Asghar: Pobjegao sam jer sam kršćanin, Zagreb me sjajno prihvatio

Asghar (38) iz Irana 2016. godine deportiran je u iz Austrije u Hrvatsku koja mu je odobrila međunarodnu zaštitu. Živi i radi u Zagrebu i zadovoljan je životom. Kaže, u Iranu ima još oca i dva brata. Kada je došao u Hrvatsku, gotovo ništa nije znao o našoj zemlji. “Jako dobro su me prihvatili u crkvi. Otišli smo među ljude i uspostavili smo dobre odnose. Jako su nas dobro prihvatili kao azilante i strance”, objašnjava na hrvatskom jeziku koji je u međuvremenu naučio.

Naime, Asghar je kršćanin koji je zbog svoje vjere izbjegao iz Irana. Iza njega su godine u kojima nije mogao vidjeti obitelj, majka mu je u Iranu umrla, no veseli ga jedna stvar – Hrvatska mu je dopustila da legalno dovede suprugu u Zagreb. “Hvala Bogu, postupak je trajao više od dvije godine. Poštovao sam zakon i čekao sam. Mislim da bi se ta procedura mogla olakšati”, zaključuje.

Sigurnost za zajednicu i izbjeglice

U toj opsežnoj i dugotrajnoj proceduri spajanja obitelji, uz lokalnu zajednicu, pomagao mu je Hrvatski pravni centar (HPC) nevladina organizacija koja je u 2022. i 2023. godini provodila projekt COMP4SEE Komplementarni putovi za pristup međunarodnoj zaštiti u Jugoistočnoj Europi.

“Komplementarni putevi su zapravo dodatni putevi dolaska u sigurnost izbjeglica koje svaka država odlučuje i određuje za sebe, a zapravo omogućuju da izbjeglice dođu u zemlju i dobiju utočište bez da moraju prelaziti taj neregularni put koji je često opasan, a s druge strane uključuje i neregularne prelaske državne granice. Komplementarni putevi su različiti, regulirani i sigurni te na neki način nadopunjuju migracijsku politiku svake države. Primjerice, jedan od oblika komplementarnih puteva su programi sponzorstva”, objašnjava predsjednica HPC-a dr. sc. Goranka Lalić Novak.

“Sponzorstvo znači da pojedinci ili skupina pojedinaca, dakle privatnih osoba, na sebe preuzima dio odgovornosti koja je inače na državi, a kako bi omogućili dolazak izbjeglica u svoju državu i pomogli im u integraciji. To znači da će te osobe ili skupina osoba preuzeti na sebe odgovornost da pruže potporu pri dolasku u Hrvatsku  i pronalaženju stana, pružiti potporu u svakodnevnim administrativnim poslovima, u učenju jezika, pronalaženju posla nekoj izbjeglici”, navodi voditeljica projekta Ana Martinić i dodaje: “Pri tome zajednica ima veći osjećaj odgovornosti i ima veći osjećaj kontrole nad samom tom situacijom i dolaskom osoba drugih nacionalnosti u svoje zajednice.”  Izbjeglice se na ovaj način brže, uspješnije i dublje integriraju u novo društvo, pri čemu same postaju vrijednost zajednici koja ih je prihvatila.

Spajanje obitelji puno je prepreka

Projekt COMP4SEE posebno se bavio spajanjem obitelji. Kako kaže HPC-ova voditeljica programa za unapređenje sustava azila RH, Lana Tučkorić, spajanje obitelji je postupak kojim se članovima obitelji koji se nalaze u nekoj trećoj zemlji odobrava boravak, a onda i ulazak u zemlju odredišta gdje je njihovom članu obitelji – izbjeglici – već odobren status.

“I taj postupak je zapravo važan za izbjegličke obitelji jer su neke od njih godinama razdvojene i to je jedini način da one ponovno žive zajedno. Međutim, taj postupak je prepun izazova i nije baš jednostavan, tako da se oni na tom putu susreću s brojnim preprekama”, kaže Tučkorić, a kao neke od prepreka navodi skupoću postupka, složene birokratske procedure, vrlo usko poimanje obitelji i sporost mehanizma na koju ukazuje i naš novi sugrađanin Asghar.

Rješenja postoje

Zbog toga je projekt COMP4SEE istražio dobre prakse u Europi, analizirao nacionalni i praktični kontekst spajanja obitelji i sponzorskih shema te istražio stavove potencijalnih sponzora i drugih dionika. Iz projekta je izašao cijeli niz preporuka za uspostavu novih modela i programa privatnog sponzorstva prilagođenih okolnostima i potrebama u Bugarskoj, Hrvatskoj i Sloveniji, a izrađene su i preporuke za poboljšanje nacionalnih sustava spajanja obitelji. Održani su stručni sastanci, okrugli stolovi i završna međunarodna konferencija u Zagrebu.

Projekt COMP4SEE sufinanciran je sredstvima Fonda za azil, migracije i integraciju Europske unije te Ured za udruge Vlade RH. Partneri na ovom transnacionalnom projektu su Mirovni institut i Pravni centar za zaštitu ljudskih prava i okoliša iz Slovenije te Zaklada za pristup pravima iz Bugarske.