Ivan: Neka svatko živi od mirovine koju je uplatio, ne želim opet biti solidaran

Prijedlog Sindikata umirovljenika Hrvatske (SUH) da se niže mirovine usklađuju po većim stopama razljutio je našeg čitatelja Ivana. Tvrdi da bi bolje plaćeni radnici tako drugi put u životu morali financirati one koji su u mirovinski sustav uplatili manje. Više o prijedlogu uvođenja takozvanog talijanskog modela usklađivanja mirovina pročitajte na ovoj poveznici.

“Ne mogu vjerovati svojim očima što piše u ovom članku. Zar u redakciji nema nikoga dovoljno pametnog da ovo zaustavi, odnosno ne objavljuje? Jednostavno, zašto to radite?”, napisao nam je ljutito.

SUH, naime, predlaže da se mirovine do 500 eura usklađuju sa 120 posto rasta povoljnijeg indeksa cijena ili plaća, one između 500 i 800 eura sa 110 posto, a sve mirovine iznad 800 eura sa 100 posto. Ivan takav model smatra novim kažnjavanjem ljudi koji su tijekom radnog vijeka imali veće plaće i uplaćivali veće doprinose.

“Već smo jednom bili solidarni”

“Dok smo mi umirovljenici bili u svijetu rada, solidarno smo, u skladu s načelima mirovinskog sustava zasnovanog na generacijskoj solidarnosti, uplaćivali doprinose sukladno visini svoje plaće. Oni s višim i oni s nižim plaćama plaćali su isti postotak od svoje plaće. Dakle, oni s većim plaćama plaćali su više od onih s manjim plaćama”, navodi.

Sada se, tvrdi Ivan, od bolje plaćenih, obrazovanijih i sposobnijih ljudi traži da opet budu solidarni s korisnicima malih mirovina. “Sustav prvog mirovinskog stupa naziva se sustavom generacijske solidarnosti, a ovaj prijedlog traži da se pretvori u istogeneracijsku solidarnost. I to drugi put u jednom životnom vijeku. Katastrofa”, poručuje.

Posebno je kometirao povlaštene saborske mirovine. Smatra da bivši zastupnici nisu uplatama iz svojih plaća zaradili iznose koje primaju te da ih se ne smije koristiti kao opravdanje za slabije usklađivanje svih viših mirovina.

“Zahvaljujući njima naše je društvo upropašteno toliko da jadni umirovljenici moraju otvarati zelene kante tražeći suhi kruh. Upravo su bivši saborski zastupnici krivi za to stanje i kao takvi trebali bi dijeliti istu sudbinu s narodom. Nikakvo izuzimanje iz sustava”, piše Ivan.

“Neka svatko bira koliko će izdvajati”

Rješenje vidi u ukidanju državne solidarnosti i prelasku na mirovinski sustav u kojem bi svaki radnik dobivao bruto plaću na račun te sam birao gdje će i koliko uplaćivati za starost. Siromaštvo u starosti tada bi, prema njegovu prijedlogu, bilo posljedica vlastitih odluka, a ne razlog da država uzima od onih koji su izdvajali više.

“Onaj tko ne želi dovoljno uplaćivati za starost neka onda u starosti živi siromašno, a onaj tko želi izdvojiti veći iznos za mirovinu neka živi pristojnije. Ako netko želi biti solidaran s nekim sirotanovićem iz svojeg susjedstva, neka mu dobrovoljno podijeli dio svoje mirovine. Ne treba trula država silom otimati te jadne mirovine i dodjeljivati ih drugim jadnicima koji su u još goroj situaciji”, zaključuje Ivan.

Ivan je s razlogom ljut, ali…

Frustracija našeg čitatelja je razumljiva, no vizija mirovinskog sustava koju nudi posve je neprihvatljiva. Mirovinski sustav je oduvijek sadržavao preraspodjelu unutar iste generacije: najnižu mirovinu, obiteljske i invalidske mirovine, priznati staž bez odgovarajućih uplata, ograničenje najviše mirovine i druga prava. Dakle, u SUH-ovu prijedlogu nema novih ni izmišljenih oblika solidarnosti.

Drugi problem Ivanovih htijenja jest mentalitet. Isplata cijele bruto plaće radniku ne bi uklonila trošak siromaštva, čega je i sam Ivan svjestan. Dio ljudi ne bi štedio, dio bi izgubio novac lošim ulaganjima, a dio bi ostao bez prihoda zbog bolesti ili dugotrajne nezaposlenosti. Država ih vjerojatno ipak ne bi ostavila bez hrane, liječenja i smještaja pa bi račun na kraju platili porezni obveznici; budući i aktualni umirovljenici.