Prati nas

Zdravlje

5 stvari koje trebate reći tjeskobnoj osobi

Od poremećaja anksioznosti pati jako puno osoba, a njihovi najmiliji često ne znaju kako bi im pomogli. Ponekad je najbolje što možete učiniti – samo ih saslušati.

Objavljeno

|

Kako liječiti tjeskobu anksioznost?
foto: BigStock

Ljudima koji ne pate od anksioznog poremećaja (tjeskobe), može biti teško shvatiti što se zapravo događa u umovima osoba koji žive s ovim stanjem, prenosi portal Huffington Post. Što zapravo trebate reći vašim najdražima koji se pate od tog iznimnog stresa? Kako da im pomognete da se osjećaju bolje ako sami nemate isti problem? To je popriličan izazov, ali s anksioznim poremećajem možete se poistovjetiti i više nego mislite. Također, postoje načini na koje možete ponuditi svoju pomoć, kaže doktor Todd Farchione, klinički psiholog u Centru za anksioznost i slične poremećaje na Sveučilištu u Bostonu.

Radi se o normalnim ljudskim emocijama koje i samo osjećamo, pojašnjava Farchione. Za neke ljude mogu se manifestirati kao duboki strah ili neka vrsta anksioznosti, a za vas kao nešto drugo. Strah je nešto što svi ponekad osjećamo, pa kad razgovarate s anksioznom osobom važno je povezati se s njome. Ključno je uspostaviti tu vezu na način da osobi koja pati ponudite pomoć i podršku bez osuđivanja. Ljudi ponekad misle da pomažu anksioznoj osobi kad joj kažu da se smiri ili da se prestane uzrujavati oko sitnica, no zapravo, takve riječi samo pogoršavaju već načeto mentalno stanje. Što bismo onda trebali reći i napraviti? Navodimo 5 načina kako možete pomoći anksioznoj osobi.


„Ispričaj mi više o tome kako se osjećaš.“

Kad pristupate nekome s anksioznim poremećajem, morate biti jako pažljivi, kaže doktor Farchione. Jedan od načina da to učinite je da postavite pitanje koje će im olakšati da vam se povjeri. Ako doista nekome želite pomoći, zapitajte se možete li pružiti podršku način da toj osobi dozvolite da vam ispriča što osjeća i zašto joj se to događa. Zatim zajednički pokušajte doći do razloga zašto se osjećaju loše i mogu li možda o svojoj anksioznosti drugačije razmišljati. Pokušajte reći nešto primjereno a što bi bilo suprotno od onoga o čemu osoba trenutno razmišlja.

„Žao mi je što prolaziš kroz ovo!“

Dio problema vezanih uz anksiozni poremećaj su i napadaji panike, strahom ispunjene epizode koje mogu izazvati osjećaj užasa. Ako nikad niste sami iskusili takav napadaj, koji također može ograničavati i fizički, pristupanje osobi s ljubavlju umjesto zabrinutošću može biti najučinkovitija metoda. Najgore što možete učiniti je dodatno doprinijeti visokoj razini emocija koje je ionako prisutna, kaže Farchione. Dodavati ulje na vatru nikako nije dobro i može se činiti kao nedostatak suosjećanja. Naglašava da je jako važno da anksiozna osoba zna da se na nas može osloniti dok prolazi kroz lošu fazu. Napadaji panike s vremenom će proći, no paničariti oko te panike, dodatno će pogoršati situaciju.

„To nije tvoja krivnja.“

Izrazito je važno ne podcjenjivati to što osoba osjeća. Pružiti podršku znači biti spreman saslušati što osoba ima za reći i pokušati to razumjeti. No da bisto dosegli tu razinu razumijevanja, moramo doista prihvatiti da se osoba tako osjeća. Međutim, važno je priznati tu patnju, ali ne i dodatno pogoršavati stanje anksioznosti. Budite zato oprezni da ne postanete suučesnik u njihovom strahu, kaže Farchione. Razumjeti strahove, ne znači i podržavati ih, što obitelji anksioznih osoba dosta često rade. Tako samo podržavate ideju da doista postoji nešto čega bi se trebalo bojati.

„Sigurno ti je jako teško.“

Izjave poput „sigurno ti je teško“ ili „reci mi što mogu učiniti za tebe“ mogu biti vrlo učinkovite i važan faktor u pružanju općenite podrške anksioznoj osobi. Uglavnom mislimo da moramo nešto učiniti da bismo pomogli, ali često je dovoljno pružiti malo svoje vremena, rame za plakanje i spoznaju da naši najdraži prolaze kroz teško razdoblje. Empatije (suosjećanje) može puno toga promijeniti. Pomalo je paradoksalno da anksioznim osobama takav pristup pomaže jer se više ne moraju boriti da bi im se stanje priznalo, kaže Keith Humpreys, psihijatar sa Sveučilišta Stanford.

Ne reći ništa

Na koncu konca, ispada da i nije toliko važno što ćete reći, već koliko ćete podrške pružiti. Ponekad je saslušati neku osobu sve što je potrebno. Budite spremni ponuditi svoje vrijeme, kaže doktor Farchione i naglašava kako se tu komponentu često zaboravlja. Za anksiozne osobe često je najbolje da imaju nekoga pored sebe kome se mogu povjeriti i tko će ih strpljivo saslušati.

