Prati nas

Mozaik

Palijativna skrb

Volonterka Svetlana: ‘Ljudi žele umrijeti kod kuće, to je najprirodnije’

Mlada volonterka iz Pule najviše pamti svoju prvu pacijenticu o kojoj je skrbila dvije godine. Kaže, smrt je uvijek teška, ali ne bi smjela biti tabu tema.

Objavljeno

|

Svetlana Stojanović iz Pule svoju životnu misiju pronašla je u pomaganju palijativnim bolesnicima. Smrt je, prema njoj, prirodan dio života, te se trudi olakšati pacijentima i njihovim obiteljima taj težak trenutak. Volontiranje u kućanstvima pacijenata pruža im podršku i osjećaj dostupnosti. Svetlana ističe važnost umiranja u kući, smatrajući to prirodnim odlaskom. Kroz svoje iskustvo, pridonosi ispunjenju želja pacijenata, pomažući im da se oproste i pronađu svjetlost u teškim trenucima.
ilustracija: S. Bura/mj

Kad se spomene palijativa ili smrt mnogi će odmahnuti rukom i reći da je bolje ne doticati se tih “teških tema”. No mlada Svetlana Stojanović iz Pule ne misli tako i odavno je svoju misiju pronašla u pomaganju palijativnim bolesnicima da čim lakše napuste ovaj svijet. I sama će ustvrditi kako je smrt dio života, a netko mora liječiti dušu u takvim trenucima.

Bolnice, kazala je za Glas Istre, još uvijek nije prepoznala volontiranje unutar svog kruga, ali ulaskom u kućanstvo pacijentu se daje do znanja da da postoji netko tko, doduše nije tamo svaki dan, ali je dostupan. Oni koji imaju volontere uz sebe puno će brže riješavati neke stvari od onih koji ih nemaju.

“Puno ljudi ni ne zna za tu mogućnost, a kada nastupi teška bolest i bol, sve pada u posljednji plan pa i traženje pomoći ovog tipa”, veli ona.

Oglas

Ljudi, koji odlaze, često se svojim prisjećanjima vraćaju u prošlost. “Puno pričamo o tome i prisjećamo se lijepih stvari. Javljaju se i nekakva kajanja za stvari koje nisu napravili ili rekli; puno je tu propitkivanja. Nekad čak, kao voloteri, možemo pomoći da se riješe te situacije prije odlaska. Spojiti ih možda s nekim s kim su prekinuli kontakt.”

Dodaje, u sjećanju joj je najviše ostala prva palijativna pacijentica o kojoj je brinula dvije godine. “Osim što je bila prva, vrlo smo se blisko družile dvije godine. Cijeli taj put prelaska negdje drugdje, gdje god to bilo, za nju je bio jako uspješan. Prošle smo sve faze i ostale skupa do kraja. Nažalost, kada je preminula bila sam na poslu i nisam bila s njom, ali smo se nas dvije pripremile za to, opisuje ona kraj jednog životnog puta.”

Jagode usred zime

Svetlana smatra, ponukana i vlastitim iskustvom, da je umiranje u kući, ako je ikako moguće, ono što umirući i priželjkuju. “Ukućani će se na taj način lakše i oprostiti. Neće postojati onaj osjećaj da je član obitelji otišao sam. Mislim da je to i najprirodniji odlazak”, smatra ona.

Smrt je uvijek teška, ali ne bi trebala biti nikakav tabu, mišljenja je. “Nismo dovoljno osvijestili sve što je povezano sa smrću, ali meni to osobno nije teška tema. Ja sam to drugačije prihvatila. Dakle, u jednom trenutku života nađemo se na tom putu s kojeg nema povratka. ‘Ajmo onda da taj proces što bezbolnije i kvalitetnije prođe. Ja u tim trenucima ispunjavam želje, recimo, tražim jagode usred zime, što god treba. Unesimo, koliko god to možemo, svjetlost u taj ozbiljan trenutak, da on ne bude toliko mračan”, objašnjava. Cijeli razgovor sa Svetlanom Stojanović pročitajte na ovoj poveznici.

Oglas
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.