Prati nas

Život

Inge (65) još uvijek želi znati tko joj je otac

Godine su prolazile. Inge Lohmann je usput pratila i što se događa s muškarcem kojega smatra svojim ocem. Ali nije ništa poduzimala, dok se nije dogodilo nešto neočekivano. Slučajno je dobila u ruke svoj izvod iz matične knjige rođenih. U njemu je pisalo da je rođenje djeteta ‘priopćeno osobno’.

Objavljeno

|

kako dokazati očinstvo?
foto: BigStock

Može li neka osoba prisiliti muškarca za kojega sumnja da joj je otac da se podvrgne DNA-testu? Tim pitanjem se bavi njemački Savezni ustavni sud. Povod je jedna tužna priča koju donosi Deutsche Welle.

Ingu Lohmann nikad nije prestalo mučiti pitanje tko joj je stvarno otac. A njoj je već 65 godina. Sve što zna o svom ocu doznala je od svoje majke. Početkom pedesetih godina je Ingina majka kratko bila u vezi s jednim muškarcem koji je po zanimanju slikar. I ona je bila sigurna da je on Ingin otac.



Da bi to nedvojbeno dokazala, Ingina majka je 1954. podnijela tužbu želeći da na sudu bude dokazano očinstvo. Ali, tada još nije bio otkriven danas uobičajeni DNA-test. Sud je dao provjeriti krvnu grupu osumnjičenog muškarca i oblik ušiju. Stručnjaci su tada došli do zaključka da osumnjičeni umjetnik ne može biti Ingin otac i Zemaljski sud u Krefeldu je odbacio tužbu. Izgledalo je da je time slučaj završen.

Teška sudbina

Majka Inge Lohmann se na kraju udala za muškarca koji joj je iz zatvora pisao impresivna ljubavna pisma. No, Ingin poočim se pokazao kao brutalni nasilnik – zbog nasilja je već i ranije bio kažnjavan. A on je Ingu i zlostavljao. Kad je jednom pijan počeo tući majku, Inge je pozvala u pomoć brata koji je u očaju nožem uboo oca. Ingin poočim je podlegao ozljedama. Njoj je tada bilo 12 godina. Ti događaji iz djetinjstva su ju traumatizirali.

Inge želi znati tko je stvarno njezin otac. Majka joj je rekla jedno ime i dala joj fotografiju predmnijevanog oca. Postojao je čak i spomenar u koji je on upisao jednu vlastitu misao. Za Ingu Lohmann je to bilo kao nova stranica u životu, potpuna suprotnost od brutalnog muškarca s kojim je živjela njezina majka, a koja je umrla 1972. godine.

Inge Lohmann je i sama rano postala majka. Rodila je troje djece, četvrto je usvojila i brinula se još za desetke kao skrbnica. Zbog obveza prema vlastitoj obitelji nastojanja oko uspostave kontakta s čovjekom za kojega vjeruje da joj je otac dospjela su u drugi plan. Ali, ipak je došlo do nekoliko susreta s njim. Oni su prošli u prijateljskom ozračju. Godine su prolazile. Inge Lohmann je usput pratila i što se događa s muškarcem kojega smatra svojim ocem. Ali nije ništa poduzimala, dok se nije dogodilo nešto neočekivano.

Povod za tužbu

Inge Lohmann je 2009. slučajno dobila u ruke svoj izvod iz matične knjige rođenih. U njemu je pisalo da je rođenje djeteta “priopćeno osobno”. Muškarac za kojega joj je majka rekla, kad joj je bilo 14 godina, da joj je otac, očito je osobno prijavio rođenje djeteta. Kad je Inge Lohmann s tom spoznajom suočila svoga predmnijevanog oca, on više nije htio s njom imati nikakve veze. Nije spreman ni podvrgnuti se DNA-testu kojim je u međuvremenu moguće s vrlo velikom sigurnošću utvrditi očinstvo. Inge je angažirala odvjetnika i najprije se izborila za pomoć u pravnom sporu. Jer proces pred najvišim njemačkim sudom je skup.

Što kažu zakoni?

Teško je procijeniti kakav bi mogao biti ishod procesa na njemačkom Ustavnom sudu, koji se u utorak (24.11.2015.) počeo baviti ovim slučajem. Ali, neke naznake postoje. Europska konvencija o ljudskim pravima navodi da svako ima pravo na sveobuhvatne spoznaje o svom podrijetlu.

Djeca žele znati tko su njihovi roditelji. Bez obzira jesu li ona usvojena ili su nastala umjetnom oplodnjom uz pomoć sperme anonimnog darovatelja. U nekom trenutku djeca se počnu baviti pitanjem svoga porijekla. Psiholozi u Njemačkoj kažu da je to od elementarne važnosti za razvitak djeteta. Pravo na spoznaju o vlastitom podrijetlu ne prestaje ni u kasnijoj dobi. “Interesi djeteta su iznad svega”, presudio je i Savezni ustavni sud još 1998. godine.

Potrebna hrabra presuda

Već sedam godina i u njemačkom zakonodavstvu postoje jasne odredbe o utvrđivanju očinstva. Po tomu članovi obitelji imaju neograničeno pravo na utvrđivanje srodstva DNA-testom uz pomoć uzorka sline. Problem Inge Lohmann je u tomu što zakon obvezuje samo očeve koji su u vezi s majkom u pravno potpuno jasnom odnosu. Otac Inge Lohmann, međutim, nikad nije živio s njezinom majkom, nikad se nije ženio i pravno nije priznat kao otac. U rodnom listu iz 1950. stoji samo: otac “nepoznat”.

Inge Lohmann želi sad sudski postići da i predmnijevani očevi, za koje postoji utemeljena sumnja, budu obvezni dati uzorak sline. To bi se ticalo svakoga muškarca koji je postao otac nekog djeteta. Ali, zadaća dosadašnjeg poimanja je i zaštita pravnog i društvenog položaja obitelji u odnosu na sve koji joj ne pripadaju. Jer, mnoge intaktne obitelji bi upale u poteškoće kad bi svaki član obitelji mogao zahtijevati DNA-test za nekoga tko nije član obitelji i kad bi se pokazalo da neki očevi uzdržavaju djecu kojoj zapravo nisu biološki očevi.

/autor: Wolfgang Dick, Deutsche Welle/

.

Život

Višnja(50): Otišla sam zbog neimaštine, primitivizma, korupcije, nepotizma…

Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.

Objavljeno

|

Autor

50-godišnja Šibenčanka Višnja Drmić, majka triju kćeri, spakirala je kofere i s obitelji se preselila u Veliku Britaniju. Zašto je odlučila drugo poluvrijeme života započeti u stranoj zemlji, objasnila je za Slobodnu Dalmaciju.

„Tri godine smo izdržale, radila sam i tri posla, obiteljski i još dodatna dva, najstarija kćer je pomagala u obiteljskom biznisu, njih dvije su predano učile a ljeti radile, srednja čak i tijekom nastave na faksu i pri polaganju ispita je konobarila. Početkom četvrte, zadnje godine školovanja, pokušala sam napraviti financijski plan za cijelu godinu. Svladao me očaj. Naš mali biznis bio je dovoljan za jednu osobu s obzirom na prihode, ali nipošto za sve nas.“ Višnja se u Šibeniku bavila izradom dekoracija od balona za sve prigode, događanja, rođendane i vjenčanja.



„Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.“

A onda joj se kći prijavila na britansko sveučilište i dobila pozitivan odgovor. „To pismo i način na koji su se oni obraćali mom djetetu, bio je fascinantan. Pomislila sam da je država s takvim šansama, s takvim poštovanjem prema obrazovanju, mladim ljudima i talentu, mjesto gdje sam možda trebala živjeti? To je bilo to. A ostalo se samo od sebe posložilo.“

U Veliko Britaniji Višnja radi posao njegovatelja. Naravno, nakon stručnog osposobljavanja. Sada živi u Salisburyju, gradiću s 40 tisuća stanovnika. Kaže, došla je s predrasudama o skupoći. „Hrana je ista, cijena, čak i jeftinija nego u Hrvatskoj. Ponuda velika. Ako kuhate sami, u svom stanu, manje potrošite nego u Hrvatskoj. Stanovi jesu skupi, no u manjim gradovima cijene su niže.“

Na pitanje što joj je smetalo u Hrvatskoj odgovara: „Mržnja, rasizam, primitivizam, nasilje, netolerancija, korupcija, nepotizam, osuđivanje drukčijih i slabijih, institucije koje ne rade svoj posao, uhljebi, nepravda, kvazi poduzetnici, visoka davanja, male plaće, truli sustav, politički usmjerene institucije, manjak građanske hrabrosti, intelektualci u svojoj zoni komfora, netolerantni akademici, siromaštvo, turizam baziran na prijevari, “fake news”… jesam li nešto zaboravila?“

Planira li se vratiti? „Ovaj posao ne planiram dugo raditi. Ne radi toga što mi se ne sviđa ili ga ne cijenim, već što mislim da je cijela životna istina stala u rečenicu, koju je moj tata meni govorio a ja mojoj djeci: ako želiš biti sretna, radi posao koji voliš. Kada moja drugorođena završi faks, a trećerođena srednju, pokušat ću ostvariti svoj san i raditi opet s balonima. Do mirovine. Ovdje. U zemlji u kojoj vrijedi biti čovjek. “I hope” (nadam se)“, kaže Višnja u opširnom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

Nastavi čitati