Kako komentirati prosjek mirovine, a ne ispasti neuk i egocentričan

Svaki put kada objavimo prosječnu mirovinu, to je posebno „veselje” za naše administratore društvenih mreža. Jer u komentarima se pojavi vojska građana spremnih zlostavljati neznanjem i dokazati da statistika ne postoji. Glavni „dokaz” glasi: „Ja toliko nemam.”

A prosjek upravo služi tome da se različitosti stave u istu mjeru. Bez „ja toliko nemam” prosjek ne bi ni imao smisla. Prosjek upravo služi i tome da bismo spoznali koliko smo od njega udaljeni. Kako onda napisati nešto pametnije?

Prvo pročitajte cijeli naslov

Prosječna mirovina svih umirovljenika nije isto što i prosječna starosna, invalidska ili obiteljska mirovina. A prosječna mirovina korisnika s 40 i više godina staža, bez mirovina ostvarenih prema međunarodnim ugovorima, odnosi se, iznenađujuće, na ljude koji imaju 40 i više godina staža.

U toj su malobrojnoj skupini ljudi s 40 ili 41 godinom rada, ali i oni s 46 godina staža i više. Kada njihova prosječna mirovina iznosi 1.029,44 eura, to je dokaz da čak i nakon četiri i pol desetljeća rada mnogi žive u relativnoj oskudici.

Prosjek nije osobno obećanje države

„Moja mirovina je 400 eura. Kada ću ja dobiti prosječnu mirovinu?” Na ovo naivno pitanje moguć je samo jedan odgovor: nikada. Prosjek nije socijalna naknada, božićnica ni iznos koji vam država duguje zato što ste ga pročitali na našem portalu ili državnoj statistici. To je mjera središnje tendencije unutar određene skupine ljudi.

Ako ga vi nemate, to ne znači da prosjek ne postoji. Ni prosječni IQ iznosi 100 zato što ga svi imaju. Komentari ispod članaka svakodnevno pružaju bogatu građu za dokaz te tvrdnje.

Uostalom, tko ima prosječno 1,4 djece? Nitko, nadamo se. Ipak, taj prosjek može biti potpuno točan, koristan i društveno važan. Dapače, broj rođene djece izravno utječe na budućnost mirovinskog sustava i visinu mirovina, premda dio umirovljenika prosjek priznaje samo kada se slučajno podudara s njihovim osobnim slučajem.

Zna kako se računa, ali ne i čemu služi

„Eto, zbrojiš 1.500 i 520, podijeliš s dva i dobiješ prosjek. Statistika je laž”, objasnio je jedan čitatelj. Duboko udahnimo i analizirajmo što se tu dogodilo. Čovjek je točno izračunao prosjek i zatim vlastiti račun ponudio kao dokaz da prosjek ne postoji. Takvu razinu razumijevanja materije škola rijetko nagrađuje, ali komentatori na Facebooku takvom samopouzdanju redovito aplaudiraju. Bravo, majstore, neka si ti objasnio! Čestitamo!

Možemo i zabraniti riječ „prosjek”

Jedna je čitateljica predložila jednostavno rješenje: „Riječ prosjek treba zabraniti.” Kad bolje razmislimo, ta ideja ima svojih prednosti. Kada zabranimo riječ, nestat će i podatak koji ona opisuje, a svačija će mirovina napokon postati upravo onakva kakvom je zamišlja. Brojni naši komentatori ozbiljni su kandidati za Nobelovu nagradu za ekonomiju. Rješenja su tako jednostavna.

Ipak, bilo bi nedosljedno zaustaviti se na prosjeku. Iz solidarnosti bi trebalo zabraniti i riječi „razumijevanje”, „inteligencija” i „razum”. Sudeći prema dobrom dijelu komentara, ionako su već dulje izvan uporabe.

Sarma kao mjera prosjeka

„Prosjek je kao sarma: jedni jedu meso, a drugi zelje”, glasi omiljena narodna statistika. Time se valjda želi dokazati da prosjek laže. Ne laže. Samo pokazuje koliko je hrane bilo po osobi, dok raspodjela pokazuje tko je dobio meso, a tko zelje.

Prosjek je odradio svoj dio posla. Problem je što komentator od njega očekuje da bude i jelovnik i normativ. A to tako ne ide.

Titula ne ulazi u mirovinsku formulu

„Imam 41 godinu staža, radio sam kao inženjer u velikoj tvrtki, a bruto mirovina mi je 970 eura. Tko onda prima prosječnu mirovinu?” Piše nam to naš čitatelj iziritiran spoznajom da je ispodprosječan.

Mirovinskoj formuli vaša titula ne znači ništa. Ne zna jeste li bili inženjer, referent, direktor, prodavačica ili zamjenik pomoćnika voditelja nečega. Ne zanima je ni je li tvrtka bila velika, važna ili je imala mramor na ulazu.

