Prati nas

Mozaik

Sudbine

Nekad jugoslavenska zvijezda, danas beskućnik u Splitu: Zadovoljan sam

Uložio sam cijeli kapital u to, uzeli su mi ga. Ljudi koji su me tada protjerali ni danas ne žele čuti moje riječi, a moji bivši drugovi imaju prostrt crveni tepih kad dođu ovamo, kaže Manović.

Objavljeno

|

Kako je Mihajlo Manović, bivši slavni košarkaš Jugoplastike, završio kao beskućnik i skupljač plastičnih boca u Splitu? Koje su okolnosti dovele do takvog zaokreta u njegovom životu? Kako je Manoviću oduzet poslovni prostor u centru Splita, i koje su njegove napore da se izbori za pravdu? Zašto se osjeća zaboravljenim nakon što je bio dio slavne generacije Jugoplastike? Kako su tragedija ubojstva njegovog sina Jovana i njegova ozbiljna bolest utjecali na Manovićev život? Kako je donio odluku da se vrati u Split i postane beskućnik, te kako se sada nosi s tom situacijom?
Mihajlo Manović (foto: privatni album/mozzart sport)

Mihajlo Manović Crvac (71), sjajni igrač slavne splitske Jugoplastike, tijekom svoje košarkaške karijere nizao je brojne uspjehe, a već godinama je u nezavidnoj situaciji. Manović je rođeni Beograđanin koji je šezdesetih godina prošlog stoljeća odlučio postati Splićanin. Stjecajem nesretnih okolnosti, za život zarađuje skupljajući plastične boce.

“Skupljam boce po kontejnerima po Splitu. Ima tu neke simbolike – bio sam žut, to je bila boja dresova Jugoplastike, a žuti su i kontejneri. Nakon svih sjajnih rezultata, ja sam zaboravljen. Znam da ljude zaboravljaju, ali ja sam tendenciozno zaboravljen” kaže Mihajlo Manović za Mozzart Sport.

“30 godina tražim pravdu koje nema ni na vidiku. Imao sam poslovni prostor u centru Splita. Uložio sam cijeli kapital u to, uzeli su mi ga. Ljudi koji su me tada protjerali ni danas ne žele čuti moje riječi, a moji bivši drugovi imaju prostrt crveni tepih kad dođu ovamo.” Manović je pripadnik slavne generacije koja je ispisala povijest slavne Jugoplastike, a danas je beskućnik.

Oglas

“Kada je počeo rat, moj sin Jovan i ja otišli smo kod moje majke u Beograd. Opet sam se snašao, 1994. postao sam trener prve momčadi BASK-a, pa sportski direktor. Imao sam plaću, živio sam, sin mi je rastao i sve se opet nekako poklopilo. Međutim, moj život je iz temelja promijenila jedna tragedija. Sin je ubijen 2007. godine (Jovan Manović je ubijen kao slučajna žrtva obračuna kriminalnih grupa u jednom beogradskom restoranu, prim. aut.), kada je on bio na pragu tridesetih, a ja sam imao 58 godina”, kaže za Mozzart Sport.

“Teško sam se razbolio, operirao sam rak bubrega, žuči i dvanaestopalačnog crijeva, skoro sam umro od sepse. Otišao sam u mirovinu, majka mi je umrla, sestre također. Ostao sam sam, bez ičega i donio odluku da se vratim u Split. Bilo je to prije četiri godine. Davnih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća odabrao sam postati Splićanin jer mi je taj grad pružao najviše radosti. Danas sam beskućnik, primam pomoć koja mi nije dovoljna za život, ali sam zadovoljan čovjek. Skupljam plastične boce, imam prijatelje, imam što jesti, a snalazim se i za smještaj”, zaključio je Mihajlo Manović koji ne gubi nadu da će mu se život promijeniti.

Oglas
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.