Nekoć je nejednakost u Europi uglavnom bila vodoravna. Bogatiji zapad vozio je BMW i ljetovao u inozemstvu, dok je siromašniji istok popravljao kućanske aparate i čekao u redovima za kruh. Ipak, tri desetljeća gospodarskog rasta u nekoć komunističkim zemljama učinila su neumjesnima stare viceve o rumunjskim automobilima čija je najveća brzina bila “nizbrdo”, piše The Economist.
Danas europska nejednakost ima i okomitu dimenziju, onu koja se proteže gore-dolje obiteljskim stablima. Mladi koji zbog vrtoglavih cijena stanovanja ne mogu otići iz djevojačke ili momačke sobice u roditeljskom domu pitaju se hoće li ikada kao odrasli uživati u životnom standardu koji su poznavali kao djeca.
Je li međugeneracijska solidarnost međugeneracijska prijevara?
Ljudi u tridesetima, zaposleni i opterećeni visokim porezima, financiraju mirovine starijih koji su se povukli s tržišta rada u najboljim godinama. Troškovi povezani sa starenjem gutaju četvrtinu BDP-a Europske unije, a taj se udio teško može smanjiti dok Stari kontinent postaje još stariji. Biti mlad u Europi znači osjećati se kao nesvjesni sudionik međugeneracijske prijevare.
Ako europska socijalna država izgleda poput piramidalne sheme, njezini faraoni su bejbibumeri. Ta brojna generacija rođena u dva desetljeća nakon 1945., danas otprilike između 60. i 80. godine života, voljela bi ući u povijest kao prva u više stoljeća koja nije započela rat između različitih dijelova kontinenta.
Sociolozi će, bez sumnje, slaviti šezdesete godine, kada su bumeri šovinizam pokušali zamijeniti rock’n’rollom. Ekonomisti će prema njima biti manje blagi. Bumeri su si dodijelili izdašne mirovine, oslanjajući se na demografske trendove koji su u međuvremenu nestali. Troškovi su Europu učinili tromom.
Današnji djedovi i bake naslijedili su kontinent koji se obnavljao nakon rata, a ostavit će ga u stanju koje ponovno zahtijeva popravak, ovaj put i zbog štete koju su sami pomogli stvoriti.
Mladima nije ostalo ništa
Najvidljiviji plijen u toj međugeneracijskoj otimačini jesu nekretnine, koje su bumeri kupovali za male novce, a danas vrijede milijune. Istina, zaduživali su se po vrlo visokim kamatnim stopama, ali su zatim profitirali kada su cijene nekretnina nastavile rasti i nakon što su hipoteke bile otplaćene.
Čak i kada se uračuna inflacija, cijene stanovanja u Europi porasle su za četvrtinu u samo deset godina, dok su najamnine rasle brže od prihoda. Posljedica nije samo to što se bumeri osjećaju kao financijski genijalci, iako su uglavnom imali sreće, nego i to što su mladi izgurani iz vlasništva nad stanovima.
Udio Europljana koji duboko u srednjoj dobi žive u roditeljskom domu s vremenom stalno raste. Teško je pretpostaviti da je to uvijek posve dobrovoljno, ma koliko mamina kuhinja bila dobra. Među rođenima osamdesetih gotovo četvrtina još je živjela kod kuće s 30 godina. To je upola više nego među onima rođenima dva desetljeća ranije. Vlasništvo nad domom nekoć je bilo put prema financijskoj neovisnosti. Danas se nasljedstvo čini boljom okladom, ako ikada stigne.
Mladi plaćaju trošak starenja
Europa nije jedino mjesto sa starim ljudima u skupim domovima. No njezina socijalna država, koja obećava sigurnost od kolijevke do groba, veći je dio troška starenja prebacila na mlade. U većini drugih bogatih zemalja, uključujući Sjedinjene Države, Japan i Južnu Koreju, osobe starije od 65 godina većinu prihoda dobivaju tako što još nešto rade i koriste privatne mirovinske fondove koje su same financirale tijekom karijere.
Europljani rano napuštaju posao, dugo žive i očekuju da država, odnosno sadašnji porezni obveznici, plate račun za njihove mirovinske planove.
Ceh će platiti i oni još nerođeni
U Americi su milijarde i milijarde dolara akumulirane u privatnim mirovinama osigurali kapital za fondove rizičnog i privatnog kapitala, što je američkim tvrtkama omogućilo rast u globalne divove. U većini europskih zemalja današnje mirovine plaćaju današnji radnici, uz očekivanje da će sutrašnji, još nerođeni radnici, preuzeti štafetu i financirati vlastite roditelje kad ostare.
Dio toga financira se i državnim deficitima, koje će također jednoga dana morati vraćati oni koji se još nisu ni rodili. To znači manje kapitala za europske tvrtke, što je jedan od razloga zašto ih je tako malo među velikima u sektorima poput tehnologije. Umjesto toga, postoji golem nepokriven trošak koji pritišće javne financije.
Piramida se okrenula, međugeneracijska solidarnost propala
Ništa od toga nije bilo problem dok su rasli i gospodarstvo i stanovništvo, kako se poslijeratna generacija sjeća iz svoje mladosti. No rast stanovništva sada se zaustavlja, među ostalim i zato što su upravo bumeri započeli trend rađanja malo djece.
1960. godine u zapadnoj Europi više od pet radnika uzdržavalo je svakog umirovljenika. Danas na jednog umirovljenika dolazi samo 2,5 radnika. Posljedica je to da današnji mladi znaju kako će, barem djelomično, morati sami štedjeti za mirovinu, kao Amerikanci, i to povrh plaćanja mirovina svojim roditeljima.
Jedina druga lako dostupna mogućnost za poboljšanje omjera radnika i umirovljenika jest velik uvoz migranata. No pokušaji u tom smjeru pomogli su zatrovati europsku politiku jačanjem neugodnih stranaka populističke desnice.
Nije ovo kontinent za mlade
Nitko bumerima ne zamjera produljeni životni vijek. No starije društvo je društvo koje se usmjerava na neposrednu sadašnjost, a ne na budućnost. Medijalna dob birača na posljednjim francuskim predsjedničkim izborima bila je 52 godine, među ostalim zato što stariji češće izlaze na birališta od mladih. To je manje od desetljeća udaljeno od efektivne dobi umirovljenja. Zato ne iznenađuje da su političari prioritete starijih pretvorili u vlastite prioritete.
Kada su proračuni tijesni, novac se uvijek može pronaći za zaštitu mirovina i domova za starije. Mnogo je lakše progurati rezove u obrazovanju i inovacijama. “Budućnost demokracije sve više odlučuju birači koji je nemaju”, žali se Maxime Sbaihi, ekonomist u Clubu Landoy, francuskom demografskom think-tanku.
Stvari su se možda mogle promijeniti nakon pandemije koronavirusa kada su mladi godinama podnosili društvena ograničenja uglavnom kako bi zaštitili starije. No usluga im zasad nije vraćena, premda Europa danas ima i povjerenika za “međugeneracijsku pravednost”.
Raymond Aron, francuski mislilac, svojedobno je upozorio da će društvo koje stari “progoniti duh abdikacije”. Taj umorni osjećaj današnjim se Europljanima čini itekako stvarnim dok prolaze pokraj još jednog vrtića koji se pretvara u dom za starije.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
