Mirovina nije problem – problem su desetljeća koja dolaze nakon nje

S 96 godina shvaćam da je život niz suprotstavljenih stvarnosti. Prije dva tjedna osjetila sam nalet energije i počela planirati put. Dva dana kasnije bila sam potpuno iscrpljena. Počela sam se pitati jesam li mlada starica ili stara “mladica”. Odgovor se stalno mijenja.

Ja sam psihologinja koja je desetljećima proučavala životne prijelaze. Zaključila sam da najteži prijelaz nije odlazak u mirovinu, najteža su desetljeća koja slijede. Primijetila sam ponavljajući obrazac među ljudima u osamdesetima i devedesetima. Nazivamo ga paradoksom slobode.

Kad smo mlađi, žudimo za slobodom: slobodom od satnice i kalendara, od profesionalnih obveza, od brige za druge. No potpuna sloboda brzo se može pretvoriti u osjećaj marginaliziranosti.

Jedna bivša medicinska sestra iz naše umirovljeničke grupe opisala je olakšanje jer nema strogog rasporeda; nema biljaka koje treba zalijevati, nema supruga o kojem treba brinuti, nema smjena koje treba odrađivati. No to olakšanje pratili su gubitak povezanosti i osjećaja kompetentnosti.

Jedan od izazova ove životne faze jest promjena perspektive vremena. Kolebamo se između osjećaja da vrijeme istječe i osjećaja da imamo previše slobodnog vremena. Bez razloga da ustanemo iz kreveta, sloboda sve manje nalikuje nagradi, a sve više praznini.

Kako bismo se snašli, moramo gledati dalje od popisa želja i usredotočiti se na osjećaj da smo važni. Biti važan znači osjećati se primijećeno, da je nekome stalo do nas i, što je najvažnije, da netko ovisi o nama. u svojem profesionalnom radu otkrila sam da najsretniji stariji ljudi nisu oni s najviše slobodnog vremena, nego oni koji su rekalibrirali svoje psihološke resurse. Ako prolazite kroz ovu tranziciju ili u tome pomažete roditelju, razmotrite ove tri strategije:

Razvijte rezervni identitet

Moj partner cijeli je život bio jedriličar. Kada je napunio 91 godinu, shvatio je da više fizički ne može upravljati brodom. Umjesto krize identiteta, okrenuo se rezervnoj ulozi: kipar je i samouki tehnološki entuzijast koji pomaže drugima u našoj zajednici.

Zamijenio je jedrenje kiparstvom i zadržao osjećaj relevantnosti. Njegovo iskustvo je upozorenje: vrijeme je da razmislimo o rezervnom identitetu kako nas kraj jedne životne uloge ne bi zatekao nespremne.

Rješavajte male probleme

Osjećaj važnosti ne zahtijeva velike geste. Jedan 90-godišnji prijatelj u domu za starije primijetio je da radnik preskače živicu kako bi došao do blagovaonice i pritom se spotiče. Napisao je upravi prijedlog da se napravi staza. I staza je izgrađena. Nije samo povećao sigurnost, nego je potvrdio svoju ulogu aktivnog sudionika zajednice.

Prihvatite suprotstavljene stvarnosti

Moramo si dopustiti da istodobno držimo dvije istine. Možete biti svjesni blizine smrti, a istovremeno živjeti punim plućima. Možete žaliti za smanjenim fizičkim sposobnostima, a ipak tražiti radost i zabavu.

Posljednja granica

Ne postoji recept za sretne devedesete, a pitanja o svrsi i tragu koji ostavljamo rijetko imaju trajne odgovore. No putokaz prema osjećaju važnosti je jasan: ostanite uključeni i učinite da se drugi osjećaju vrijednima. Svi se danas pomalo bunimo protiv starenja. Ali cilj nije samo produžiti život, nego osigurati da te godine i dalje donose život koji ima smisla.

Nancy K. Schlossberg profesorica je emerita na Sveučilištu Maryland. Autorica je deset knjiga, među kojima su “Too Young to be Old”, “Revitalizing Retirement” i “Retire Smart, Retire Happy”. Ovaj je članak napisala za USA Today.