Crnjac Pauković: Mirovinskim novcem trebaju upravljati umirovljenici i radnici

Nakon analiza usklađivanja i najniže mirovine te mogućeg uvođenja zaštitnog dodatka, stručnjakinja za mirovinske sustave Vanda Crnjac Pauković otvara pitanje upravljanja mirovinskim novcem. Zalaže se za jasnu računicu uplata i troškova te sustav kojim bi upravljali demokratski izabrani predstavnici osiguranika i umirovljenika po uzoruna Austriju.

U državama koje primjenjuju neki oblik doprinosnog mirovinskog sustava generacijske solidarnosti, odnosno Bismarckov model, primjena načela demokracije posebno je važna kad se radi o raspolaganju sredstvima mirovinskih sustava.

Prikupljene doprinose trebalo bi uplaćivati u mirovinski fond (ili u strukovne fondove) generacijske solidarnosti, a ne u državni proračun. Vlastitim novcem u uvjetima generacijske solidarnosti trebala bi upravljati demokratski izabrana tijela iz redova osiguranika, umirovljenika i predstavnika vlasti, dok bi Ministarstvo financija i Ministarstvo mirovinskog sustava trebali imati samo pravo nadzora.

Nisam simpatizer odumrlog socijalističkog režima i ne zagovaram povratak na stari sustav, ali Hrvatska je, kao i ostatak bivše Jugoslavije, nekad imala takav model upravljanja mirovinskim novcem. Austrija, koja je velikim dijelom poslužila kao uzor za njegovu uspostavu, primjenjuje ga i danas. Tada su postojale Samoupravne interesne zajednice (SIZ), odvojeno radnika, obrtnika i poljoprivrednika, koje su prikupljale doprinose i upravljale sredstvima za mirovine i za administrativno funkcioniranje mirovinskog sustava.

Država je bila jamac likvidnosti kao i sada, ali se točno znalo koliko je prikupljeno doprinosa, koliko je država dužna uplatiti za posebne kategorije mirovina ili za dio mirovine, a koliko iznosi eventualni manjak za isplatu mirovina. Uglavnom u SIZ-u radnika nije bilo manjka, a odnos osiguranika i umirovljenika bio je povoljniji.

Ministarstvo je samo nadziralo

SIZ-ovi su imali skupštinu izabranu iz redova osiguranika, umirovljenika i predstavnika vlasti, koja je birala upravno vijeće i ravnatelje mirovinskih fondova. Na skupštini se odlučivalo o povećanju mirovina ovisno o mogućnostima, razgovaralo o stanju financijskih sredstava i projekcijama za budućnost, kao i o administraciji.

Tada se nije govorilo da je vlada umirovljenicima „povećala mirovine“ jer su odluke donosila upravljačka tijela SIZ-ova, dok je nadležno ministarstvo imalo samo pravo nadzora. Zato je današnja retorika o tome da je bilo koja vlada nakon 1990. godine nešto „dala“ umirovljenicima potpuno neprimjerena, nedemokratska i manipulativna, neovisno o kojoj se političkoj stranci radilo.

Vlada umirovljenicima „daje“ ono što je njihovo. Naime, to je stečeno na osnovi njihovih vlastitih doprinosa, usprkos tome što se plaćanja obavljaju iz sredstava koja uplaćuje sadašnja generacija osiguranika.

Današnja računica je nejasna

Nakon 1990. godine država je sredstva mirovinskih fondova prebacila u državni proračun, na izdvojenu stavku, kao mjeru koja prethodi uvođenju drugog mirovinskog stupa i očekivanom trošku tranzicije.

Računica o stanju sredstava na izdvojenoj stavci za mirovine prikazuje se jednodimenzionalno, kao ukupna svota, a predmetnih 40 posto se javnosti predstavlja gotovo kao dar države kako bi umirovljenici šutjeli. Takav prikaz je namjerno netransparentan, a takvim ga održavaju i oni koji se predstavljaju kao zagovornici i provoditelji demokracije.

