Prati nas

Zdravlje

Eksperimentalni lijek

Nancy Writebol (59): Pobijedila sam ebolu!

Bilo je ljudi koji su me prepoznali i dizali su ruke, ne želeći da im priđem blizu. Prvi put kad mi se to dogodilo bila sam zaprepaštena. Drugi put kad se to ponovilo, sjetila sam se sve naše braće i sestara u Liberiji prema kojima se odnose na isti način.

Objavljeno

|

Tko je preživio ebolu?
Ilustracija (foto: BigStock)

Amerikanka Nancy Writebol je kao misionarka u Liberiji oboljela od ebole. Preživjela je, ali jedva. Sada zna kako se osjećaju bolesnici kad ih ni obitelj ne želi u blizini iz straha od zaraze, javlja Deutsche Welle. Tek je nedavno puštena iz bolnice u Atlanti u Sjedinjenim Američkim Državama. Zahvaljujući novom, neprovjerenom lijeku ZMapp uspjela je preboljeti opaku ebolu.

Nancy je kao misionarka sa suprugom živjela u Liberiji znala je da se ebola širi – ali na početku nije znala da je i ona bila zaražena: “Isprva sam se osjećala kao da sam dobila malariju. Imala sam samo povišenu temperaturu i nije bilo drugih simptoma. Tako sam dala da mi učine testove na malariju i naš doktor u misiji me testirao i test je ispao pozitivan na malariju. Otišla sam samo kući i uzimala lijekove za malariju i četiri dana sam bila kod kuće, ležala sam i uzimala lijekove. Onda u subotu se još uvijek nisam dobro osjećala. Doktor mi je onda rekao; ‘Nancy, želim te testirati i na ebolu. Ne mislim da je to ebola, nemaš drugih simptoma, ali htio bih da svi budemo mirni jer smo sve probali.’ Tako su me testirali na ebolu i te večeri je stigao rezultat: ja sam bila pozitivna.”


Vaše stanje je postalo veoma ozbiljno. Jeste li bili pri svijesti?

Vraćala sam se svijesti i onda je ponovno gubila. Moj muž David mi je rekao da je bilo dana kad sam sjedila na krevetu i razgovarala s njim i pojela nešto malo. Nečeg od toga se sjećam, ali ne mnogo od toga. Sjećam se samo da sam mnogo spavala i sjećam se kako su bili tmurni dani i kišoviti. I bila sam veoma, veoma slaba. Nisam mogla ustati vlastitim snagama tako da su mi morali pomoći liječnici i sestre. Činilo mi se da sam svaki dan sve slabija. Bilo je veoma teško.

Kao dio terapije primili ste eksperimentalni serum ZMapp. Vi ste jedna od samo šest osoba koje su ga primile. Jeste li bili sigurni da ga želite?

Isprva nisam. Jer to je neprovjeren lijek i pitali smo se, želim li da se na meni rade pokusi? Tada sam nazvala doktora Kenta Brantlyja (liječnika s kojim je bila u Liberiji i koji je također obolio od ebole, op. aut.) i htjela sam znati više o tom lijeku jer je on stručnjak za ebolu. I onda sam ga pitala: ‘Hoćeš li ti uzeti taj lijek?’, a on mi je odgovorio ‘nisam siguran da hoću’. Onda sam rekla: ‘Ako ga ti nećeš uzeti, onda ga neću ni ja.’ Mislim da sam se u tom trenutku čudila, u redu, tu je eksperimentalni lijek, ali ga nitko ne želi uzeti. Što će biti posljedice? Ali onda sam došla do stupnja kad sam mislila, ako ga uzmem i bude mi bolje, to će biti odlično. A ako ga uzmem i ne preživim, i to će biti u redu jer možda ipak neću preživjeti ebolu bez njega. Misli vam se stalno vrte u tim dilemama što bi se moglo dogoditi.

Kako preživjeti ebolu?

foto: Nancy Writebol @ Facebook

Početkom kolovoza ste privatnim zrakoplovom prebačeni u Sjedinjene Države na liječenje u Emory bolnicu u Atlanti. Što se sjećate s toga puta?

