Prati nas

Mozaik

Kako su mjeseci u godini dobili imena

Porijeklo imena mjeseca listopada je jasno – listopad je mjesec kad u jesen drveće odbacuje svoje ruho i pada lišće. U narodu se naziva još i Miholjščak (po blagdanu sv. Mihaela Arkanđela), zatim kožaprst i desetnik. Jeste li se ikad zapitali kako su ostali mjeseci dobili svoja imena?

Objavljeno

|

foto: BigStock

Porijeklo imena mjeseca listopada je jasno – listopad je mjesec kad u jesen drveće odbacuje svoje ruho i pada lišće. U narodu se naziva još i Miholjščak (po blagdanu sv. Mihaela Arkanđela), zatim kožaprst i desetnik. Jeste li se ikad zapitali kako su  ostali mjeseci dobili svoja imena?

Siječanj

Prema jednoj teoriji, mjesec siječanj dobio je ime po sječi drva koja se tada obavlja. Međutim, u hrvatskom jeziku postoje i slični nazivi ovog mjeseca koji u korijenu nemaju glagol ‘sječi’ (npr. svečan, svičen, sičan) i koji ukazuju na drugačije porijeklo riječi.


U narodu postoje i drugi nazivi za prvi mjesec u godini : malobožićnjak (prema blagdanu Bogojavljenja), pavlovščak (po blagdanu obraćenja sv. Pavla, 25. Siječnja), prezimec i drugi.

Siječanj u slavenskim jezicima:

misec sičanj (hr), sečanj, sečko, koložeg (sr), sičen (ukr), golemi sečko (bug), leden (čes), studzen (blr), styczeń (pol), januar

 

Veljača

Veljača je, prema nekim izvorima, dobila ime prema danima koji tada postaju sve ‘velji’, odnosno ‘veći’, dakle duži. Također, ime možda ukazuje i na promjene koje se u to doba godine događaju u prirodi jer ‘velja’ može značiti i ‘mijenja’ (od glagola mijenjati).

U narodu postoje i nazivi: svečen (vjerojatno prema blagdanu Svijećnici, 2. veljače), veljak, svičan i drugi.

Veljača u slavenskim jezicima:

velje (hr), sretenjski mesec, veljača (sr), mali sečko (bug), svečan (slov), unior (čes), ljuti (blr, ukr), luty (pol), bokogrej (rus), februar

 

Ožujak

Mjesec ožujak karakterizira izrazita promjenjivost vremenskih prilika, pa ime ovog mjeseca možda dolazi od imenice ‘laž’: o(la)žujak ili ožujak zapravo stalno laže.

U narodu postoje i drugi nazivi za ožujak poput gregurjevščak (vjerojatno po blagdanu sv. Grgura I., pape, 12. ožujka po starom kalendaru), sušec, protuletnjak.

Ožujak u slavenskim jezicima:

marač, marčo (hr), marta, suhi, brezen, letnik, derikoža (sr), sušec (slov), brezen (čes), berezen (ukr), sakavik (blr), protaljnjik (starorus), mart

 

Travanj

Porijeklo imena ovog mjeseca nije teško otkriti: dolazi od imenice ‘trava’ jer je travanj doista najzeleniji mjesec u godini. No kako je vrlo zelen i sljedeći mjesec, mjesec svibanj, travanj je bio nazivan ‘mali travanj, a svibanj ‘veliki travanj’.

U narodu postoje još neki nazivi za travanj: jurjevščak (po blagdanu sv. Jurja, 23. travnja, traven, mali traven.

Travanj u slavenskim jezicima:

travanj, kwiecień (pol), april

 

Svibanj

Sviba ili svib je biljka, listopadni razgranati grm, koji u kasno proljeće cvate lijepim, bijelim cvjetovima. Karakteristična je za naše područje i po njoj je ime dobio peti mjesec u godini.