Tranzicijski trošak

U tih 40 posto približno polovica je trošak koji, prema zakonskim propisima o posebnim kategorijama umirovljenika, treba snositi država, a druga polovica je trošak tranzicije s jednostupnog na dvostupni mirovinski sustav.

Za trošak tranzicije se unaprijed znalo jer se u prvi mirovinski stup više ne uplaćuje svih 20 posto bruto plaće, nego se pet posto za osiguranike drugog stupa preusmjerava u drugi obvezni stup. Tako su za većinu današnjih osiguranika za pet postotnih bodova smanjene uplate u prvi stup, a još uvijek je značajan broj umirovljenika koji koristi mirovinu na temelju doprinosa iz vremena prije uvođenja drugog stupa te navedeno stvara tranzicijski trošak.

Pitanje je postoji li uopće neki treći dio troška iz državnog proračuna koji služi samo kao mjera likvidnosti za isplatu mirovina i za koji nitko ne prikazuje točnu računicu. Ako ga ima, koliki je?

Tko duguje doprinose?

Također bi bilo dobro znati tko su najveći dužnici za uplatu doprinosa za mirovinsko osiguranje. Zašto se mirovine iz drugog stupa usklađuju samo sa stopom inflacije iako pripadaju obveznom mirovinskom osiguranju pa tako gube na vrijednosti čak više od mirovina iz generacijske solidarnosti? Tko je magarac u cijeloj toj priči?

U 1991. godini objedinjeni su SIZ-ovi, a potom su sredstva mirovinskog sustava završila kao posebna stavka državnog proračuna. Od 1999. godine doprinose u generacijsku solidarnost više nije prikupljao Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, nego Porezna uprava, uz Registar osiguranika (REGOS), što je dodatni trošak.

Taj novac je vaš novac

Jeste li se zapitali kako upravljate svojim novcem? Mirovinska demokracija važna je jer su mirovinski fondovi u svim državama veliki i utjecajni imatelji kapitala i vjerojatno baš zbog toga kod nas u Hrvatskoj, kao ni u nekim drugim državama, ne postoji. A o drugom stupu takozvane individualne kapitalizacije da i ne govorimo.

Da paradoks bude veći, doprinos za mirovinsko osiguranje iznosi 20 posto iz plaće, što znači da poslodavac ne snosi dio redovnog doprinosa, već ga plaćaju osiguranici. To je odstupanje od pravila koje vrijedi u većini država članica EU. Poslodavac snosi dio doprinosa za beneficirani staž za osobe koje rade na posebno teškim i po zdravlje opasnim poslovima.

Čemu služi Nacionalno vijeće?

Nacionalno vijeće za umirovljenike i starije osobe, kao savjetodavno tijelo Vlade RH, osnovano je sporazumom Vlade i umirovljeničkih udruga. To bi vijeće trebalo glumiti demokratski model kroz prijedloge i raspravu. Ali to nije mjesto na kojem se donose odluke i ne postoji obveza da se prijedlozi udruga prosljeđuju na daljnju raspravu u demokratski izabrana tijela, poput Gospodarsko-socijalnog vijeća i Sabora. To je ujedno Vladi prilika za opipavanje pulsa naroda.

Udruge su slabe, nedostaje im znanja

Vlade posebno veseli kad udruge umirovljenika i starijih osoba predstavljaju nekompetentne ili polukompetentne osobe. Pogotovo kad ih se uključuje u televizijske programe kako bi se prikazalo demokratsko sudjelovanje umirovljeničkih udruga i stranaka u javnim raspravama. Naravno, sve je to igrokaz. Ponekad se u takvim emisijama predstavnicima ministarstava čak omakne izraz lica koji graniči sa smijehom. Poslije im je lako odbiti zahtjeve udruga jer im nisu al pari sugovornici.

Udruge su slabe i često ih ne predstavljaju ljudi koji imaju ozbiljna znanja o mirovinskim sustavima ili drugim sustavima skrbi za starije osobe. Licitiraju prijedlozima i zahtjevima bez dovoljno argumenata ili statističkih podataka te ne prate usporedno situaciju na razini Europske unije. Njihovi predstavnici raspravljaju kao na placu, a zapravo su im često važni honorari i naknade za članstvo u upravnim odborima javnih ustanova.

Stranke su podijeljene

Imamo navodno i 12 umirovljeničkih stranaka. Zašto? Zato jer se svaka bori uglavnom za jednu stvar: da predsjednik stranke sjedne u Sabor, a dopredsjednik u neko od ministarstava na položaj državnog tajnika. Umirovljeničke stranke ne mogu se ujediniti, a načelo divide et impera, podijeli pa vladaj, odgovara vladajućima jer tako nijedna od tih stranaka nema ozbiljnu političku snagu. Nema je ni HSU, iako je koalirao s HDZ-om. Malo smo si i sami krivi, zar ne?

Umirovljeničke stranke trebale bi postaviti zajedničke ciljeve i boriti se prvenstveno za mirovinsku demokraciju. Samo ćemo tako doći do točne računice koliko je prikupljeno sredstava za mirovine i tko je kome što i koliko „dao“.

Austrija kao uzor

U Njemačkoj mirovinskim sustavom generacijske solidarnosti upravlja mirovinski fond, a ne država kroz državni proračun. Italija je drukčiji primjer jer ondje sustavom i sredstvima upravlja država. Slovenski mirovinski sustav u pogledu upravljanja sredstvima i prikupljanja doprinosa organiziran je slično hrvatskom, iako je i Slovenija prije 1990. imala SIZ-ove.

Za razliku od tih država, Austrija ima puno demokratičniji i stabilniji mirovinski sustav. Doprinosi se uplaćuju u mirovinski fond i evidentiraju na virtualnom individualnom računu, a ne završavaju jednostavno kao prihod državnog proračuna. Fond upravlja sredstvima doprinosa, a nadležno ministarstvo ima pravo nadzora. Doprinos za mirovinsko osiguranje iznosi 10,25 posto iz plaće, a 12,55 posto plaća poslodavac na plaće do maksimalne osnovice za plaćanje doprinosa.

Država snosi trošak nekih davanja kao što je zaštitni dodatak, a uplaćuje i doprinose za dodani staž za podizanje djece, za staž navršen služenjem vojnog roka i ona razdoblja nezaposlenosti koja se uračunavaju u radni staž.

U Austriji je minimalni staž za mirovinu 15 godina. Dob za starosnu mirovinu je 65 godina za muškarce, dok se dob za žene postupno izjednačava na 65 godina do 2033. godine. Prijevremena mirovina moguća je sa 62 godine života i 40 godina staža.

Ustanova za mirovinsko osiguranje (PVA) predstavlja opći obvezni sustav, uz nekoliko posebnih sustava za samozaposlene, javne službenike, željezničare i rudare te osiguranje za slučaj posljedica ozljede na radnu sposobnost.

Umirovljenici plaćaju doprinos za zdravstveno osiguranje od 6 posto. U 2023. godini trošak za mirovine iznosio je 11,8 posto BDP-a, dok je u Hrvatskoj 2024. iznosio 9,84 posto BDP-a, a prosjek Europske unije kreće se između 12,5 i 12,9 posto.

Prosječna mirovina iznosi oko 80 posto neto plaće. Omjer između osiguranika i umirovljenika je 2,5 osiguranika na jednog umirovljenika. Mirovine podliježu oporezivanju ovisno o cenzusu, ne plaća se porez do godišnjeg iznosa od 13.308 eura, a na veće mirovine primjenjuju se različite porezne stope. Postoje i posebne porezne olakšice za umirovljenike. Mirovine se isplaćuju 14 puta godišnje. Ocijenite sami što je od navedenoga više ili manje povoljno nego u Hrvatskoj.

Kako izgleda demokratsko i transparentno upravljanje?

U 2017. godini uspostavljena je „Komisija za osiguranje starijih osoba“ koja nadzire rad svih obveznih mirovinskih fondova. To je javno tijelo od 20 članova koje svake godine izrađuje stručno mišljenje i ocjenu financijskog poslovanja fondova te donosi ocjenu stanja u austrijskom mirovinskom sustavu i srednjoročni financijski plan. Riječ je o detaljnim i javno dostupnim izvješćima.