Kad su me stavili u avion i kad sam se oprostila od muža Davida, pitala sam se hoću li ga ikad više vidjeti. Bila sam veoma, veoma bolesna i ne znam jesu li i doktori mislili da ću preživjeti putovanje. Sjećam se liječnika i sestara koji su se brinuli za mene i koji su me smjestili u avion. Njihova požrtvovnost i pažnja za mene je bila stvarno draga. Prije nego što su me zavezali za krevet prije polijetanja, doktor je stavio ruke oko mog lica i rekao mi; ‘Nancy, vodimo te kući. Veoma dobro ćemo se brinuti za tebe.’ Za vrijeme leta se sjećam da sam bila veoma, veoma žedna, bila sam dehidrirana. Sjećam se i međupostaja gdje smo slijetali. Dolazili su mi i objašnjavali: ‘Sad ćemo sletjeti, bit ćemo tamo nekoliko minuta i onda ćemo poletjeti i nastaviti put’. Ne sjećam se da su mi došli reći da smo stigli u Atlantu, sjećam se da smo još sletjeli u Maineu. Onda su mi rekli: ‘Sad više nismo daleko od Atlante, samo još malo.’ To je sve čega se sjećam. Mislim da sam na tom letu bila prilično izvan sebe.

Na koncu ste se počeli oporavljati…

Sjećam se tog dana kad je doktor došao i rekao; ‘Nancy, uspjela si!’ I rekao mi je, preživjet ćeš! Sjećam se da mi je rekao kako je dio testova sada negativan na ebolu. Ja sam samo mogla reći ‘hvala Bogu!’ To je bilo uzbudljivo vrijeme, znam da sam samo razmišljala; ‘ipak ću držati svoju novu unuku u rukama’. Bilo je to stvarno radosno vrijeme, samo s tom izvjesnošću da ću preživjeti i da ću opet vidjeti našu djecu i Davida. Potpuno se promijeni način kako razmišljate o stvarima i ljudima i što činite u životu. Bila sam veoma, veoma zahvalna. I znam da, makar je bio taj novi lijek ZMapp, bila je i ta sva liječnička njega, sva ta transfuzija krvi, sve te dobre stvari kojima nam Bog pomaže da je spašen moj život. I veoma sam zahvalna zbog toga.

Jesu li ljudi zazirali od vas kad ste se vratili u svakodnevni život?

Bilo je ljudi koji su me prepoznali i dizali su ruke, ne želeći da im priđem blizu. Prvi put kad mi se to dogodilo bila sam zaprepaštena. Drugi put kad se to ponovilo, sjetila sam se sve naše braće i sestara u Liberiji prema kojima se odnose na isti način. Posebno osoblje u bolnicama čije im obitelji onda kažu, ne vraćaj se kući, ostani negdje drugdje. Ili momčad za zakopavanje mrtvih u Africi. Njihove obitelji ih ne žele kod kuće jer se svi tako boje zaraze.

Kao osoba koja je preživjela zarazu ebolom, imate određenu otpornost na taj virus. Mislite li da ćete se vratiti u Liberiju i dalje pomagati tim ljudima?

To ne znači da sam još sposobna vratiti se. Ali liječnici su mi rekli da ako se vratim, ipak trebam nositi opremu za osobnu zaštitu od zaraze što je izuzetno važno. Doktori ne znaju koliko će dugo trajati otpornost niti kako će snažan biti taj imunitet. Mislim da je važno da se vratim, ali mislim da je veoma važno i da ovdje djelujem. Da budem sposobna govoriti i ljudima buditi pozornost na ono što se događa na zapadu Afrike. Da konačno bude stvoreno cjepivo, da se skupi novac za otkrivanje lijeka. I da tako, kad se ebola opet počne širiti, bude stvarne pomoći za Afriku.

/Razgovor vodio Richard Walker, DW/

.

Nema predaje

Moždani udar – kako ga prepoznati i kako pomoći

Najlakše ga je prepoznati ako zapamtimo akronim FAST, za koji u hrvatskom jeziku imamo inačicu GROM (Govor, Razumijevanje, Oduzetost polovice tijela, Minute su važne).

Objavljeno

|

“Sjećam se kao da je bilo jučer. Bila je nedjelja, 7. kolovoza 2011. Bili smo kod kuće, ja sam nešto radila po kuhinji, a muž je bio u kupaonici. Odjednom sam čula udarac, kao da se nešto stropoštalo. Dotrčala sam u kupaonicu i vidjela Stanka gdje leži na podu. Nije se mogao micati, jedna ruka mu je bila ukočena i polovica lica nekako čudno obješena. Odmah sam pomislila da je to moždani udar”, prepričava taj šokantan dan gospođa Mirjana Babić iz Zagreba.