U narodu se mjesec svibanj naziva još i filipovčak (po blagdanu sv. Filipa, apostola 3. svibnja), rožnjak, sviben. Također, oduvijek je bio vrlo raširen i naziv ‘maj’

Svibanj u slavenskim jezicima:

maj (pol), svibjec, carski mesec, cvetnik, cvetalj (sr), veliki traven (slo), kveten (čes), traven (blr, ukr), travenj (rus)

 

Lipanj

Lipanj je dobio ime po drvetu lipe koje cvate otprilike u to doba godine. Cvijet lipe najčešće se koristi za čajeve i tinkture, ljekovit je i izuzetno ugodnog mirisa, stoga i ne čudi da je čitav jedan mjesec nazvan upravo po njemu. No mirisni cvjetovi lipe mogu se brati i sljedećeg mjeseca, pa tako Poljaci mjesec srpanj nazivaju ‘lipiec’, a Litavci ‘liepa’.

U narodu su još poznata i imena: ivanščak (po blagdanu sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja), klasen, rožencvet.

Lipanj u slavenskim jezicima:

lipjec (hr), crvenik, čerešnjar, trešnjar (sr), rožnik (slov), žetvar (bug), červen (čes, blr, ukr), czerwiec, liepec (pol), liepa (lit), juni

 

Srpanj

Ime mjeseca srpnja ukazuje na radove u polju koji se u tom mjesecu obavljaju, a to je žetva žita srpom, pa otuda – srpanj. No kako se žetveni radovi odvijaju i mjesec kasnije, u hrvatskom jeziku postoji i naziv ‘mali srpanj’ za mjesec srpanj te ‘veliki srpanj’ za kolovoz. U svim slavenskim jezicima postoje slični naziv i idu od češkog ‘srpen’ do poljskog ‘sierpien’, no označavaju uglavnom mjesec kolovoz.

U narodu se koriste i nazivi: jakopovščak (po blagdanu sv. Jakova Starijeg, apostola, 25. srpnja), srpen, mali srpen.

Srpanj u slavenskim jezicima:

gorešnjak, žarki, srpanj, žetvar (sr), mali srpan (slov), červenec (čes), lipen (ukr, blr), lipiec (pol), červenj (rus), juli

 

Kolovoz

Kolovoz je, kao i mnogi mjeseci u godini, dobio ime po poljoprivrednim radovima koji se tada obavljaju. I dok je srpanj dobio ime po srpovima koji se koriste za žetvu, kolovoz je dobio ime po imenici ‘kola’ i glagolu ‘voziti’ jer se tada ljetina kolima prevozila u spremište. U drugim slavenskim jezicima ne postoji sličan naziv za osmi mjesec već se koristi izraz ‘sierpien’ u poljskom i ‘srpen’ u češkom jeziku.

U našem se narodu ovaj mjesec još nazivao velikomešnjak (po blagdanu Velike Gospe), kolovožnjak, osemnik.

Kolovoz u slavenskim jezicima:

kolovoz, gumnik (sr), veliki srpan (slov), žniven (blr), serpen (ukr, čes), sierpień (pol), august

 

Rujan

Suprotno od uvriježenog mišljenja, rujan nije dobio ime po ‘rujnom vinu’ niti kojoj drugoj jesenskoj blagodati, već po glagolu ‘rjati’ koji označava glasanje jelena i ostalih životinja koje u rujnu započinju svoju ljubavnu igru. Na isti je način u češkom jeziku ime dobio mjesec ‘ říjen’ no taj naj naziv označava mjesec listopad.

U narodu za mjesec rujan još postoje nazivi: malomešnjak (po blagdanu Male Gospe, 8. rujna), rujen, jesenščak.

