ali tko zna, možda ćemo u starosti opet htjeti biti samo jedno s drugim”, smije se.

Iako silno uživa u mirovini, naša aktivna sugovornica otkriva da povremeno razmišlja o povratku na posao, makar samo na četiri sata dnevno. ”Za sada odmaram i otkrivam što si zapravo priželjkujem za dalje. Već me pomalo kopka bi li mi radni ritam, iako skraćen, donio dodatnu dozu uzbuđenja i osjećaj svrhe. Još se predomišljam, ali moguće da ću se odvažiti na taj korak“, priznaje gospođa Vesna.