Važni su trajanje staža i plaće na koje su uplaćivani doprinosi. Ako su vam plaće veći dio radnog vijeka bile ispodprosječne, nije osobito razumno očekivati iznadprosječnu mirovinu. Možete se nadati, naravno. Ljudi se nadaju i dobitku na lotu.

Radno mjesto nije novčana jedinica

Čitatelji često pitaju koji su posao radili ljudi s mirovinom od 1.029,44 eura. Radili su različite poslove i to 40, 45, 46 i viš godina. Nisu svi gurali kolica, ali nisu svi bili ni menadžeri. Neki su imali više, neki manje plaće, a prosjek je nastao upravo zato što nisu svi bili jednaki.

Rečenica „Ja sam radio težak posao” može biti potpuno istinita i osobno važna. Ipak, težina posla ne pretvara se nekom mističnom metamorfozom u osobne bodove. Da se mirovine računaju prema količini znoja, mnogo bi radnika bilo bogato, a poneki uredski kat ostao bi bez mirovina.

Uspoređujte isto s istim

Prije nego što napišete da je prosjek laž, provjerite barem osnovno: vrstu mirovine, broj godina staža, propis prema kojem je ostvarena, jesu li uključene mirovine prema međunarodnim ugovorima i brojnost skupine.

Vlastita mirovina ostvarena nakon 27 godina rada nije dokaz protiv prosjeka skupine s 40 i više godina staža. To je kao da vlastitih 165 centimetara visine pobijate prosječnu visinu košarkaške momčadi. Niti vi imate veze s njima, niti oni s vama. Možete vi biti potpuno iskreni. Samo niste relevantni za taj izračun.

Prosjeci su nebitni?

„Prosjek je potpuno nebitan podatak za kvalitetu mog života. Služi za politička prepucavanja”, napisao je jedan čitatelj. No ništa ne može biti dalje od istine. prosjeci su u svemu, od kutije s lijekom do mirovine.

Bez prosjeka ne bismo mogli ni izračunati mirovinu pri čemu se plaća za svaku godinu staža uspoređuje s prosječnom godišnjom plaćom svih zaposlenih u Hrvatskoj. Iz tog se odnosa dobivaju vrijednosni bodovi, nakon čega se računaju prosječni vrijednosni bodovi. Već ostvarena mirovina potom se usklađuje prema prosječnoj promjeni potrošačkih cijena i prosječnom rastu bruto plaća. Svi ti prosjeci, dakle, izravno sudjeluju u određivanju, izračunu i usklađivanju mirovine.

Facebook nije školski leksikon

Mnogim je ljudima Facebook postao ono što je nekada bio leksikon u osnovnoj školi: mjesto na kojem moraju odgovoriti na sve što im se nađe pred očima. Netko im je gurnuo mobitel u ruke pa sada uredno, kao da su na normi, odgovaraju na svaki naslov koji iskoči. Nesvjesni su da naslov nije pitanje upućeno njima, nego poziv da pročitaju tekst i pokušaju ga razumjeti.

Čitanje je, čini se, vještina koja se zaboravlja. Važnije je biti glasan, brz i nametljiv, pokazati da imate mišljenje čak i kada je jedino što to mišljenje pokazuje porazna razina nerazumijevanja. Tekst je nevažan. Dovoljni su naslov, vlastito opravdano nezadovoljstvo i tipka za velika slova. Tja! Internetske tarife su neograničene, šteta da propadne.

Statistika nije uvreda

Mala mirovina jest razlog za ljutnju. Možete se ljutiti na niske plaće, poslodavce koji su uplaćivali minimalne doprinose, prenizak AVM, penalizacijsku politiku koja nagrađuje što kraći staž, državu ili vlastiti loš položaj. Sve su to legitimne mete.

Ali prosjek nije kriv što je vaša mirovina mala. On tu činjenicu samo stavlja u odnos s mirovinama drugih ljudi. Razbijanje termometra također ne snižava temperaturu, iako pruža nekoliko sekundi zadovoljstva.

Kako dalje?

Prvo pročitajte naslov. Zatim provjerite na koju se skupinu broj odnosi. Pogledajte staž, vrstu mirovine i način izračuna. Ako ste posebno ambiciozni, pročitajte i tekst. Tek nakon toga uključite velika slova i krenite dokazivati svoju intelektualnu nadmoć u komentarima na Facebooku. Budite pobjednik dana, ponos Hrvatske!

Ako zaključite da je prosječnih 1.029,44 eura nakon više od 40 godina rada porazno malo, razumjeli ste podatak. Ako napišete „Ja to nemam, dakle lažete”, niste razotkrili ništa, osim činjenice da niste najbistriji potočić u šumici.

Naravno, velika je vjerojatnost da nećete pročitati ni ovaj tekst. Ali ćete ga zato spremno komentirati.