Domovi su im razoreni, mirovine premale: Ovdje stariji Ukrajinci počinju iznova

Nakon početnog zaprepaštenja i šoka, mnogima izvan Ukrajine rat je s vremenom postao beskrajan niz vijesti koje dolaze iz daljine i koje samo prelete pogledom ili sažmu u nekoliko naslova. Za ljude koji ga proživljavaju, rat je i dalje stvarnost koja mijenja živote.

Posebno ranjivu skupinu čine stariji ljudi koji su u ratu ostali bez domova. S mirovinama nerijetko ispod sto eura, narušenim zdravljem i bez mjesta na koje bi se mogli vratiti, ne znaju kamo dalje. Novi početak mnogi pronalaze u tišini borove šume u Vorzelu, nekoć idiličnom predgrađu Kijeva, u stambenoj zajednici Ridni Liudy (Naši ljudi) za starije od 70 godina. Zajednicu vodi Olena Bezsmertna uz potporu američke organizacije To Ukraine With Love.

Teške priče umirovljenika

Svaka starija osoba ondje ima tešku priču. Kada se tijekom granatiranja na kuću 79-godišnje Nine Velykorodnove u Bahmutu srušio krov, morala se sama izvući iz ruševina, a zatim pomoći i kćeri.

”Nekako smo ispuzale, ali suprug je ostao zatrpan. Dozivala sam ga i udarala po preostalim zidovima, no nije odgovarao i odlučila sam pobjeći“, ispričala je za DeseretNewst. Uzela je samo mirovinsku iskaznicu, preskočila ogradu i pod granatama prolazila kroz susjedna dvorišta.

Sličnu sudbinu doživjela je i 78-godišnja Vira Lisova. Eksplozija ju je bacila na zid i slomila joj čeljust. Krvava i ošamućena, izvukla se iz ruševina i krenula tražiti pomoć.

Stariji posljednji napuštaju domove

Stariji su posljednji koji napuštaju domove, u svojim selima ostaju čak i kad život ondje postane gotovo nemoguć jer odlazak znači gubitak svega što poznaju. Mnogi su pokopali supružnike i kućne ljubimce u vlastitim dvorištima, gledali kako im djeca odlaze, neki u sigurnost, drugi na bojišta. Uz male mirovine, jer mnogi žive i s dvostruko manje od prosječnih 163 eura, novi početak u starosti izgleda zastrašujuće.

Učenje zajedničkog života

U zajednicu dolaze sa strpnjama. Nakon desetljeća samostalnog života, moraju učiti živjeti s nepoznatima, prihvatiti tuđe navike i graditi odnose s ljudima koji također nose vlastite traume.

Kad je Lena Dorofejeva došla na razgovor za prijem u zajednicu, otvoreno je rekla da puši već 50 godina i da ne vjeruje kako će moći prestati. Iako su u kompleksu alkoholna pića zabranjena, kad je riječ o pušenju, voditeljica Bezsmertna odlučila je pronaći kompromis: ”Rekla sam joj da će biti u redu ako će paziti da dim ne smeta drugima.”

Nakon bijega iz Bahmuta sa samo jednom torbom, najprije je živjela kod sina koji je u ratu doživio potres mozga, no nije mogla pronaći trajno rješenje. Mirovina od oko 63 eura nije joj bila dovoljna za najam, a zajednički život sa snahom zbog svađa je postao nemoguć. U novoj zajednici primorana je učiti o odnosima. ”Cimerica i ja naučile smo reći što nam se sviđa, a što ne. Nalazimo kompromise“, rekla je.

Sličan pristup imala je i Bezsmertna kada su se dvije stanovnice posvađale zbog lonca hrane koji je netko ostavio u pogrešnom hladnjaku. Umjesto da traži krivca i dodatno produbljuje sukob, odlučila je osigurati novac za kupnju dodatnog hladnjaka.

Dom nije samo krov nad glavom

Bezsmertna poznaje svakog stanara po imenu i zna njegovu životnu priču. Organizira rođendane, blagdanska okupljanja i zajedničke večere, uključujući dan posvećen varenicima, tradicionalnim ukrajinskim okruglicama. To je mala prilika da ponovno osjete normalnost života.

Neki stanovnici dobili su i nove uloge: Oleksandr Troščij brine se o održavanju kompleksa, a Irina Grotevič pomaže drugima s dokumentima i svakodnevnim problemima.

Ljubav nakon svega izgubljenog

Nekima je zajednica donijela i novu ljubav. U lipnju su se vjenčala dva para koja su se upoznala upravo ondje. ”Ti su ljudi pogledali zlu u oči, ali ipak se bude sa smiješkom i uspiju pronaći ljubav usred rata, nakon svega što su izgubili“, rekla je Svitlana Miller koja je bila na vjenčanju.

Ipak, uspomene na izgubljene domove ne nestaju. ”Moj san o povratku kući se nikada neće ostvariti“, rekla je Irina Grotevič u suzama. Iz Selidova u Donjeckoj oblasti uz nezamislivu je hrabrost pobjegla s 96-godišnjom majkom, 90-godišnjom svekrvom, suprugom koji se oporavljao od srčanog udara te mačkom i psom.

Život unatoč gubicima

Vira Lisova rodni grad opisuje kao mrtvu zonu i pustoš. ”Tamo nema ni hrane ni vode“, rekla je dok je u rukama držala mobitel koji je preživio eksploziju i sada je zalijepljen ljepljivom trakom. Unatoč svemu, zahvalna je što ima mjesto na kojem može dostojanstveno provesti godine starosti.

Nina Velykorodnova i dalje misli na supruga koji je ostao zarobljen u podrumu dok je ona bježala od granatiranja. Prijavila je njegov nestanak, ali nikada nije dobila nikakvu vijest. ”Ne prođe ni minuta da ne mislim na njega. Što ako je još živ?“ rekla je svjesna činjenice da neke odgovore možda nikada neće dobiti.

Nova prilika za život

Unatoč svemu što su izgubili, mnogi stanovnici zajednice ponovno su pronašli razlog za život. Nadija Tkačuk prisjetila se kako je živjela pod stalnim granatiranjem i mislila kako bi bilo bolje poginuti odmah nego preživjeti s teškim i trajnim ozljedama. Danas su joj želje drugačije i kaže da joj je dobrota zajednice pomogla vratiti mir i osjećaj da život još uvijek može donijeti nešto dobro. ”Sada želim živjeti, želim nešto raditi, sanjati o nečemu”, rekla je.