Majka mi je kontrolirala sve – prijatelje, hranu i novac: upropastila me je

Helikopter roditelji prate svaki korak djece i preuzimaju kontrolu nad gotovo svim područjima njihova života. Mnogi od njih to teško priznaju, a kad im odraslo dijete okrene leđa, često se čude i negiraju stalnu intervenciju. No što se prije preispitaju i priznaju da im je potrebna zdravija granica, to će dugoročno izgraditi bolji odnos. Ili barem neće potpuno zatvoriti vrata.

Svjedočenje odrasle žene mnogo govori što za psihofizički razvoj mlade osobe znači apsolutna roditeljska kontrola. “Odrasla sam u kući gdje su me roditelji strogo kontrolirali sve do dana kad sam se, s 21 godinom, odselila. Mama je bila glavna, a otac se slagao sa svime što bi ona rekla ili napravila. Počnimo od toga da mi je birala prijatelje. Ako joj se netko nije sviđao, čak i kad su to bila djeca iz moje srednje škole ili kvarta, i nisu imala problema sa zakonom ili drogom, s tom osobom nisam smjela biti prijateljica.”

Kontrola prijateljstava, prehrane, čak i mišljenja

“Kontrolirala mi je mišljenje. Zamjerala mi je da se svađam s njom, iako se radilo samo o razlici u stajalištima. Kontrolirala je i što jedem. Prisiljavala me jesti i ono što nikako nisam podnosila, poput repe. Od nje je često pripremala salatu i tople priloge. Rekla sam joj da to ne volim, a ona bi mi odgovorila da sam smiješna i da, ako je to skuhala, moram pojesti. Sve što je ona nešto voljela jesti, morala sam voljeti i ja”, svjedoči ova kći anonimno na Quori.

Potresno je čitati što je sve proživljavala. “Ako je mami bilo hladno, bilo je i meni. Čak i ako mi je u igri bilo vruće, morala sam obući vestu. Pokušavala mi je raditi frizuru i kad sam već bila tinejdžerica. Kad sam bila u drugom razredu srednje škole, dogovorila sam izlazak s prijateljicama. Dečko s kojim sam izašla tek nekoliko puta nazvao me i pitao da idemo zajedno, a ja sam mu rekla da dođe tamo. Mami se sviđao i smatrala je da bih trebala otkazati planove s prijateljicama i ići s njim. Kad nisam poslušala, kaznila me.”

Kontrola financija

“Kad sam se s 21 odselila, pokušavala mi je i dalje govoriti tko smije, a tko ne smije dolaziti k meni kasno navečer ili prespavati. Zvala me što da jedem, pokušavala kontrolirati na što trošim novac i slično. Jednom sam od nje posudila desetak eura i inzistirala je vidjeti moj bankovni izvadak, a tek sam se bila odselila, našla novi posao, ali još nisam dobila plaću. Ubijala me u pojam””

Kako helikopter roditelji utječu na djecu

Potom je otkrila i strašne posljedice takvog djetinjstva. “Kao rezultat toga, nisam donosila dobre odluke za svoj život. Udala sam se mlada za alkoholičara te sam i sama počela piti. Ostala sam s njim jer nisam imala samopouzdanja sama odgojiti troje djece. Bila sam uvjerena da bi me, i nakon što odem, terorizirao, krivio i da me nikad ne bi pustio na miru. Poznato? Kao mama”, ukazuje iskreno na širu problematiku.

“Otišla sam tek kad su djeca bila starija, no stalno sam ulazila u veze jer nisam znala biti sama. Bojala sam se samoće. Nisam htjela povrijediti druge i nisam imala osjećaj vlastite vrijednosti, a s 30 godina imala sam emocionalnu sigurnost kao netko od 18”, priznaje.

Djeca ne smiju živjeti u strahu

Za kraj je svim roditeljima poručila: “Učinite djeci uslugu. Pustite ih još dok su mali da donose odluke, i dobre i loše. Budite uz njih kad pogriješe i neka iz toga uče. Dopustite im da iznose mišljenje, ponekad se jednostavno složite da se ne slažete. Priznajte kad ste u krivu i ispričajte se, i odrasli griješe. Nemojte ih tjerati da žive kao da hodaju po jajima, u stalnom strahu da će vas uznemiriti. Postavite granice i posljedice kako smatrate ispravnim, ali redovito preispitujte jesu li zdrave.”

Kontrola koja ne prestaje i u odrasloj dobi

Zastrašujuće je i kad čujemo svjedočenja da ponekad kontrola ne prestaje čitav život, kao u slučaju majke koja je sve prodala i kupila kuću tik do snahe i sina samo kako bi ih pokušala rastaviti.

“Svekrva nikako nije mogla prihvatiti da je se njezin sin s 33 godine oženio i otišao živjeti daleko od nje. Na tome sam inzistirala ja, jer mi je bilo sve jasno još dok smo bili dečko i cura.  Govorila mu je koje cipele će obuti, upozoravala ga da podigne hlače, zimi ga je na vratima čekala s kapom i šalom, a tada je imao već 30 godina”, svjedoči supruga i snaha Barbara.

Stalno navigiranje kasnije utječe na odluke i slobodu djece

“No tu svekrva nije stala. Kad je uvidjela da sinčić može bez nje, prodala je kuću i kupila drugu, najbližu nama koja se našla na tržištu. Tada je krenula govoriti protiv mene i pokušavala nas rastaviti, no imala sam sreće jer se moj muž odlučio za mene i rekao joj da nam više ne dolazi. No ipak, on i danas ima popriličnih problema sa samopouzdanjem i donošenjem važnijih odluka. Ponekad sam posjeti majku, ali ona samo neutješno plače i time mu samo otežava život” zaključuje.