Rujan u slavenskim jezicima:

miholjski mesec, rujen, grozdober (sr), kimavec (slov), zari (čes), verasen (blr), veresen (ukr), wrzesień (pol), septembar

 

Listopad

Porijeklo imena mjeseca listopada možda je i najjasnije od naziva svih ostalih mjeseci – listopad je mjesec kad u jesen drveće odbacuje svoje ruho i pada lišće. Slično ime koristi se i u drugim slavenskim jezicima, no on najčešće označuje sljedeći mjesec, mjesec studeni.

U narodu su poznati još neki nazivi za deseti mjesec: Miholjščak (po blagdanu sv. Mihaela Arkanđela kojim zapravo 29. rujna završava prethodni mjesec), kožaprst, desetnik.

Listopad u slavenskim jezicima:

šumopad (sr), vinotok (slov), kastričnik (blr), žovten (ukr), rijen (čes), październik (pol), oktobar

 

Studeni

Ime mjeseca studenog izvorna je hrvatska riječ i označava mjesec u godini kada zima zna jače stegnuti. Studeni mjesec doista je takav – studen i s temperaturama ispod ništice. U nekim drugim slavenskim jezicima jedanaesti mjesec se naziva kao u hrvatskom deseti – listopad.

U narodu su još poznati nazivi: vsesvetčak (po blagdanu Svih svetih, 1. studenog), veternjak, zmiščak.

Studeni u slavenskim jezicima:

mratinji mesec, gruden, studen (hr), listopad (slo, čes, pol, ukr), grudenj (rus), novembar

 

Prosinac

Nije posve lako odrediti porijeklo naziva mjeseca prosinca. Prema jednoj teoriji, radi se izvedenici iz glagola  ‘prositi’ jer se u predblagdansko vrijeme više traži milostinja, odnosno prosi. No postoje i druga mišljenja koja riječ dovode u vezu sa zimskim solsticijem ili suncostajem kad sunce naglo sine tj prosine, pa otuda ‘prosinac’. I u drugim slavenski jezicima postoji mjesec sličnog naziva no radi se o prvom mjesecu tj. našem siječnju.

U narodu su zabilježeni i nazivi: velikobožičnjak (prema Božiću), gruden, dvanajstnik.

Prosinac u slavenskim jezicima:

sruden, koledar (sr), gruden (slo, ukr), prosinec (češ), snežan (blr), studenjij (rus), decembar

 

.

Mozaik

I kad se odmara, milicioner radi! Čudnovate zgode drugova u plavom

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti.

Objavljeno

|

Autor

“Naši izvjestioci su htjeli ovim zapisima u našoj stalnoj rubrici podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u izuzetnim, dramatičnim okršajima s kriminalom i kriminalcima. Tokovi života pred njih bacaju i druge, veoma zamršene, često nezamjećive probleme. Dok vrše svoju pozorničku službu, oni nisu šetači. U svakome trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale. Ovo su reporti o tome kako se oni snalaze…” Uvod je to o u priču o opasnom milicionerskom životu koju je 1971. godine objavila zagrebačka Arena. Prenosimo je u cijelosti.

Ovo nisu priče dramatičnih obrata, nego opisi zgoda i nezgoda što se svakodnevno nižu u pozorničkoj službi naših milicionera. Dok ih promatramo kako ulicama i trgovima šeću, pomišljamo da i nemaju posla, da je to preventivna šetnja što osigurava red i ništa više. Ipak, njih u svakom trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale, krađe, nasilje.


Ovdje nećemo govoriti o dramama što ih doživljavaju, o događajima opisanim krupnim slovima u kriminalnim kronikama. Postoje i one redovite, svakodnevne nezgode, što ih režira slučaj, a razrješava hitra dovitljivost pozornika milicionera. U tim situacijama ima mnogo ljudskog takta i tona, dosjetljivosti koja nije oblik sile, nego način snalažljivosti.

