‘U Australiji je na Božić bilo 40 °C, ipak biram svoj hladan Osijek’

Osječka umirovljenica, 87-godišnja Eva Bertić djeci je u Australiju putovala sve dok je mogla, a prijelomna godina bila je godina pandemije. U svojim kasnim osamdesetima kaže da se više ne bi usudila na tako dalek put, no zato se s nama rado prisjetila svog posljednjeg Božića u zemlji klokana.

“Oboje moje djece, sin i kći, već godinama žive u Australiji. Zaposleni su i nemaju vremena doći u Osijek, pa sam, ako sam ih željela vidjeti, morala putovati k njima. Već sam 20 godina udovica i putovala sam sama svake druge godine, ukupno deset puta. Putovanja su bila naporna, ali brzo bih se oporavila i privikla na klimu i vremensku razliku. Uvijek sam u Perth dolazila početkom prosinca, tako da sam tamo bila tijekom Božića i Nove godine, u vrijeme kad je njima ljeto. Kući bih se vraćala početkom ožujka, kad me u Osijeku čekalo proljeće”, otkriva gospođa Bertić.

“Kod nas je zima, a tamo ljeto – i to kakvo ljeto! Dani znaju biti zbilja vreli, s temperaturama preko 40, ponekad i 42 stupnja. Po toj vrelini ne možeš biti vani jer je zrak prevruć za disanje i jedino je klima spas. Stariji ljudi, koji je nemaju, po cijele dane sjede na klupama u hodnicima trgovačkih centara”, urezalo joj se u sjećanje.

Donijela tradicionalne hrvatske kolače

Božićno se slavlje pomalo razlikuje od hrvatske tradicije. “Sam Božić ondje se slavi božićnim doručkom. Kad sam bila zadnji put djeca i ja bili smo pozvani kod njihovih australskih prijatelja. Na stolu je bilo svega, od pita, torti i kolača, do voćne salate i zrelih trešanja. Svaki je gost donio ponešto, a domaćin je roštiljao. Ja sam ispekla i donijela naše tradicionalne kolače koje oni nikad prije nisu probali”, opisuje nam.

Okupilo se, kaže, baš puno ljudi. “Bilo su tu brojni rođaci i prijatelji, a sve meni nepoznati ljudi koji su govorili engleski koji sam razumjela samo ako bi mi djeca prevela”, kazala je.

Tombola nakon doručka

Nakon doručka uslijedio je, doznajemo, nama nepoznat običaj. “Domaćica je priredila tombolu. Svi su unijeli gomilu darova, velikih i malih, lijepo aranžiranih. Potom smo iz zdjele birali listiće s brojevima, a kad svi izvuku svoj broj, domaćica pita želi li se netko mijenjati za broj. Običaj je da, ako netko to poželi i kaže nečiji broj, taj gost mora pristati na zamjenu.”

“Zatim slijedi prozivanje brojeva i dodjela darova, no nitko ih još ne smije otvoriti. Razlog tome je što svaki gost, ako želi, može zamijeniti svoj dar s nekim drugim koji bez ljutnje mora pristati na zamjenu. To je baš zabavno jer tu bude i velikih i malih darova, obećavajućih, ali i onih koji na prvi pogled nisu izgledali zanimljivo. Naravno, svi su željeli najveći dar, ogroman, pa kad se taj otvara, svi iščekuju što je u njemu”, doznajemo od gospođe Eve.

Nakon što bi se svi koji su htjeli zamijenili, kaže, otvarali su darove. “Najveći dar te godine je sadržavao golemo pakiranje toaletnog papira! Veliko razočaranje, ali urnebesna reakcija uz smijeh i šale. Neki su dobili vrijedne knjige, enciklopediju, kozmetičke proizvode i razne sitnice. Naravno, uslijedilo je još malo mijenjanja. Ja sam dobila bon od 25 dolara za rasadnik. Jedna starija gospođa htjela se zamijeniti sa mnom pa sam joj dala bon, a ona meni paketić udica za pecanje i sapun. Obje smo se smijale. Srećom, kasnije mi je sin dao paket s dvije lijepe šalice, a ja njemu udice”, lijepe su uspomene gospođe Bertić.

Umjesto u bazen, šetnja među zmijama

Osim okupljanja i tombole, kaže, za nju je uslijedilo još iznenađenja. “Pored kuće bio je veliki bazen i neki su se kupali, ali ja sam radije otišla u kratku šetnju. Oko kuće je bilo tropskog cvijeća i divila sam se ružičastim ljiljanima kakve nisam vidjela kod nas. Primijetila sam da nemaju lišće, samo stabljiku. Uzela sam prutić i razmaknula travu da vidim ima li lišće niže dolje, a tada mi se ukazala sklupčana zmija. Malo sam je dotaknula i nestala je tako brzo da nisam mogla odrediti ni smjer u kojem je pobjegla. Jedino znam da je pobjegla od mene jer da je krenula prema meni, ne bih imala vremena ni trepnuti”, sjeća se.

Od tada je šetala samo po stazama, gledajući ispred sebe. Zmiju više nije srela, ali bi susretala klokane. “Tamo se klokani slobodno šeću do kućnih vrata i nikakva im ograda ne smeta. Njih se ne dira, niti im se daje hrana. Ako bi im se ipak hrana, oni bi to uvijek očekivali, pa bi, ako je ne bi dobili, mogli postati agresivni”, objasnila je ova umirovljenica.

Naš kratki, ali slatki razgovor o uspomenama na božićne radosti u zemlji klokana završila je riječima: “Svatko voli svoje tradicije i običaje, u kojima uživa i doživljava ih na svoj način, i svakome je njegovo najljepše. Tako i meni u Osijeku. Vama i vašim čitateljima želim sretan Božić, ma gdje bili.”