Vinka u mirovini troši 1.900 eura: Pola ode na mačke, nemam razloga štedjeti

Nakon objave teksta o životu švicarskog bračnog para koji mjesečno troši više od 15 tisuća eura, o čemu možete čitati na ovoj poveznici, javile su nam se brojne čitateljice i čitatelji, mahom umirovljenici. Jedna od njih je i 67-godišnja Vinka, koja priznaje da se njihovoj potrošnji nimalo ne čudi.

„Hrvati im se čudimo kao da je i u Hrvatskoj teško potrošiti toliko novca ako si čovjek ipak nešto i priušti, osobito ako putuje. Čitam da na hranu i kućanske potrepštine mjesečno izdvajaju oko 1.740 eura, a iskreno, nisam ni ja daleko od toga sa svoje četiri mačke”, piše nam Vinka s jednog otoka u srednjoj Dalmaciji.

Jednom godišnje priušti si veći luksuz

„Živim sama i kad na kraju mjeseca podvučem crtu i vidim da sam potrošila gotovo 2.000 eura, iskreno, nemam osjećaj da sam se razbacivala. Samo režije za kamenu kuću su mi zimi zbog grijanja preko 350 eura, a svjesna sam da je to možda i pola nečije penzije.”

Uz to, nastavlja, troši i na dobru kozmetiku. „Jednom godišnje, obično odmah nakon sezone, počastim se odlaskom u veći šoping, tad kupim novu torbu, cipele i zimsku jaknu. To mora biti kvalitetno, a sve ostalo može biti iz bilo koje trgovine”, opisuje svoje navike.

Mačke mi isisavaju novac

„No iznad svega imam jedan trošak koji mi baš svaki mjesec isisava novac, ali zbog njega nimalo ne žalim. Riječ je o moje četiri mačke, o kojima se brinem kao da su mi djeca. Teče već osma godina otkako se njihov broj kod mene ne mijenja, a u jednom trenutku prije toga imala sam ih čak šest”, ne krije.

Sve je počelo, otkriva ova umirovljenica, dok je još radila. „Nisam se udavala i cijeli život živim u roditeljskoj kući. Kad sam bila u kasnim pedesetima, u razmaku od godinu i sedam mjeseci umrla su mi oba roditelja. Bio je to za mene užasan šok, odjednom sama u kući. Tada me prijateljica pozvala da se priključim volonterima s otoka koji brinu o mačkama. Počela sam prepoznavati svaku uličnu mačku, preuzela sam brigu o njih nekoliko. Inače, točno se zna tko hrani koliko mačaka i na kojem punktu”, prepričava.

Prevelika usredotočenost na mačke

U počecima volontiranja nije, kaže, morala kupovati hranu za mačke jer su imali donacije, no izdaci su krenuli kad je uzela mačiće koji su odrastali u kući. „Uzela sam najprije tri mačića, pa sam prigrlila i mamu, pa su na dvorište počele dolaziti još dvije mace. Ubrzo sam shvatila da sam rob mačaka i da više nemam mira ni kad idem na kavu s prijateljicom, a kamoli da odem do Zadra ili Splita, kao što sam prije išla često”, opisuje nezavidnu situaciju u kojoj se našla.

Nije dugo trebalo da shvati kako takav ritam ne može održati pa se potrudila dvjema macama pronaći novi dom. „Jednu sam nakon sezone s papirima poslala svojim gostima u inozemstvo, a drugu za Zagreb. O svom trošku”, otkrila je gospođa Vinka.

Liječenje mačke odnijelo više od pola mirovine

Potom je iznijela i svoju računicu. „Imam dobru penziju od 1.180 eura, a od iznajmljivanja apartmana mi ostane još oko 9.000 eura godišnje. To vam je skoro 1.900 eura mjesečno ako dobro rasporedim. Malo je pretjerano reći da na mačke trošim pola penzije, ali iskreno, bilo je mjeseci kad sam jednu cijeli mjesec vodila na liječenje i potrošila i više od pola penzije”, priznaje.

„Hranu jedu isključivo kupovnu, i suhu i mokru, a svaki dan dobiju i posebnu poslasticu. Sve su sterilizirane o mom trošku, nose ogrlicu protiv buha, imaju svoje košare za spavanje, grebalice, četke za dlaku. U dva mačja zahoda istresem barem vrećicu pijeska dnevno. Trošim i tone vlažnih maramica za čišćenje, sprejeve protiv neugodnih mirisa, dezinfekcijska sredstva. Nije mi važno kad mi neki kažu da su im mačke po vani i da ih ne koštaju ništa. Ja sam svoje razmazila i to mi je najveće zadovoljstvo”, kaže.

Petkom se počasti ribom

Osim na mačke, ne krije, gušt joj je petkom s prijateljicom otići u restoran na ribu. „Nemam više razloga za štednju. Obitelj nemam, pokrivam samo kuću, hranu, svoje potrepštine i ako sve ostalo ode na mačke, neka ode. Donose mi radost, a najviše mi znači što nemam osjećaj da sam sama. Obaveza su pa me svaki dan natjeraju da ostanem aktivna umom i tijelom.”

„Nemam auto, a zbog sebe ne bih tako često išla u trgovinu udaljenu gotovo kilometar. Ovako svaki drugi dan uzmem torbu na kotačićima i pješačim do supermarketa po mačju hranu i pijesak. Usput uvijek kupim nešto za sebe i kuću. Moram priznati da ne pazim je li nešto robna marka ili skuplji brend, kupujem kvalitetno, a povrću i voću dajem prednost ako netko prodaje domaće, pa makar bilo i skuplje. I tako se malo-pomalo nakupi. Kad se sve zbroji, ni 2.000 eura nije teško potrošiti”, zaključuje Vinka.