Profesionalnost i efikasnost

Milicioner zapravo u svakom trenutku mora očekivati neki događaj u koji se po službenoj dužnosti treba umiješati. Mi obično mislimo da se sve događa po telefonskom pozivu, ili po prijavi. U stvari tok života je takav da je milicionerska pozornička služba stalna napetost, neprestana spremnost milicionera da nešto otkrije, otkloni, razriješi. A takvih događaja uvijek ima. Druga je stvar što ih mi i ne vidimo.

I upravo to što ih ne vidimo, znak je da milicioneri najbolje postupaju: da ne prave scene i spektakle, nego profesionalno, domišljato i rutinirano najkraćim putem i najefikasnijim načinom razrješavaju slučajeve što ih pred njih baca bujica života.

Milicioner Željko otporan je na golo žensko tijelo

A događa se zaista svašta. U Stanici milicije Centar u Zagrebu, milicioner Željko Ćavec ispričao nam je jednu zgodu iz parka kod Svačićevog trga. U svojoj pozorničkoj službi naišao je na jednu prijateljicu noći koja je vrlo napadno nudila svoje draži i time, očito, vrijeđala javni moral. Željko joj je mirno prišao, zatražio legitimaciju i usput joj pripomenuo kako je već prije podnio dvije prijave protiv nje.

Prijateljica noći je bila drska, arogantna i opirala se milicioneru koji ju je s razlogom trebao privesti u stanicu milicije. Željko je, naravno, zaprijetio upotrebom sile. “I znate što je učinila”, kaže nam dvadesetšestogodišnji zagrebački milicioner. “Potpuno se svukla!”

Zamislite sada položaj milicionera u takvoj sceni na javnom trgu, pred očima prolaznika! Ali Željko se nije zbunio. Hladno, pribrano, kako dolikuje njegovoj službi, naredio je da se obuče. Naredba je zvučala strogo. Prijateljica noći to je razumjela.

Milicioner Mirko na meti Zagrepčana

Zagrebačkom milicioneru Mirku Vlajiniću, Kordunašu iz Gornjeg Sjeničaka dogodilo se nešto još gore. I opasnije. Prolazio je preko Trga Republike odjeven u građansko odijelo i primijetio kako jedan mladić zlostavlja nekoga invalida. Naravno, intervenirao je. Mladić je bio ratoboran, pa je Mirka udario. No, iskusni milicioner brzo ga je svladao.

I gle čuda! Građani koji su prolazili zaključili su da je napadač – milicioner Mirko. Ubrzo se oko njega stvorio obruč. Mirko je vidio da tu nema šale, pa je naprosto pobjegao. Ali građani su za njim potrčali. Neki su stali vikati: “Držite ga”! Poziv je upalio. Građani su milicionera zaustavili i priklještili ga uza zid. On je vikao da je milicioner. A netko je odgovorio: “Znamo mi takve ptičice, koji se izdaju za milicionere!”

Srećom, nisu ga tukli. Građani su pozvali miliciju. A kad su došla dva milicionera, nastala je zabuna. Oni su se s “napadačom” rukovali. Građani su se začuđeno razišli.

Milicionar Sabid spasio je napušteno dijete

Mirkov i Željkov kolega iz milicijske Stanice Centar u Zagrebu, Sabid Mujkanović, rodom iz Čelinca kod Banjaluke, ima također jedan svoj upravo antologijski događaj. Opet se to zbilo na Trgu Republike. Primijetio je jednog mališana, dječaka od četiri godine, kako luta trgom i zuri od izloga do izloga. Prišao mu je, ali mališan je to navrijeme primijetio i panično pobjegao.

Sabid je za njim potrčao. Nastala je jurnjava Gajevom ulicom. Građani su zapazili da milicioner trči za djetetom, pa su mu pomogli i zaustavili dječaka. Dječak se nije predao: lamatao je slabašnim ručicama, plakao, kričao, nastojao se oteti. Kasnije se sve objasnilo: roditelji su mališana napustili prije mjesec dana, i čitav mjesec dana dječak se vrzmao zagrebačkim ulicama, spavajući po podrumima, hraneći se otpacima.

