Zašto sam stalno umorna?

Osjećate li se često umorno? Niste jedini! Pogotovo ako ste žena. Kolumnistica portala ‘Emptyhousefullmind.com‘, Sharon Greenthal, vrlo je duhovito opisala taj osjećaj: Neki dan za ručkom s dvije moje stare prijateljice (ne na onaj način ‘stare’), jedna od njih je pitala: ‘Imaš li i ti dana kad jednostavno ne možeš izaći iz kreveta?’ Pa – da. Imam takvih dana. Zapravo bude i takvih dana kad NE ŽELIM izaći iz kreveta – i u tome je problem. I to ne samo za mene, nego za nas sve tri koje smo tad sjedile za tim stolom. A sigurno i za mnoge od vas.

Osjećamo krivnju

Nas tri smo 50-i-nešto-godišnjakinje, sve zaposlene, živimo užurbanim životom s mnogo obaveza. Nas sve tri, na neki način, radimo više nego ikad prije, više čak i od vremena kad smo podizale svoju djecu. Pa ipak, osjećamo se pomalo krive ako se ne obučemo do podneva. S ovim sam se počela mučiti kad je moje najmlađe dijete otišlo na fakultet, prije otprilike 5 godina.

Zašto sam tako umorna?

Zaboravite na to da radim do kasno, 5 ili čak 6 dana u tjednu. Zaboravite i to da još uvijek radim dobrih 75 posto kućanskih poslova koje sam radila i prije nego li su djeca odselila. Zaboravite činjenicu da me moja odrasla djeca i sad počesto trebaju i da me redovito uspiju ubaciti u vrtlog brige i tjeskobe. Zaboravite i to da je ‘sjedenje novo pušenje’ i da serija Mad Men završava ove sezone. Zaboravite da ISIL pokušava osvojiti cijeli svijet i da smo u gospodarskoj krizi. Menopauzu da i ne spominjem, iako i dalje ne znam u kojem sam dijelu tog procesa.

Činjenica je – ja jesam pomalo stara

A također su i moje prijateljice, one koje su i umorne. ‘Pih,’ možda ćete reći – pogotovo ako ste mlađi od mene, a ja imam 53. Pa još uvijek si MLADA!. Pa, ne, ne zapravo.

Prije kad su naše bake bile u pedesetima, mnoge od njih su već dobrano usporile ritam. Dobro, neke nisu, ali mnoge jesu. One su obavile svoj posao, podigle su djecu, podržavale muževe, brinule se za starije članove obitelji. Neke od njih su radile i izvan kuće. Ali kad su napunile pedeset-i-neku, opustile bi se malo. I imale su svako pravo na to.

Stariti je teško. Ponekad i prilično teško. Bez obzira što radili, i želimo li to ili ne, mi nužno usporavamo. Ako ne usporimo, onda se puno više mučimo da održimo isti tempo kao u ona vremena. Pridodajte tome i krivnju od koje pati toliko žena (zanimljivo, čini mi se da žene od toga pate više nego muškarci) vezano uz to da ne možemo ili ne želimo više – i rezultat je posvemašnja iscrpljenost.

Neku večer, dok smo bili u restoranu, moj je muž predložio da bismo trebali češće izlaziti s prijateljima, možda čak i preko tjedna. Ništa posebno, ali teko toliko da malo izađemo. Jer ponekad mu se događa… hm.., Pa događa mu se da mubude dosadno svaku večer kod kuće. I to mi kaže čovjek koji ustaje svaki dan u 6, pliva sat vremena, zatim rado do 6 navečer. Vjerujte mi, i on je umoran. (I ja ustajem u 6, ali ne plivam sat vremena. Ja sjedim uz kavu, čitam e-mailove i provjeravam što ima na Fejsu.)

Dosadno mu je?? Sa MNOM?? Kako je to moguće? Reći ću vam kako je moguće. Do 7 navečer ja sam, više-manje, gotova. Imam snage za još dvije-tri pošalice dok gledamo omiljenu večernju emisiju, i to je to. Da spomenem, uvijek gledamo snimku od jučer, jer smo tad kad se emisija kasno navečer emitira, obično već preumorni da bi je gledali.

Kad smo to priznala prijateljicama, one su se smijale. Jer i one se tako osjećaju. I točno je da nekad ipak napravim nešto uzbudljivije od gledanja televizije uz sendvič, ali u većini slučajeva ipak ne. Svi smo mi pomalo iznošeni. Ne samo moje prijateljice i ja, nego žene svugdje na svijetu. Možda nam svima trebaju keksi, mlijeko i netko da nas ušuška u topli krevetac.