Štedjeli ste cijeli život za mirovinu: Treba li umrijeti s nulom na računu?

Radnike se od početka karijere uglavnom uči da moraju štedjeti za starost. Već se i djecu uči da trebaju stvoriti zalihu koja će im omogućiti mirniji život kada prestanu raditi. No kada ta mirovina dođe, mnogi se i dalje libe zagrabiti u ušteđevinu. Umjesto da uživaju u životu, i dalje štede za djecu ili za nepredvidljive scenarije.

Je li to ispravan način života u starosti? To pitanje postavlja i financijska filozofija “umrijeti s nulom na računu”.

Izvorno poznata kao Die With Zero, popularizirana je knjigom Billa Perkinsa, menadžera hedge fonda i poduzetnika. On smatra da mnogi ljudi pretjerano štede iz straha pa u starost uđu s više novca nego što ga realno mogu iskoristiti za život kakav su željeli. A neki i dalje nastavljaju štedjeti.

Filozofija “umrijeti s nulom na računu” ne zagovara nepromišljeno trošenje. Njezina je poruka da novac ne treba služiti samo gomilanju što veće mirovinske zalihe ili ostavštine, nego i iskustvima dok osoba još ima zdravlja, volje i vremena. To mogu biti putovanja, hobiji, obiteljska druženja, učenje novih vještina ili drugi događaji koji imaju veću vrijednost dok ih čovjek može aktivno proživjeti.

Neka se iskustva ne mogu odgoditi

Zagovornici takvog pristupa upozoravaju da se neke stvari ne mogu odgoditi za kasnije jer vrijeme ne čeka nikoga, a biologija nema razumijevanja. Veliko putovanje, zahtjevniji izlet, aktivan hobi ili duže vrijeme provedeno s obitelji možda neće imati istu vrijednost ili više neće biti izvedivi kada osoba uđe u duboku starost.

Pomoć za života je vrjednija od nasljedstva

Drugi važan dio filozofije “umrijeti s nulom na računu” odnosi se na nasljedstvo. Perkins tvrdi da novac često ima veću vrijednost kada se djeci ili članovima obitelji pomogne ranije, dok im je pomoć stvarno potrebna. Isto vrijedi i za imovinu.

Vašoj djeci treba gradilište na djedovini dok su mladi, a ne kada i sami budu za mirovinu. Isto vrijedi za financijsku pomoć pri kupnji prve nekretnine, školovanju, pokretanju posla ili rješavanju većeg životnog troška. Ono što djeci date u tridesetima se računa. Desetljećima kasnije nasljedstvo im neće značajnije promijeniti život niti im može biti odskočna daska.

Hrvati čuvaju za nasljednike

Dakako, mnogi hrvatski umirovljenici nemaju ušteđevinu o kojoj bi mogli ovako odlučivati. No dio starijih građana ima nekretninu, zemlju, vikendicu ili drugu imovinu. Treba li sve čuvati za nasljednike, treba li dio darovati za života ili dio ipak koristiti za vlastiti život? Ako se mirovina ne koristi, riječ je o mrtvom kapitalu. A u mirovini će možda biti i prekasno za uživanje u onome što smo stekli ili naslijedili.

Kako ljudi stare, manje putuju, rjeđe se upuštaju u skuplje aktivnosti i prirodno smanjuju dio životnih troškova. Zbog toga dio umirovljenika u prvim godinama mirovine troši manje nego što je očekivao.

I na rizike treba misliti

Ipak, to ne znači da lakomisleno treba zaboraviti na rizike i odbaciti sve osigurače. Troškovi liječenja, dugotrajne skrbi, pomoći u kući, doma za starije, mogu se pojaviti kasnije i bitno promijeniti financijsku sliku.

Zato doslovno shvaćanje ideje “umrijeti s nulom na računu” nije dobra stvar. Valja procijeniti vlastite prihode, troškove, dugove, imovinu, zdravstvene rizike i obiteljske okolnosti pa tek onda odlučiti koliko novca treba ostati za sigurnu starost, a koliko se može koristiti za sadašnji život ili pomoć djeci.

Filozofija “umrijeti s nulom na računu” nije univerzalni recept za umirovljenike, nego povod za razmišljanje o odgovornosti prema sebi i drugima. Dobro je pitati se koliko trebamo ostaviti iza sebe nakon smrti. Možda je još važnije razmisliti što će ostati neiskorišteno zbog navike, straha ili uvjerenja da se naša vrijednost mjeri iznosom ili kvadratima koji ostaju nasljednicima. Ipak jedno je pitanje najvažnije postaviti na vrijeme, dok ne bude prekasno: Što propuštamo?