Milicioner Stipe na tračnicama

U naš razgovor umiješali su se i milicioneri Stipe Slišković i Rade Bogun. Stipe navodi jedan svoj zaista nevjerojatan slučaj: u kasnim noćnim satima, u Frankopanskoj ulici na tračnicama stao je čovjek i ustobočio se poput kipa. Naišao je tramvaj. Vozač je izdaleka pozvonio. Čovjek se nije micao. Zvonjava je postala panična. Čovjek je i dalje ostao na svom mjestu. Tramvaj se jedva zaustavio. Čovjek se i dalje nije micao.

Onda mu je prišao Stipe, s namjerom da mu pomogne, očito misleći da se radi o duševnom bolesniku. Do tada nepomični čovjek munjevito je pobjegao. Stipe se otisnuo za njim, sustigao ga i svladao. Pokazalo se da to nije bio nikakav duševni bolesnik nego drski kriminalac.

Milicioner Rade proglašen ustašom!

A milicioner Rade Bogun iz Prijedora doživio je u zagrebačkoj “Nami” jednu tešku i zaista neočekivanu uvredu. Otkrio je kradljivca, uhapsio ga, i poveo prema izlazu. U tom trenutku kriminalac je glasno i panično zatražio pomoć građana, kričeći da ga pravednog napada jedan – ustaša!

Građani su se uzrujali, i približili. Međutim, milicionerska uniforma bila je dovoljna garancija i dovoljan znak raspoznavanja.

Milicioner Slobodan i lice s potjernice

Naš dopisnik Ćamil Krehić posjetio je Službu javne sigurnosti u Mostaru. On je također zabilježio nekoliko primjera što inače izmiču pozornosti štampe i očima građana. U svim tim primjerima presudna je bila trenutačna snalažljivost, munjevita dovitljivost milicionera.

Slobodan Vukasović, među drugovima, prijateljima i znancima poznatiji kao Vukas, u Miliciji je već 22 godine. Što on sve nije doživio? O tome bi trebalo pisati, ali ne reportažu nego – kako nam rekoše njegovi drugovi – čitavu knjigu. Vukas se ni sam ne sjeća koliko je kriminalaca otkrio, pa i onih najopasnijih. A jednoga takvog otkrio je u drugom gradu, u vrijeme odmora.

Boravio je u Dubrovniku sa svojom porodicom i već po nekoj dugogodišnjoj navici prošetao do željezničke stanice. Na stanici je zapazio lice koje mu se učinilo poznatim. Iskusno oko nije ga prevarilo. Radilo se, zaista, o kriminalcu za kojim je raspisana potjernica i čiju su sliku milicioneri nosili u službenim torbama. Popularni Vukas mirno je prišao obijaču, kradljivcu i provaljivaču. Dalje se sve zna. Jer, Vukasu nikada ni jedan prijestupnik nije umakao.

Inače Vukasovo iskustvo je toliko da je on sada jedan od glavnih ljudi u kompliciranim istragama, u rekonstrukcijama događaja, u rekapitulaciji situacija. Tuži se da je bolestan, govori kako bi rado u mirovinu. Ali njegovi drugovi i njegovi pretpostavljeni o tome ni da čuju. Bez njega kao da ne mogu. I već je postalo gotovo pravilo da se u Stanici javne sigurnosti u Mostaru traži Vukas kad god je nešto komplicirano, nepoznato, neotkriveno.

Milicioner Anđelko je riješio sve predmet

Vukasov kolega Anđelko Lakić, mnogo je mlađi, i manje je iskusan. Ali smatraju ga jednim od najperspektivnijih mladih milicionera u Mostaru. U miliciji je tek dvije godine, a iza sebe ima čitav niz pothvata i uspjeha kojima bi se ponosili i mnogo iskusniji radnici Službe javne sigurnosti. On zaista radi sve s voljom, neprestano uči, pohađa tečajeve. Sve planira, dobro promišlja, točno određuje.