.

Zdravlje

Zimska depresija posebno pogađa starije, a liječi se svjetlošću

U ovim hladnim, sivim danima se čuje kako terapija svjetlom pomaže protiv tipične zimske depresije. Pomaže li doista? Ili se sami uvjeravamo u to? Da, to doista pomaže – uglavnom, ali ne svima.

Objavljeno

|

Autor

Još je starogrčki liječnik Aretaios savjetovao: “Letargičare valja izložiti svjetlosti i pustiti ih njegovom zračenju”. Jer vječiti umor – makar se spava više nego inače, bezvoljnost i loše raspoloženje u hladnim zimskim danima kad su ionako dani kratki su poznati simptomi i davno prije nego što je to dobilo pomodni naziv Seasonal Affective Disorder (SAD). Običnim rječnikom rečeno, to je zimska depresija i nema malo ljudi koji bi se možda najradije, kao medvjed, zavukli nekamo i spavali sve do ljepših dana, piše Deutsche Welle.

Nipošto ne griješe niti oni koji u ovim danima i spontano posežu za (toplom?) čokoladom: u njoj se nalazi prilična količina aminokiseline triptofana koji se u našem mozgu pak pretvara u serotonin, takozvani “hormon sreće”. Ali taj hormon doista nastaje i sunčanog dana zbog obilja svjetla.


Henrik Oster iz Instituta za neurobiologiju Sveučilišta Lübeck upozorava i kako je problem što već silom prilika po zimi palimo svjetlo i po danu i po noći – i tako narušavamo unutrašnji ritam našeg tijela. “Više ne funkcionira sinkronizacija našeg tijela s dobom dana. To pokušavamo korigirati tim umjetnim svjetlosnim signalom u terapiji svjetlom”.

Tko želi izići van po ovakvom vremenu?

Uobičajena rasvjeta koju imamo kod kuće ili u uredu neće postići taj učinak. Doduše, najbolje bi bilo i po zimi dan provoditi na otvorenom jer je i po tmurnom, zimskom danu zapravo dovoljno svjetlosti da nas to živne. Ali zima je, i ako se nekad još to moralo, tko će danas provoditi vrijeme na hladnoći. Zato se pokazalo kako takva svjetlosna terapija pomaže jer je to svjetlost i od 10.000 luksa. Ne treba niti pretjerivati: dovoljno je provesti pola sata pod takvom svjetlošću i nipošto ne gledati u izvor svjetla. Najbolje je takvu terapiju provesti ujutro, odmah nakon buđenja. Možda tek “uz put”, na primjer uz doručak.

Dolac, Zagreb (photo: Sandro Bura)

Medicinska istraživanja potvrđuju kako je naš unutrašnji sat uvelike upravljan s dva hormona: prvi je kortizol i on je u stanju naše tijelo “dići na noge” – bilo u uzbuđenju, ali i ujutro kad se budimo. Drugi je melatonin, “hormon spavanja” i on je već i kemijski osjetljiv na svjetlost. “Kad ustanemo po noći i upalimo svjetlo, onda se i naša razina melatonina veoma smanjuje već za nekoliko sekundi”, objašnjava Oster. Zato je važno da nas po noći ne smeta svjetlo, a svjetlosnom terapijom na gotovo prirodan način upravlja i tim hormonima.

Makar “zimska depresija” bez ikakve sumnje pogađa i mlade, istina je da ovi dani posebno teško padaju starijim osobama. Nerijetko je njihov čitav “unutrašnji sat” polako postao problematičan, a njihov noćni san je često isprekidan – “fragmentiran” kako za Deutsche Welle kaže Oster. Rezultat jest dojam kako im nikad nije dovoljno sna, bez obzira koliko vremena proveli u krevetu.

Ne za sve, ali za većinu nas…

I tu svjetlosna terapija može nešto pomoći: medicinari su postavili takve uređaje u više staračkih domova i mnogima se uspio popraviti taj njihov ritam gdje će tijelo znati kada je dan, a kada je noć. Svakako najgore što se tom “unutrašnjem satu” može učiniti jest vječito buljenje u ekran – bilo televizije ili računala. Terapeuti su se naslušali iskustava osoba koje tvrde kako “uz televizor odmah zaspu”. To može biti točno obzirom na televizijski program, ali to neće biti san koji će donijeti odmor.

Naravno terapija svjetlom nije lijek protiv svega, a za neke može biti i štetna: na prvom mjestu su tu oni koji ionako imaju neke probleme s očima, a već po prirodi šećerne bolesti koja može voditi i do oštećenja vida, dobro je i da takvi bolesnici radije tek malo prošeću po prirodnom, pa makar i sivom zimskom svjetlu. I kod uzimanja antibiotika se mogu stvoriti neželjene posljedice, a nije preporučljiva niti kod nekih ozbiljnih psihičkih oboljenja.

No u svakom slučaju bi tople zrake sunca – ili barem takvog umjetnog svjetla kod depresije trebale biti prvi izbor, daleko prije nego što se posegne za nekim psihofarmakološkim antidepresivom. Naravno, s izuzetkom čokolade. Ali, sunce ne deblja.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP