Ćemal: Zaustavite usklađivanje većih mirovina, taj novac dajte nama s malima

Ma koliko objašnjavali kako mirovinski sustav funkcionira, dio naših čitatelja s nižim mirovinama promatra ga isključivo kroz sadašnje potrebe, a ne kroz minuli rad, plaće i uplaćene doprinose. Mirovinu u svojim željama pretvaraju u puko socijalno davanje pri čemu one s višim mirovinama smatraju gotovo klasnim neprijateljima uz navode da bi njihove mirovine trebalo zamrznuti ili čak smanjiti.

Umirovljenik Želimir tako nam kaže da bi usklađivanje svima trebalo biti jednako u iznosu. “Svi odrastamo uz bočicu, nikom ne treba pet bočica.” Objašnjava nam i da su ljudi završavali škole, netko više, netko manje, živjeli bolje ili lošije prema zalaganju ili snalaženju pa su otišli u mirovinu i dobili mirovinu prema primanjima. Ipak, u mirovini zaziva uravnilovku.

“I sad kad smo u mirovini, usklađivanje bi svima trebalo biti isto”, dodaje i pita zašto onome tko ima veću mirovinu trebaju “tri kruha, tri mlijeka”, a onome s malom mirovinom “jedna litra mlijeka i jedan kruh”. Koliko je ovakvo razmišljanje logički i matematički neodrživo, objasnili smo detaljno na ovoj poveznici.

“Uzmi drugima i daj meni”

Sličan prigovor šalje i čitatelj Ćemal koji kaže da su postoci smrtni neprijatelji umirovljenika. Objašnjava to tako da su ljudi koji su morali u prijevremenu mirovinu zbog zdravstvenih problema često među onima s najmanjim mirovinama. A baš njima, kako navodi, trebaju “veća pažnja i bolja prehrana” kako bi mogli živjeti dostojnije čovjeka.

“Usklađivanjem po postotku ne dobiju ni za kruh”, piše nam i dodaje: “Oni su na kraju mjeseca uvijek u minusu. Trebalo bi da i oni mogu nešto uštedjeti da bi jednom u godini otputovali, da vide nešto što nisu vidjeli, a imaju želju.”

Kad smo već spomenuli klasne neprijatelje, Ćemal navodi i da umirovljenici s mirovinama većim od 1.300 eura dobivaju previše. Zato bi im, navodi, zaustavio usklađivanje, a novac koji bi se tako “ušparao” preraspodijelio bi na one s nižim mirovinama.

Priča o cijeni kruha je oportuno moraliziranje

S takvom filozofijom oduzimanja drugima da bi se dalo njima, slaže se velik broj hrvatskih umirovljenika koji neoriginalno poručuju da svi imamo samo jedan želudac.

Ipak, ako su jedan žludac i cijena kruha dovoljan argument za jednako povećanje mirovine, zašto se ista logika nije primjenjivala na plaće dok su radili? I radniku s malom plaćom i direktoru s velikom plaćom trebali su kruh, mlijeko, stan, odjeća i grijanje. Pa ipak, nije se tražila ista plaća za sve. Razlike su se prihvaćale dok su značile različit posao, školu, odgovornost, tržišnu vrijednost i različite doprinose.

Dok je netko imao veću plaću, veće obveze i veće uplate, to se smatralo dijelom radnog vijeka. No u mirovini počinje oportuno moraliziranje pa se odjednom tvrdi da su nam svima potrebe iste pa bi i mirovine trebale biti približno iste, na račun onih koji su više pridonijeli mirovinskom sustavu.

Vrednovati godine rada, ali ne i doprinose?

Čitateljica Anči pak predstavlja drugi dio umirovljenika koji ne želi uravnilovku, ali bi rado zanemarila činjenicu da je uz minimalac tek simbolično uplaćivala u mirovinsko osiguranje i da joj se mirovina sada, najvjerojatnije, solidarno podiže kroz institut najniže mirovine o čemu detaljno možete saznati na ovoj poveznici.

“Najbolje i najpravednije je da povećanja idu na godine staža jer svi smo izdvajali 20 posto”, objašnjava umirovljenica Anči. Naravno, stopa je ista, ali iznos nije isti. Dvadeset posto od male plaće i isti postotak od velike plaće nisu jednaka uplata.

Kakvu poruku šaljemo mladima?

U vremenima poljuljanog povjerenja u mirovinski sustav, ovakvi zahtjevi, čak i kad dolaze od umirovljeničkih organizacija, nisu odveć odgovorni prema budućim generacijama. Zašto bi se netko dodatno školovao, preuzimao stresniji posao, vodio organizacije, odgovarao za odluke, ostajao konkurentan na tržištu rada i plaćao veće doprinose ako će mu se u starosti reći da ne zaslužuje ni realno očuvanje vrijednosti mirovine?

Tko bi se trudio znajući da će mu mirovina biti izjednačavana s mirovinom nekoga tko nije ulagao u sebe, nije preuzimao odgovornost i nije bio konkurentan na tržištu rada? Ako se rad, znanje i odgovornost priznaju samo dok čovjek radi, a u mirovini svi postajemo jednaki, mladi iz toga mogu izvući samo jedan zaključak: u takvom sustavu ne isplati se davati više od osobnog minimuma. Ili: minimalac na račun, novac na ruke.