“Nazvala sam hitnu pomoć koja je stigla vrlo brzo. Muža su stavili na nosila i u kola, a ja sam sjela u auto i krenula za njima. Kad smo došli u bolnicu, liječnici su počeli s obradom, a meni su rekli da je jako dobro u toj cijeloj strašnoj priči što nije bio sam kod kuće kad se to dogodilo i što je dopremljen u bolnicu nedugo nakon udara. Kako su mi objasnili, baš ta brza reakcija je ključna. Operiran je, izvadili su mu nekoliko ugrušaka i prebačen je na intenzivnu njegu na kojoj je proveo više od deset dana. Tek kad se malo ustabilio i kad je prošla neposredna opasnost, prebacili su ga na običan odjel”, opisuje dalje gospođa Mirjana.


“Nakon bolnice, muž je prebačen u Krapinske toplice na rehabilitaciju gdje je proveo nekoliko mjeseci. Ondje je počeo s redovitim vježbama i stanje mu se malo popravilo, ali ne do kraja. Nije mogao hodati, govoriti, sam se hraniti, obavljati nuždu… Još uvijek je, više-manje, tako. Sada je kod kuće, no već je godinama u krevetu, nepokretan”, kaže gospođa Mirjana.

“U dobru i zlu”

Brigu o nepokretnom mužu preuzela je na sebe. Nije lako, ali to je bila jedina opcija. “Domovi su jako skupi, to je prvo. Pogotovo oni koji bi čovjeku pružili doista adekvatnu njegu kad je u ovakvom stanju. S druge strane, državni domovi imaju ogromne liste čekanja. Ali ne radi se samo o tome. Nekako mi je bilo neobično čovjeka s kojim sam provela većinu života smjestiti u dom sad kad su nastupili problemi. U dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti – tako smo se zavjetovali i to je to.”

No briga o nepokretnom čovjeku nije nimalo laka, kaže nam Mirjana i opisuje svoju svakodnevnu rutinu. “Hranim ga i kupam, a moram ga i redovito okretati da mu ne nastanu rane od ležanja. Kupili smo poseban madrac protiv dekubitusa, ali i uz taj madrac treba čovjeka svako malo okretati. Stanku ne radi probava kako treba, pa mu svaka tri dana moram isprovocirati stolicu. Onda ide pranje, provjetravanje i sve po redu”, priča dalje Mirjana.

Ipak, od svega toga Mirjani najteže pada otežana komunikacija s mužem. “Stanko teško ne govori tako da teško komuniciramo. U prvo vrijeme je to bilo uglavnom gestama, pogledima, dodirima, a onda se govor počeo malo po malo vraćati. Moždani udar koji je imao bio je vrlo jak pa su mi liječnici rekli da je pravo čudo što je uopće preživio te da sigurno ne bi preživio da je bio sam kad se to dogodilo i da nismo tako brzo reagirali. A sad – što je tu je. Nije lako, ali držimo se. Sigurna sam da je situacija obrnuta, da bi se i on tako brinuo o meni.”

Kako nastaje moždani udar?

Suprug gospođe Mirjane jedan je od 11.300 ljudi u Hrvatskoj koliko ih svake godina doživi moždani udar. Zašto on nastaje, pitali smo doc. prim. dr.sc. Hrvoja Budinčevića, neurologa i zamjenika predstojnice Klinike za neurologiju i v.d. pročelnika Zavoda za cerebrovaskularne bolesti i intenzivnu neurologiju Kliničke bolnice Sveti Duh.

Moždani udar nastaje zbog začepljenja krvne žile (arterije) ugruškom u mozgu ili u vratu (i tada ga nazivamo ishemijski moždani udar) ili prsnuća krvne krvne žile u mozgu (i tada ga nazivamo hemoragijski moždani udar). Uzroci moždanog udara su različiti te su povezani s promjenjivim (modificiajućim) čimbnicima rizika – odnosno na one na koje možemo utjecati te s nepromjenjivim (ne-modificirajućim) čimbenicima rizka na koje ne možemo utjecati (kao npr. dob, spol, prethodni moždani udar, nasljeđe)

Može li se moždani udar spriječiti? (posebnim režimom prehrane, vježbe, načinom života…)

Činjenica je da se 90 % moždanih udara može spriječiti ukoliko djelujemo na 10 promjenjivih (modificirajućih) čimbenika rizika. Promjenjivi čimbenici rizika su: 1. arterijska hipertenzija (povišeni krvni tlak), 2. šećerna bolest, 3. hiperlipidemija (povišene masnoće u krvi), 4. srčane bolesti – fibrilacija atrija 5. pretilost, 6. pušenje, 7. prekomjerna konzumacija alkohola, 8. sjedelački način života, 9. neadekvatna prehrana i 10. stres.

