Obitelj Zubak okuplja se već 70 godina: ‘Nekad se više držalo do rodbine’

Od dvanaest neobično povezanih bratića i sestrični iz loze zagrebačke obitelji Zubak, ove ih se godine kod sestrične Đurđice Štiglić (84) na zagrebačkom Mihaljevcu okupilo šestero. Stigli su iz različitih dijelova Zagreba, jedan i iz Zadra. Godine i udaljenost ni ovog puta nisu bile prepreka za susret koji se ne propušta. Još dvoje živućih, Hrvoje i Ivančica, ovoga puta nisu mogli doći iz zdravstvenih razloga.

Zubakijade bez prekida, ali s promjenom adresa

Dotjerana i vidno uzbuđena kad su se pojavili prvi gosti, gospođa Đurđica nam prepričava: “Odrasla sam u Ilici 11 i bila sam kći jedinica. Zato sam obožavala kad bi me tata, koji je imao veliku obitelj, uzeo u naručje i vodio u Trnje kod bake i djeda jer je njihov vrt uvijek bio pun djece.”

“Nakon njihove smrti nastavili smo se družiti i posjećivati. Posljednje tri godine smo kod mene. Teško hodam i više gotovo i ne izlazim iz kuće, a željna sam društva. Sin i kći mi pomažu oko nabave hrane i torte, a svi se osjećaju kao kod kuće i ne moram ih posebno posluživati”, otkriva nam.

Gospodin Željko Zubak (85), koji je sa suprugom Silvom (77) ostao živjeti na djedovini u Trnju, kaže da susrete dogovaraju tjednima unaprijed i željno iščekuju taj dan. “To se ne propušta, tada nitko ne zakazuje čuvanje praunučadi, odlaske na vikendicu, posjete liječniku, čak se vraćamo s mora ako treba. Datum prilagodimo i kad je Zdravko u Zagrebu, a to je uvijek u svibnju kad u Zagrebu slavi i godišnjicu mature”, otkriva umirovljenik Željko. Gospođa Silva pak dodaje da iduće godine planira ponovno organizirati ‘Zubakijadu’ u vrtu u Trnju.

Obiteljske veze koje traju desetljećima

“Nekad se puno više držalo do rodbine nego danas. Jedni smo drugima išli na vjenčanja, krštenja pa i svadbe djece. Do danas si prepričavamo svaku novost u obiteljima, ali više ne poznajemo svu unučad, a kamoli praunučad. Volio bih vjerovati da će netko nastaviti njegovati te rodbinske veze jer meni, a vjerujem i svim bratićima i sestričnama, to puno znači – od djetinjstva do danas, kad nam je prosjek već oko osamdeset”, kaže gospodin Zdenko Zubak (76), koji je došao sa suprugom Viktorijom (75).

Posebno ushićen bio je i gospodin Zdravko Zubak (82), koji već 21 godinu živi u Zadru, a u Zagreb ga vuku upravo bratići i sestrične, kao i školski kolege, prijateljstva, a osobito kći. “Okupljanje je uvijek u četiri popodne. Lani smo ostali do pola jedanaest, ove se godine nadam da ćemo feštati još duže. Nisam često u Zagrebu, možda dva do tri puta godišnje, i zaželim se dragih lica, novosti, a osobito ovog susreta kad se prisjećamo zajedničkih zgoda i nezgoda”, govori ovaj 82-godišnjak.

Bečka škola i maniri koji su ostali u obitelji

Najstariji među okupljenima bio je bratić Stanko Rebić (87), čija je majka bila iz obitelj Zubakovih. I danas je iznimno vitalan i duhovit, iako priznaje da ga u posljednje vrijeme polako napušta tjelesna snaga. “Proljetos sam ručnom pilom rezao orah i ozlijedio ruku, nisam više onaj od nekad”, kaže dok pokazuje zavoj na ruci.

U razgovoru se potom prisjećaju i obiteljskih početaka. Baka Josipa i djed Đuro upoznali su se još u vrijeme Austro-Ugarske, a baka je bila Austrijanka. Zato sestrične i supruge bratića gospodina Stanka i danas, u šali i uz obožavanje, zadirkuju da ima manire prave bečke škole jer im pri susretu i na rastanku i danas ljubi ruke.

Najmlađi među njima je pak Mario Zubak, 59-godišnjak koji s posebnim zanimanjem sluša razgovore starijih rođaka i uživa s njima vraćati se u obiteljske početke.

Kvalitetni odnosi i snaga zajedništva

Nemoguće je sažeti i prenijeti sva sjećanja, razgovore o svakodnevici, problemima i radosnim događajima ove obitelji. No vidjeti ozarene sestrične i bratiće dok se, mnogi sa slušnim aparatima, nadvikuju i uz duple naočale pregledavaju stare fotografije i nabacuju brojne zagrebačke pošalice, doista je prizor koji ostaje u pamćenju.

Ne kaže se uzalud da je samoća neprijatelj starosti, dok kvalitetni odnosi donose dobro raspoloženje, osjećaj pripadnosti i životnu radost koja traje i u poznim godinama. Kad su stare fotografije ponovno završile u kutiji, već se govorilo o idućoj ‘Zubakijadi’. Jer neke se stvari, kažu, jednostavno ne propuštaju.