Kao početniku prošle godine povjerili su mu 40 prijava maloljetničkog kriminala. Dali su mu to za nauk i za probu. Odredili su mu i vrijeme. Anđelko je radio na svoj način: u vrlo kratkom roku pojavio se pred svojim komandirom s izvještajem na kojemu je bilo kratko ispisano: svi predmeti riješeni!

Milicioner Dime bori se riječima

Naša dopisnica Ranka Čičak iz Skoplja piše o zaista osobitom čovjeku, koji je uz to i vrlo osebujan milicioner. Riječ je o Dimi Dimevskom, čovjeku koji je obukao milicionersku uniformu 1952. godine i koji od prvog dana svoje službe do sada nikada nije bio fizički napadnut, niti je sam upotrijebio bilo kakvu silu prema bilo kojem prijestupniku. A ulazio je u najgore gužve i najteže situacije što ih izazivaju kriminalci.

A da se zaista Dime uvijek nalazio tamo gdje je bilo najvruće, svjedoči i činjenica da je on proglašen za najpožrtvovnijeg mlilicionera prošle godine u Skoplju! Umjesto odgojne palice Dime ima prisnu, toplu, gotovo intimnu riječ. Svoju rečenicu smatra jačom od revolvera. Svoj pristup podešava tako da se u njemu i ne može prepoznati nikakva odlučnost sile. Sve to na papiru izgleda vjerojatno. Ali u zbilji? Znate li što znači zaputiti se među opasnu bandu huligana koja je prije toga opljačkala na vrlo drastičan način i pred očima prolaznika čak jedanaest automobila. Svaki milicioner znade da je takva banda naoružana. I Dime je to znao.

I jednostavno, na svoj način, prišao im je, bez straha i oklijevanja i započeo razgovor. O čemu je govorio? Naravno, o njihovu zločinu. I uspio ih je riječima dovesti u stanicu milicije, i to tako da je on išao ispred njih, a ne iza njih kako obično biva kad se radi o privođenju.

Mnogo takvih slučajeva može Dime navesti. “Psihologija me zanima više od svega”, kaže Dime, milicioner koji pretpostavlja da u svakom kriminalcu ostaje nešto ljudskoga. A milicioner Dime je majstor upravo za to ljudsko. On to brzo otkrije, angažira, nađe prave riječi, probudi, potakne, i urazumi. Dime ne svladava, nego uvjerava. On će ove godine diplomirati na Višoj socijalnoj školi, ali time se neće zadovoljiti. Kaže, da će upisati neku školu gdje može učiti o ljudima. Što će učiti? Upravo ono što znade svojim darom, talentom i iskustvom. Škola će mu to i formalno potvrditi.

Dime je završio kurseve džudo-vještine, ali, osim u vježbi, nikada to nije primijenio. Njemu se prijestupnici pokoravaju po zakonima i prednostima druge vještine: po sili njegove ljudskosti, po snazi njegovog pristupa, kojega čak i okorjeli kriminalci doživljavaju kao vlastitu zaštitu.

“I sad recite”, piše Ranka Čičak, “da nije točna ona narodna poslovica koja govori kako lijepa besjeda i željezna vrata otvara”.

Eto, u ovom zapisu htjeli smo podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u dramatičnim okršajima s kriminalcima, vještaci u posebno napetim i izuzetno opasnim situacijama. Tokovi života pred njih bacaju i druge zamršene, nevidljive probleme. Oni, dok vrše svoju pozorničku službu, nisu samo šetači. U svakome trenutku vreba ih zaplet što ga režira prijestupnik.

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti. Ili, kako rekoše milicioneri u Mostaru: “I kad se odmara, pozornik milicioner je u službi.” (autori: Stipe Mijić, Ćamil Krehić, Ranka Čičak, Luka Horvat / Arena, 1971. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP