Prati nas

Povjerljivo

Tuga obitelji branitelja

‘Suprug branitelj nema povlastice, a djeca su nam napustila Hrvatsku’

Pismo prepuno teških riječi stiglo nam je iz Slavonije. Umirovljenica Lena (60) povjerila nam je da je njezina peteročlana obitelj trpjela desetljećima, sve otkako je njezin suprug, hrvatski branitelj, prisilno umirovljen s 43 godine.

Objavljeno

|

Stariji ljudi u selima udaljenima od Zagreba teško žive. Na to je ukazala naša čitateljica, supruga prisilno umirovljenog branitelja koji ne uživa nikakve beneficije.
ilustracija: S. Bura/mj

Naša čitateljica Lena na početku pisma koje nam je uputila otkriva da je njezin suprug vrlo mlad postao hrvatski branitelj, a nakon Domovinskog rata prešao je u aktivnu hrvatsku vojsku. Kad je navršio 43 godine, dobio je neprihvatljiv ultimatum te pristao na, kako tvrdi, prisilno umirovljenje. Tu počinju sve veće nevolje njihove peteročlane obitelji.

“Kao i mnogi drugi koji su prešli četrdesetu, moj suprug s 43 godine vojsci više nije bio perspektivan. Bila je to ucjena: Ako nećete u mirovinu, idete na drugi kraj države u vojarnu, a vikendom si sami tražite smještaj i hranu. Kući su mogli jedino kad je sjela plaća. Pa ti budi pametan – ići u mirovinu, ili u nešto nepoznato bez obitelji. Moj se suprug odlučio za obitelj”, povjerila nam je.

Najteže odluke

Životne okolnosti bile su im takve da je odluka bila neopisivo teška. “Imali smo troje djece, jedno na fakultetu, drugo u srednjoj i treće u osnovnoj školi. Bili smo u tri kredita. On je prihvatio umirovljenje, ali nikako da mu se to riješi u mirovinskom. Teško je povjerovati, ali čekali smo i čekali, a mirovina mu nije stizala godinu dana. Tada je osobno otišao u Zagreb i zamislite, za sat vremena dobio je rješenje i sve zaostatke na račun. Time smo vratili dugove dobrim ljudima koji su nam posudili da preživimo”, opisuje gospođa Lena.

Oglas

Do sada su se nekako snalazili, imaju kokoši, zečeve i malo vrta. “Što se toga tiče život je na selu malo lakši, ali opet, liječnik, ljekarna, za sve moramo u grad i bez auta smo kao bez ruku i nogu, a to je trošak”, piše.

“Danas smo oboje stariji, dodatno ne možemo zarađivati, a od mirovine jedva živimo, zapravo, pomaže nam ono što kod kuće još možemo privrediti. Ali, da bi platili registraciju i tehnički pregled za auto, svake godine uzmemo kredit i otplaćujemo ga godinu dana”, opisuje njihov težak život.

Povlastice ne uživaju svi

Njezin suprug, napominje, nema nikakve povlastice uz mirovinu. “Znam da ima onih koji uživaju povlastice, a rata nisu osjetili ni vidjeli. Moj suprug je bio na prvim crtama obrane, poslije je aktivno sudjelovao u obnovi od Iloka do Vukovara, strojem je svoje ratne kolege iskopavao iz masovne grobnice. Proživio je jako teške i bolne dane, imao je i tri ozljede na radu. Tijekom čišćenja oko vinkovačke bolnice njegov kolega je s valjkom prešao preko tenkovske mine, njega je odbacilo, dok su drugi ispali iz strojeva. Drugom prilikom je u prometnoj nesreći rasjekao glavu, a stradalo mu je i koljeno te mu je tijekom operacije stavljeno umjetno”, povjerava nam nadalje čitateljica Lena.

Kako svjedoči, komisija mu ništa od toga nije uvažila kao stupanj invalidnosti. “On se još od odlaska u mirovinu liječi i od psihičke bolesti. Sve ga je to dotuklo, obolio je na živce, svi smo to osjetili. Sva naša djeca napustila su Hrvatsku. Ja sam i dalje uz njega i on je uz mene. No, sve je to i na mene utjecalo, a od teških mi je poslova stradala kičma. Zbog toga mi otkazuju ruke, noge, mi više ne možemo obrađivati veću njivu”, objašnjava tešku situaciju.

“Pogledajte malo dalje od Zagreba”

Sad bi trebali još malo lijepo živjeti, a mi idemo od liječnika do bolnice pa do ljekarne. Lijekovi su nam kao hrana, a pomoći i priznanja njemu nikada ni od koga, čak ni jednokratne pomoći, ni odlaska u toplice. Na sve to imaju pravo mnogi branitelji i njihove obitelji, a mi nikada ništa. Ova država nekome je majka, nama maćeha i očuh, živimo bez djece i unučadi, bez zdravlja, bez novaca za normalan život, to je nagrada čovjeku koji je napustio stalan posao, i dobrovoljno se javio u obranu domovine.”

“Sada ova država nas nimalo ne brani niti nam pomaže. Za nas male ljude ništa se nije promijenilo osim imena države. Uživaju samo političari. Poručujem da je Hrvatska sve od Iloka do Dubrovnika, a ne samo Zagreb, pa nek’ malo rašire ruke i pogledaju malo dalje, jer ljudi umiru, od životne nepravde, bolesti, gladi, jadi, a oni samo pričaju i obećavaju, malo ‘ko to i doživi. Biti pošten u ovoj državi je isto što i samoranjavanje, čini se da treba biti lopov”, zaključuje svoje svjedočenje i promišljanje umirovljenica Lena.

Zanima nas vaša priča

Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!

Oglas
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.