Unatoč brojnim tekstovima u kojima smo objasnili što je usklađivanje i zašto se provodi, čini se da mnogi umirovljenici i dalje to ne mogu, a vjerojatnije ne žele, razumjeti. Jedna od njih je naša čitateljica Štefica koja nam je ponudila svoju viziju pravednijeg usklađivanja mirovina.
“Imam 41 godinu punog radnog staža i mirovinu ispod 600 eura. Ako su cijene porasle deset posto, i moja i tuđa mirovina rastu za istih deset posto. Ali taj isti postotak nije isto za nekoga tko ima 600 i za nekoga tko ima 1.200 eura. Taj drugi može pratiti rast cijena, ja ne mogu”, objašnjava Štefica pa podastire i konkretan primjer.
“Uzmite kauč koji je poskupio 120 eura. On je svojim usklađivanjem dobio dovoljno da ga i dalje kupi, meni i dalje fale deseci eura”, objašnjava. Zato zaključuje: inflacijsko usklađivanje ne može biti postotno, nego jednako u apsolutnom iznosu za sve. Tek kad je riječ o povišici mirovina, kaže, postotci imaju smisla.
Štefica je, dakako, posve izokrenula smisao usklađivanja koje ne služi tomu da bi se nekome omogućilo da kupi više, nego da može kupovati jednako u odnosu na inflaciju i rast plaća. Kada bi Štefica nakon usklađivanja mogla kupiti kauč koji prije nije mogla, to ne bi bilo usklađivanje, nego povišica. Naime, i inflacija se izražava u postocima.
“Velike mirovine nisu zarađene”
Kao i brojni umirovljenici s malim mirovinama, Štefica smatra da mirovine pristojnih iznosa nisu zarađene, iako je za njih uplaćen adekvatan iznos ukupnih mirovinskih doprinosa. Dapače, ona smatra da je zaslužila veću mirovinu, iako je uplaćivala kraće i manje.
“Ljudi koji su radili u državnim poduzećima uvijek su imali više od nas u privatnim firmama. Njih nije zanimalo imamo li mi regres, dar za djecu ili božićnicu. Mi toga nismo imali. Ljudi se prave da ne znaju kako su se plaće isplaćivale: pola na račun, pola na ruke. Ako ti ne paše, uzmi radnu knjižicu. Autorski ugovori, outsourcanje, agencije, sve je to bilo legalno bogaćenje na tuđoj muci, i oduvijek se znalo. Vlade su to tolerirale jer su takvi poslodavci donirali stranke.”
Izračun je nepravedan
Loše plaće, nesiguran rad i privatizacijski lomovi obilježili su cijelu njezinu generaciju, kaže. “U trgovinama, u zaštitarstvu, ljudi su radili za pola moje ionako male plaće. Po hotelima s pet zvjezdica danas rade uvozni radnici. Nekad si se bez škole mogao zaposliti, danas jedva. Burze su bile pune sve dok nismo ušli u EU, poslova nije bilo. A sad isti ti poslodavci kukaju da ne mogu naći radnike.”
Izračun mirovina na temelju staža i uplaćenih doprinosa smatra nepravednim, i u startu pogrešnim. “Radila sam danju, noću, blagdanom; za vlasnika, ne za sebe. A kad jednom odeš u mirovinu, više ne puniš nikakve fondove. Pa kako je onda moguće da netko s 2.000 eura mirovine misli da treba dobiti još? Je li uopće realno da takve mirovine postoje u zemlji gdje je prosjek plaće 1.300 eura?”
“Gdje je ta solidarnost?”
Posebno je boli, kaže, što se male mirovine ne miču s mjesta jer sustav ima previše povlaštenih skupina: “Političari, branitelji, razne posebne kategorije… Plaće su im bile prenapuhane, a radili nisu ništa više od nas. A mi godinama slušamo da se sustav temelji na međugeneracijskoj solidarnosti. Pa dobro, gdje je ta solidarnost kad je riječ o nama s malim mirovinama?”
Pitanje je to na koje je lako odgovoriti jer hrvatski mirovinski sustav posve je zagušen socijalnim korekcijama pa se ponekad čini da bi bilo puno lakše izgraditi novi nego popraviti stari; od dodatka 27 posto na mirovine preko različitih beneficija pa sve do zaštitne mjere minimalne mirovine za trećinu umirovljenika čiji doprinosi ne mogu pokriti mirovinu koju primaju.
Međugeneracijska solidarnost se, između ostalog, očituje i društvenim ugovorom prema kojem djeca doprinosima financiraju mirovine svojih roditelja, djedova i baka. A kako ni to nije dovoljno, gotovo 40 posto sredstava izravno se iz proračuna prelijeva u mirovine, ravno iz džepova svih građana.
Brine zbog 13. mirovine
Posve razočarana, naša čitateljica ne očekuje mnogo ni od novog dodatka od šest eura po godini staža: “I to će, bojim se, na kraju opet nekoga zakinuti. Imam 41 godinu staža, ali bojim se da će povlašteni opet proći bolje.”
Kako bi se to moglo dogoditi? Nije obrazložila. Naime, trajni dodatak će se računati kao umnožak godina mirovinskog staža sa šest eura, a Vlada je za prvu isplatu osigurala dvostruko više sredstava nego za božićnicu koju je prošle godine isplatila u prosincu. Više o tomu možete pročitati na ovoj poveznici.
A vi, što mislite o Štefičinoj analizi?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
