Kad se u prosincu onesvijestila i probudila na hitnom prijemu u Puli, liječnici su 96-godišnju Pinu Tovilović najprije pitali ima li kod sebe torbicu i negdje zapisan broj kćeri, koja je trebala dati dopuštenje za hitnu operaciju srca.
“Imam”, rekla je, a na njihovo pitanje gdje je broj, bez imalo zbunjenosti odgovorila: “U glavi.” Potom je, unatoč teškom stanju, napamet izdiktirala broj mobitela i ostavila medicinsko osoblje u nevjerici.
Taj kratki trenutak možda najbolje opisuje ovu Rovinjanku koja i u dubokoj starosti plijeni nevjerojatnom bistrinom. Rođena je u Kanfanaru u obitelji Debeljuh, kao najmlađa od osmero djece. S dvije godine ostala je bez majke pa su je odgajali otac i starija braća.
“Išla sam u talijansku školu, a doma smo govorili po istrijanski. To je tada bilo normalno, do rata. Rat nam je donio tragedije, izgubila sam dva brata. Jedan je imao 20, a drugi 30 godina, obojica su poginula za Tita. Ovaj stariji imao je mladu ženu i dvoje male djece”, prisjeća se.
Sedamdeset godina ljubavi i zajedničkog života
Udala se u srednjim dvadesetima. “S Rajkom sam bila u sretnom braku punih 70 godina, u braku smo dobili kćer Gracijelu. Umro je prije 12 godina. Mislili smo da ću ja otići prije njega jer sam četiri godine prije toga u kritičnom stanju operirala žuč, no oporavila sam se. Kad je umro još mi je bilo živo nekoliko prijateljica s kojima sam nastavila ići na kupanje i u gostionu na kavu i sok pa sam lakše podnosila gubitak”, otkrila je gospođa Pina.
Nakon dubokog uzdaha nastavlja: “Imala sam najmanje 25 prijateljica, a posljednja je umrla prije godinu dana. Nazvala me tog popodneva i rekla da će umrijeti. Nisam vjerovala i rekla sam joj da mi još samo to treba. Sutradan me nazvala njezina kći i javila da je preminula. To vam je živa istina.” I sama je, dodaje, od tog dana spremna umrijeti jer su joj prijateljstva uvijek bila na važnom mjestu u životu. “Sjedile bismo tu i dijelile objed. Sada sam sama, nije isto.”
Nakon požara oslabilo joj je srce
“Samo sam smetnja. Mogu hodati, ali rijetko izlazim iz stana jer sam nedavno pala u kupaonici i oštetila očni živac pa slabije vidim na jedno oko. Što ako opet padnem i nešto slomim? I ovako se kći previše brine i gotovo svaki dan dolazi k meni. Kod mene je srećom bila i ljetos kad se u zgradi dogodio požar, na sedmom katu u stanu do mojeg. Doživjele smo veliki stres, spasio nas je čovjek koji je vikao da iz dima izjurimo na terasu. Mislim da mi je to oslabilo srce”, govori.
U domu za starije ne bi dugo živjela
Još svaki dan kuha. “Ne mogu pojesti ništa što netko drugi skuha. U bolnici deset dana nisam ništa okusila, s 83 kilograma pala sam na 60. Zato mi valjda nikada nije došlo u glavu zapisati se u dom za starije. Da sam otišla u dom, sigurno bih već umrla. Kći i zet su mi htjeli plaćati dostavu obroka na vrata, ali ja to ne bih ni primirisala, šteta bacati i hranu i novac”, govori gospođa Pina i priznaje da jede jedino ako kći donese nešto što zna da voli.
Osim što svakodnevno kuha, još uvijek sama posprema stan. Poslijepodne gleda talijanske programe, a na našoj televiziji svaki dan obvezno pogleda Dnevnik. “Volim biti u tijeku sa zbivanjima. Jedino mi kasnije navečer dođu teški trenuci, tada samoća teže pada. Unuke Sandra i Zana su u Zagrebu, praunuci Linda, Jan, Leo i Toni rijetko dolaze u Rovinj, češće ljeti. Srećom još dobro čujem pa me zovu telefonski”, istaknula je.
Lijepa sjećanja na život
Kad rezimira svoj život, od srca kaže da je bio lijep. S velikom preciznošću u godinama i brojkama sjeća se detalja. “Nauživala sam se u životu. Radila sam u Tvornici duhana Rovinj pune 32 godine, a kad sam davala otkaz, u kadrovskoj su mi rekli da produžim s radom još dvije godine i da ću imati bolju mirovinu pa makar da se nekako pokrpam s bolovanjima. Tada sam imala točno 50 godina i već sam tri godine bila baka”, kazala je.
“Ali moj Rajko je govorio da ne moram više raditi kad on zarađuje, nego da uživam i odlazim s unučicom i prijateljicama na kupanje. Tako je i bilo. Imali smo nešto vrta, ali uvijek je bilo vremena za sunce, more i plažu, sve od prvog maja do kasne jeseni”, kaže te otkriva da ima solidnu mirovinu jer prima i dio obiteljske mirovine po pokojnom suprugu, ali je nema na što potrošiti.
Na more više ne može, ali i danas s unukama voli sjesti na kavu u, kako kaže, gostioni. I dalje im je životna savjetnica, iako, naglašava oštrijim tonom, “ne slušaju uvijek, na njihovu štetu”.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!