U raspravi o reformi njemačkog mirovinskog sustava pojavio se prijedlog da se odlazak u punu mirovinu više ne veže uz određenu dob, nego uz 45 godina uplaćenih doprinosa. Ova jednostavna ideja u praksi bi mogla značiti da će dio akademski obrazovanih radnika u punu mirovinu odlaziti tek sa 75 godina.
Prijedlog je iznio ekonomist Jens Südekum, osobni savjetnik njemačkog ministra financija Larsa Klingbeila. Prema toj zamisli, osoba koja je počela raditi s 18 godina mogla bi nakon 45 godina uplata u mirovinski sustav otići u mirovinu bez odbitaka već sa 63 godine. No netko tko je, zbog dugog studija i kasnijeg ulaska na tržište rada, počeo raditi s 30 godina, punu bi mirovinu mogao ostvariti tek sa 75 godina.
Dulji rad već se nagrađuje
Südekum smatra da sadašnji sustav nije dovoljno pravedan prema onima koji su rano počeli raditi i desetljećima uplaćivali doprinose. Pita zašto bi netko tko je u radni odnos ušao s 30 godina mogao u punu mirovinu s istih 67 godina kao i radnik koji je počeo raditi još kao tinejdžer. Time se, smatra, zanemaruje stvarna duljina radnog vijeka.
No Institut za njemačko gospodarstvo iz Kölna, poznatiji kao IW, odbacuje takvu logiku. Njihov stručnjak Jochen Pimpertz upozorava da njemački sustav već sada nagrađuje dulji rad. Mirovina se izračunava prema bodovima: tko dulje radi i više zarađuje, skuplja više bodova i prima veću mirovinu.
Prema podacima njemačkog mirovinskog osiguranja, osiguranici s najmanje 45 godina doprinosa u prosjeku primaju 26 posto višu mirovinu od onih koji imaju između 35 i 44 godine staža. Kod novih umirovljenika u 2024. godini ta je razlika bila još veća i iznosila je oko trećine.
Visokoobrazovani teško mogu skupiti 45 godina
Poseban problem prijedloga vidi se upravo kod onih koji su studirali. Ako je redovna dob za odlazak u mirovinu oko 66 ili 67 godina, visokoobrazovana osoba teško može skupiti 45 godina doprinosa. IW navodi slikovit primjer: inženjer bi diplomu morao steći već s 21 godinom da bi do redovne dobi za mirovinu prikupio puni staž od 45 godina. Za mnoge karijere to je jednostavno nerealno.
U praksi bi se tako sustav pretvorio u neku vrstu “akademske mirovine sa 75”, premda to formalno ne bi bilo tako nazvano. Radnici koji su ranije ušli na tržište rada bili bi u boljem položaju, dok bi oni s duljim obrazovanjem morali raditi znatno dulje ako žele izbjeći odbitke.
Stariji radnici ne bi mogli popuniti rupe
Kritičari upozoravaju i na prijelazni problem. Radnici s desetljećima staža su planirali mirovinu prema važećim pravilima. Na istu dobnu granicu vezali su i privatnu štednju, dodatnu mirovinsku štednju, radne planove i životne odluke. Ako bi se pravila naglo promijenila i puna mirovina vezala uz broj godina doprinosa, stariji zaposlenici ne bi imali dovoljno vremena da nadoknade rupe u stažu.
Dodatni problem bili bi i radni ugovori. U Njemačkoj mnogi ugovori predviđaju prestanak radnog odnosa s dosezanjem redovne dobi za mirovinu. Kada bi dob za punu mirovinu ovisila o individualnom broju godina doprinosa, poslodavci i radnici morali bi za svaki slučaj posebno provjeravati kada osoba zaista može otići u mirovinu bez umanjenja.
Problem je u demografiji
Iz IW-a poručuju da se glavni problem mirovinskog sustava ne može riješiti premještanjem tereta s jedne skupine radnika na drugu. Njemačka, kao i mnoge druge europske države, ima sve nepovoljniji omjer zaposlenih i umirovljenika. Sve manje osiguranika financira sve veći broj mirovina.
Zato, tvrde ekonomisti, rasprava o tome trebaju li visokoobrazovani raditi dulje od drugih ne rješava temeljni problem. Mirovinska blagajna neće se stabilizirati samo zato što će se prava unutar jedne generacije drukčije rasporediti. Pitanje koje se ne izgovara jest: može li se zadržati sadašnja razina mirovina ako ljudi ne budu radili dulje?
Politika bi, smatraju u IW-u, trebala prestati stvarati sve složenije modele i javno reći ono što se u mirovinskim raspravama najčešće izbjegava: ili će svi morati raditi dulje, ili će mirovine biti niže.
