‘Radio sam 40 godina za 700 eura penzije, gdje sam pogriješio?’

Gdje smo pogriješili? Tim je riječima završio svoje pismeno izlaganje naš čitatelj Mario koji kaže da nakon 40 godina rada ima mirovinu koja jedva prelazi 700 eura. Njegovo poduže pismo moglo bi stati u par riječi: radio je dugo i pošteno, očekivao je da će mu mirovina donijeti mir i kakvo-takvo blagostanje. A nije.

U Hrvatskim uvjetima blagostanje znači normalnu prehranu, normalno stanovanje i izostanak većih oskudica. U nekim drugim državama to bi blagostanje činili i kvalitetnija odjeća, mogućnost ugradnje zubnih implantata, dodaci prehrani, pokoja knjiga, putovanje po izboru, hobiji i zanimacije koji neće biti ograničeni preuskim budžetom.

Mario, iako to ne želi sebi priznati, nije postao siromašan danom kad je predao zahtjev za mirovinu. Njegovo se siromaštvo taložilo desetljećima na platnim listama i doprinosima, kroz nezauzimanje za sebe i (ne)prilikama u kojima nije znao, a nije ni mogao, misliti na budućnost. Mirovina je, koliko god to grubo zvučalo, konačni obračun radnog vijeka u okvirima fiskalnih mogućnosti države.

Mala plaća = mizerna penzija

Ako se to može nazvati pogreškom, Mario je prvu učinio kada je pristao raditi za malu plaću. Jasno, nitko ne želi raditi za malu plaću nego mora birati između malo plaćenog posla i nikakvog posla. Ako je radio u trgovini, tekstilnoj industriji ili poljoprivredi, nije se usrećio. Ako je pritom primao minimalac, a dio plaće “na ruke”, greška je još veća.

Takvi umirovljenici danas primaju mirovinu koja se naziva najnižom i obračunava formulom koja množi staž i AVM. I najglasniji su, posve opravdano, kad kažu da je to premalo. No ne žele prihvatiti činjenicu da su u mirovinski sustav doprinijeli toliko malo da bi redovnim izračunom dobili i manje. Zato im se solidarnao na teret društva ta mirovina nadograđuje na mizeriju koju primaju.

Rupe u stažu

Mario je vjerojatno jedan od tih umirovljenika, no barem je imao stalan posao. Kolika bi mu mirovina bila da je svake godine po nekoliko mjeseci radio bez prijave, da mu je propala firma, da je radni vijek proveo na prekarnim ugovorima, da je posve radio na crno i godine proveo na burzi? A mnogima se upravo to dogodilo.

Hrvatska je puna ljudi koji su radili gotovo cijeli život, ali im to nije formalizirano uplatama u mirovinsko osiguranje. Jednog dana kad podvuku crtu dođu do rečenice: “Bolje bi mi bilo da nisam ni radio.” Ne bi. Bilo bi bolje imati sav rad upisan u randu knjižicu, a doprinose plaćene na puna primanja.

Što prije, što duže

Osim toga, Hrvatska ima problem s mentalitetom koji rad smatra robijom, a mirovinu oslobođenjem. Previše je radnika koji ne vole svoj posao, loših radnih atmosfera i potpunog prezira prema poduzetnicima i poduzetništvu koje se smatra gotovo zločinom protiv čovječnosti.

Istina, mnogi su u prijevremenu mirovinu otišli zato što su morali i nisu imali kamo, no mnogi su otišli i zato što im je prijevremena mirovina bila isplativija. Mirovinski sustav ne pita je li netko otišao ranije iz komocije ili iz nužde.

Srećom, umanjenje mirovine nije trajno i Hrvatska je jedna od rijetkih, ako ne i jedina država, koja od početka 2026. godine ukidanjem penalizacije nagrađuje prijevremene mirovine, a kažnjava dugi rad. Mario se ima pravo ljutiti na to jer su iza njega četiri desetljeća rada do starosne mirovine.

Država kao mama i tata

“Ali u Jugoslaviji nije bilo tako”, kažu nam mnogi umirovljenici pa navode da se u mirovinu odlazili s 50 godina. Istina, i potrebe su bile drugačije, i vremena su bila drugačija, a bila su i četiri radnika na jednog umirovljenika. Uostalom, sjećanja su uvijek ljepša od stvarnosti, pogotovo ako se prisjećamo godina u kojima smo bili mlađi, sretniji i zdraviji.

Možda su nas baš pokvarili u tom neuspjelom jugoslavenskom eksperimentu i ucijepili feler očekivanja da će se na kraju država pobrinuti za sve, da nije naše da mislimo o svojoj budućnosti i da se rad sam po sebi nagrađuje. Zato danas tu apstraktnu državu krivimo za sve loše u našim životima, iako smo država mi sami.

Nitko nas nije učio, a često ni mi nismo učili djecu, provjeravati osnovice, rupe u stažu, prijave, dugove poslodavaca, učinke prijevremenog odlaska ili razliku između bruto plaće i buduće mirovine. Kad smo možda i naučili te pojmove, bilo je kasno.

Tko je kriv?

Dakle, gdje smo pogriješili? Dio pogrešaka bio je osobni, dio ide na dušu poslodavcima, a dio na adresu države. Ne možemo zanemariti ni povijesni kontekst. A račun za to stiže svakom umirovljeniku svakoga mjeseca. Možemo se samo nadati da će buduće generacije biti mudrije od nas. Ukratko, krivo je more.