Kako funkcionira individualni račun? Uveden je radi transparentnosti sustava i novac od doprinosa zapravo ne sjeda stvarno na taj račun. Budući da Austrija ima obvezni sustav generacijske solidarnosti, račun je virtualan i na njemu se bilježe uplate doprinosa osiguranika i prava koja bi mogli ostvariti. Uplaćeni novac koristi se za isplatu mirovina postojećih umirovljenika, kao i kod nas.

Ali postoji bitna razlika i sada smo konačno došli do poante: u svakom trenutku u austrijskom sustavu generacijske solidarnosti poznato je koliko je uplaćeno i koliko je isplaćeno.

Hrvatska samo u drugom stupu ima mogućnost uvida u stanje sredstava na mirovinskom računu jer se doprinosi uplaćuju na stvarni individualni račun. Istodobno, drugi stup opterećuje državni proračun iz kojeg se u sustavu generacijske solidarnosti mora nadoknađivati manjak nastao zbog preusmjeravanja pet posto doprinosa po osiguraniku drugog stupa.

Što netransparentnost znači za standard umirovljenika?

Vladajućima životni standard umirovljenika nije prioritet. To pokazuje činjenica da su uspjeli izbjeći usklađivanje u visini 100 posto povoljnijeg indeksa. Izbjegli su uvođenje 13. mirovine u svoti mirovine i uveli bijedni dodatak uz mirovinu s isplatom u prosincu, koji čak ni ne ulazi u svotu mirovine bez obzira na to što ovisi o navršenom mirovinskom stažu.

Tako su stvorili „šunkicu“ za predizborno vrijeme koju će tada naglo povećati radi glasova umirovljenika, da bi je poslije izbora opet smanjili ili možda podijelili na dvije isplate. To se zove manipuliranje masama i uobičajeni je dio politike.

Što god umirovljenici pisali na društvenim mrežama, ništa se neće promijeniti sve dok ne postignu da vlada, koja god bila na vlasti u tom trenutku, uvede ozbiljno i nepristrano tijelo kontrole nad sredstvima mirovinskog sustava i dok se ta sredstva ne izdvoje iz državnog proračuna u posebne fondove.

Jedan od tih fondova trebao bi biti opći sustav za radnike i zaposlenike, uz državno jamstvo likvidnosti i snošenje tranzicijskog troška ili ukidanje drugog stupa. Drugi bi trebali biti posebni sustavi za one kategorije mirovina koje se financiraju iz državnog proračuna.

Tek tada bismo znali pravu računicu. Znali bismo ima li novca za poboljšanje standarda umirovljenika. Znali bismo ima li izgleda za preživljavanje najsiromašnijih.

Hrvatska je među najlošijima

Istina je da u kriznim vremenima umirovljenici i starije osobe ni u kojoj državi nisu prioritet, ali Hrvatska leti tako nisko da čak i od rigorozne Europske komisije dobiva stalna upozorenja o tome da imamo preniske mirovine. Upravo zbog takvih upozorenja i potrebe da se poveća prosječna mirovina, a ne zbog nekakvih velikih uspjeha udruga umirovljenika, neke su se stvari minimalno poboljšale stupanjem na snagu novog Zakona o mirovinskom osiguranju.

U 2025. godini prosječna hrvatska starosna mirovina iznosila je oko 696 eura, odnosno oko 464 eura prema standardu kupovne moći, što je oko 32 do 47 posto prosjeka EU. Prosjek EU bio je 1.440 eura mjesečno, dok se u Austriji, Njemačkoj i Italiji kretao od 1.100 do 1.700 eura, a u Sloveniji oko 960 eura.

Kad se radi o kupovnoj moći, cijene osnovnih namirnica u Hrvatskoj su na razini europskog prosjeka pa je jaz između prihoda i rashoda hrvatskih umirovljenika jedan od najvećih u Europi. I sve to bez transparentne računice o sredstvima namijenjenima isplati mirovina.