Neki od ovih čimbenika rizika mogu se kontrolirati zdravim načinom života što uključuje redovitu tjelesnu aktivnost (bar 30 minuta dnevno), balansiranu prehranu bogatu voćem i povrćem (mediteranska dijeta) – sa smanjenim unosom soli, masnoća i ugljikohidrata, kontrolu tjelesne težine, prestankom pušenja i konzumiranja alkohola, te smanjenjem razine stresa, ukoliko ove nefarmakološke metode ne pomognu i u kontroli arterijske hipertenzije, šećerne bolesti i hiperlipidemiji preporuča se primjena lijekova, što predstavlja osnovu i za liječenje fibrilacije atrija.

Osim toga za potvrdu nekih od ovih čimbenika rizika potrebno je učiniti laboratorijsku obradu krvi i elektroardiogram (EKG), a korisno je i učiniti ultrazvuk karotidnih i vertebralnih arterija kako bi se procijenio stupanj ateroskleroze te eventualno pristupilo kirurškom ili endovaskularnom liječenju stenoze (suženja) karotidne arterije ukoliko je ona viša od 70 %.

Kad nastupi moždani udar, kako pomoći sebi ili nekome drugome?

Najvažnije ga je prepoznati te pozvati hitnu pomoć kako bi se osoba dovela u bolnicu u kojoj se može obaviti potrebna obrada i započeti sa liječenjem u što kraćem roku kako bi se smanjilo oštećenje mozga koje nastaje kod moždanog udara. Moždani udar je bolest mozga koji nastaje naglo i uzrokovan je poremećajem cirkulacije, a deficit odgovara zahvaćenom području mozga.

Najlakše ga je prepoznati ako zapamtimo akronim FAST, za koji u hrvatskom jeziku imamo inačicu GROM (Govor, Razumijevanje, Oduzetost polovice tijela, Minute su važne).

Ukratko FAST se odnosi na Face – naglo nastala asimetrija lica, Arm – naglo nastala slabost ili utrnutost ruke, Speech – naglo nastali poremećaj govora i Time – vrijeme je bitno jer obrzini reakcije ovisi ishod. Naime, svake minute u moždanom udaru u prosjeku propada 2 milijuna neurona (moždanih stanica) ali taj broj može ići i do 27 milijuna stanica u minuti.

Kako izgleda rehabilitacija i koliko se uspješno ljudi oporavljaju od moždanog udara te o čemu to ovisi?

S rehabilitacijom nakon moždanog udara treba započeti što ranije, najčešće se počinje nakon 24 sata od moždanog udara. Oporavak od moždanog udara ovisi o više čimbenika, vrsti moždanog udara, težini i veličini moždanog udara, primjenjenoj terapiji, drugim bolestima osobe (komorbiditeti) te komplikacijama tijekom liječenja. Smatra se da ukoliko se liječenje provodi u specijaliziranim jedinicama za liječenje moždanog udara pobošljava ishod za 14 %, primjenom intravenske trombolize (rastapanje ugruška lijekom) za 30 %, a mehanička trombektomija za preko 50 % (primjenjuje se za kod osoba sa začepljenjem velike moždane arterije, posebnim kateterima se ugrušak uklanja iz cirkulacije).

Smatra se da se trećina osoba s moždanim udarom nemaju posljedice, druga trećina je ovisna o drugima, dok trećina bolesnika umre. U posljednje vrijeme ovi omjeri se mijenjaju, jer se smrtnost od moždanog udara smanjuje, nažalost planira se porast broja oboljelih od moždanog udara na razini Europe, prvenstveno zbog starenja stanovništva. Pod rehabilitacijom se obično podrazumijeva fizikalna terapija, ali svakako bi trebala uključiti i radnu terapiju te logopedske vježbe.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP