Prati nas

Mozaik

Žalovanje: Što reći nekome tko tuguje?

Što reći nekome tko tuguje, nekome to je izgubio nekoga svoga? Kako se postaviti u toj osjetljivoj situaciji? Postoje riječi koje tugujući nikako ne žele čuti. A postoje i one koje će im doći kao melem na ranu. Tuga je prirodna i normalna i ne treba ju požurivati.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Kako tugovati?
foto: MojeVrijeme.hr

Nitko sa sigurnošću ne zna što reći nekome kome je umro netko blizak. Možete reći: ‘Mislim na tebe i molim se za tebe’, i to je možda i istina. No kako možete znati što konkretno da mislite i kakvu molitvu da složite? Osobno, nikad nisam sigurna, piše Laura Munson, nagrađivana autorica New York Timesa.

Možete im reći da ste tu za njih i da vas mogu nazvati kad god žele, čak i u gluho doba noći. Možete im napisati dirljivu poruku i poslati je poštom. Možete im poruku poslati i mailom. Naravno, možete otići i na sprovod pokojnika i govoriti velike riječi o tome kako je bio divna osoba, možete gledati fotografije iz pokojnikova života, donijeti na karmine nešto hrane, čak se i pokušati našaliti kako biste otklonili nelagodu.


Možete ožalošćenima skuhati juhu. Onakvu pravu, pileću. Jer tijekom tugovanja teško je jesti bilo što konkretnije, zato baš svaki zalogaj mora biti zdrav i okrepljujući.  Možete iskoristiti i društvene mreže kako biste izrazili sućut.

No hoćete li na obavijest o nečijoj smrti staviti like, ili ćete obavijest podijeliti, ili ju možda komentirati? I kako zapravo pokazati pravo suosjećanje na mjestu na kojem obično objavljujete što ste imali za doručak. Postoje neke stvari koje možete učiniti. Evo što je meni i nekim ljudima koje poznajem pomoglo u vremenu tuge.

 

Kako žalovati?

Prije svega – dišite. To doista mislim. To je vaše najjače oruđe da ostanete u trenutku, da odagnate strah i da se saberete. Primijetit ćete da zadržavate dah. No pokušajte biti svjesni svojeg disanja i samo nastavite disati. Udahnite, izdahnite, udahnite, izdahnite. Dišite duboko ako možete.

Oslonite se na ljubav. Gdje god je možete naći. U prijateljima, u rodbini. U samome sebi. Nazovite vama bliske ljude i zamolite ih da vam daju ono što trebate. Nitko se neće naći uvrijeđen. ‘Donesi mi nešto za jelo’, ‘Dođi i sjedni sa mnom’, ‘Čitaj mi’, ‘Pjevaj mi’, ‘Izmasiraj me’…

Istovremeno, pazite koga ćete pustiti blizu sebe. Klonite se ljudi koji će vam reći nešto poput ‘On je sad na boljem mjestu’ ili ‘Sve se događa s razlogom’. Oni, naravno, žele pomoći i stvari koje kažu su možda istinite, no sada trebate ljude koji vašoj boli ostavljaju prostora. Trebate ljude s kojima je lako i s kojima se osjećate sigurno. Oni ne moraju nužno reći nešto mudro. Neka vaš krug ljudi za početak bude malen, ali neka to budu pomno odabrani pojedinci. Možda će to biti i neki ljudi s kojima inače ne komunicirate na dnevnoj bazi.

Jedite. Čak i ako vam se povraća. Molim vas, jedite. I pijte puno vode. Ne želite da vas napusti sva energija. Vaše tijelo zapravo dobro zna kako se nositi s tom neopisivom tugom.

Lezite u krevet i položite noge na povišeno.

Pođite u šetnju i to svaki dan ako ikako možete. Čak i vrlo kratka šetnja će biti dobra. Izađite makar na kratko.

Pripremite si kupku s mirisnim solima. Ulje lavande će pomoći. Nosite ga sa sobom u svojoj torbici ili džepu, kapnite koju kap na zapešće i duboko udahnite miris kad osjetite da gubite tlo pod nogama.

Pišite, ako možete. Svega nekoliko riječi. Ako to imate u sebi, i najbolje čim prije, napišite svoju viziju toga što je ‘trebalo biti’. Te riječi koje dolaze iz vaše najdublje dubine i koje izražavaju vašu najveću bol i bijes, važan su korak prema tome da jednom, kad za to dožđe vrijeme, otpustite to ‘kako je trebalo biti’. Tada to više nećete morati držati u sebi i moći ćete ponovo živjeti za svoju budućnost. Otpustite li to ‘kako je trebalo biti’ ne činite nikakvu nepravdu, niti to ne prestaje zauvijek živjeti u vašim mislima i snovima. No važno je da to ne postane vaš oklop. A da biste to postigli, dobro je, do najsitnijih detalja, sve napisati i na taj način tome ‘što je moglo biti’ odate počast. I jednoga dana, sve to jednostavno otpustite. Pisanje nas preoblikuje i djeluje terapeutski pa bi zapravo trebalo biti svakodnevna aktivnost baš kao zdrava prehrana i vježba. Držite svoj dnevnik kraj kreveta. Pomaže, vjerujte mi.

Kad vas obuznu zastrašujuće, klaustrofobične, nemoguće misli, ne dozvolite im da se gomilaju. Doslovno, podignite zid i držite ih s one strane. One vam nisu prijatelj. Nećete nikada naći smisao u vašem gubitku. Odbacite sve misli koje nisu pune ljubavi, oprosta i nade. Ako želite, glasno viknite: Ne! Misli koje puštate u um trebaju biti kao dobri prijatelji i obitelj koji vas neće pustiti da se prepustite strahu. Volite sebe. Dišite.

U ovome trenutku ne postoji popis stvari koje morate napraviti. Ne postoji mjesto gdje morate ići. Nema nikakvog cilja osim da budete sad sami sa sobom, u ovom trenutku. Ne možete preskočiti faze tugovanja jer tuga pogađa nenajavljeno. Budite nježni sami sa sobom.

Samo polako. Budite pažljivi. Jedina stvar koju sam naučila o tuzi je da je tuga jedan od najvećih učitelja. Jer kad se prepustite tuzi, otkit ćete istinu. I vaše su suze tada istinite.

.

Mozaik

Čak i ako ništa ne radite, novac stiže. Je li finski eksperiment s ‘osnovnom plaćom’ uspio?

‘Finski eksperiment’ s osnovnom plaćom nije osvojio mnogo pristalica te ideje niti u Finskoj, niti drugdje u svijetu. Prva istraživanja su došla do zaključka kako je taj eksperiment propao. No nedavna istraživanja dugoročnog razvoja objavljenog prošlog mjeseca pokazuju kako tu ima više razina o kojima se treba raspravljati i kako se ne može sve tek svesti na konstataciju da je to imalo minimalni učinak na ponovno zapošljavanje tih osoba.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Tuomas Muraja sam sebe zove “pokusnim kunićem osnovne plaće”. Tako je nazvao i knjigu koju je napisao, a u kojoj opisuje svoj život u ove dvije godine dok je primao prihod od države u iznosu od 560 eura mjesečno, piše Deutsche Welle.

Muraja je novinar, ali već četiri godine “tezgari” i pokušava naći neki stalniji prihod. Kao nezaposlen je pohađao tečajeve i primao državnu potporu jer ono što je zarađivao honorarnim radom nije bilo dovoljno za život. I onda je Finska 2017. odabrala 2.000 osoba prijavljenih kao nezaposlene i ponudila im sudjelovanju u eksperimentu: kako bi bilo da dobivaju određenu osnovnu plaću? Bez ikakvih pitanja i bez ikakvih uvjeta?


“To je bilo golemo olakšanje jer sam se riješio čitave birokracije”, sjeća se Muraja početka tog eksperimenta. “Nisam morao više ispunjavati nikakve formulare i sudjelovati na tečajevima gdje vas uče kako da napišete svoj životopis i takve stvari. Mogao sam se usredotočiti na svoj posao, a to je pisanje knjiga i priča.”

I bio je marljiv kao nikad prije: u ove dvije godine je objavio dvije knjige, napisao bezbrojne članke i kandidirao se za osamdesetak radnih mjesta. Dok je pisao knjigu o “pokusnim kunićima” razgovarao je i s drugim osobama koje sudjeluju u tom eksperimentu. Golema većina je prezadovoljna: jedna žena je otvorila svoj kafić jer je znala kako će imati nekakav prihod čak i ako ne uspije u poslu. Jedan diplomac je mogao prihvatiti posao u međunarodnom znanstvenom projektu usprkos maloj plaći, ali je tako stekao dragocjeno iskustvo, a da nije morao brinuti za prihod.

Eksperiment “nije uspio”?

Usprkos tome, taj “finski eksperiment” s osnovnom plaćom nije osvojio mnogo pristalica te ideje niti u Finskoj, niti drugdje u svijetu. Prva istraživanja su došla do zaključka kako je taj eksperiment propao. No nedavna istraživanja dugoročnog razvoja objavljenog prošlog mjeseca pokazuju kako tu ima više razina o kojima se treba raspravljati i kako se ne može sve tek svesti na konstataciju da je to imalo minimalni učinak na ponovno zapošljavanje tih osoba.

Tako i Minne Ylikanno, viša službenica finskog socijalnog osiguranja Kela, koje i provodi ovaj eksperiment, nipošto ne želi reći da je eksperiment “propao”: “Ja bih rekla da je on uspio. Ni jedna druga država nigdje na svijetu nije primijenila takav zakonom propisan osnovni prihod”, konstatira ona. “Bilo bi pošteno reći kako prema ishodima doista ne vidimo nekakav veliki uspjeh u ponovnom zapošljavanju, to je istina. Ali prema tome reći da je to propao eksperiment, to nije pošteno.”

Dvije godine života s bezuvjetnim temeljnim dohotkom

Zaključak o neuspjehu eksperimenta je došao iz usporedbe tih 2.000 osoba koje su primale takvu osnovnu plaću sa 173.000 “običnih” nezaposlenih u Finskoj koji nisu primali takvu plaću nego uobičajene oblike potpore. Na koncu zapravo postoji tek minimalna razlika između tih “pokusnih kunića” i “običnih” nezaposlenih u tome, jesu li nakon dvije godine oni uspjeli naći posao.

A što je sa zadovoljstvom?

To je nalaz koji govore brojke. Ali ako se analizira kvaliteta života, postoji golema razlika između te dvije skupine. Kratko rečeno, “pokusni kunići” s osnovnom plaćom su daleko sretniji, osjećaju mnogo manju nesigurnost i stres.

“Osjećaj zadovoljstva je puno veći nego u kontrolnoj skupini (“običnih” nezaposlenih) i to je doista signifikantno povećanje u većini kategorija osjećaja zadovoljstva”, kaže Ylikanno.

Za Tuomasa je to i smisao prema kojem bi se trebalo razmatrati ishod ovog eksperimenta. “Najvažnija stvar jest kako su se oni koji su primali osnovnu plaću onda i mentalno osjećali bolje. Ako se osjećaš siguran i slobodan, onda se i osjećaš bolje.”

Ylikanno vjeruje kako čak i oni koji tu gledaju samo ekonomsku dobit moraju uvidjeti da je osjećaj zadovoljstva vrlo dobra osnova ljudima koji su dugo vremena bez radnog mjesta da ga onda i nađu. “Ako se netko osjeća bolje, ti ljudi imaju i bolje šanse naći posao. Poslodavac automatski smatra da će biti sposobniji raditi svoj posao”, kaže službenica finskog Zavoda.

Korist veća od novca

Ali kategorije kao što je “zadovoljstvo” se ne nalaze u statistikama vlade i političara. Zapravo se nalaze, ali u rubrici zdravstvene skrbi i psihosomatskih poremećaja, no većina političara i ekonomista nisu u stanju povezati te dvije brojke. Prvo i jedino što vide jest tek trošak takve osnovne plaće koja bi se isplaćivala svim građanima.

Profesor ekonomije Sveučilišta Freiburg Bernahard Neumärker je uvjeren kako je došlo vrijeme da se potpuno drugačije razmišlja o ekonomiji kao društvenoj kategoriji: “Kad je riječ o osnovnoj plaći, (ekonomska) znanost je daleko iza razvoja društva. Političari nisu sigurni što da misle, tako lako nalaze površne argumente, na primjer da će tako svi postati lijenčine ili kako nema načina da se tako nešto financira. I time je stvar završena, prijeđimo na slijedeću točku dnevnog reda.”

Ali profesor misli kako pritisak javnosti može i političare natjerati da drugačije razmišljaju o tom problemu, pogotovo sad u doba krize s koronavirusom. “Njemačka i druge države EU-a su uvjerene kako će sve biti dobro i ako se ne uvede osnovna plaća. Pa zašto da je onda uvedemo?” pita Neumärker.

“No ova kriza je pokazala kako ima i faktora koji su ozbiljni u tom tradicionalnom i, po mom mišljenju zastarjelom viđenju države blagostanja. Rekao bih da bi primjereno organizirana osnovna plaća u današnjim okvirima digitalizacije, novih razvoja i kriza, bila jedna od malobrojnih obećavajućih i održivih modela modernog tržišnoga gospodarstva.”

Eksperimentira se i dalje

Još je dug put ovog finskog eksperimenta. Potrebna su istraživanja većih skupina ljudi, bilo bi dobro uključiti u ispitivanje i osobe koje imaju radno mjesto i promatrati kako se sve razvija u dužem razdoblju.

Ali i druge države će moći pružiti nova saznanja: Španjolska je također ponudila neku vrstu osnovne plaće siromašnima koji su izgubili posao zbog pandemije. U Keniji se održava eksperiment za koji je predviđeno da traje 12 godina. “I Finska će nastaviti eksperimentirati u pitanju socijalne skrbi. I dobro je da je tako”, kaže Muraja.

“Pokusnih kunića” će biti sve više. A možda će doći i trenutak kad će se shvatiti kako je “kunićima” bolje nego ljudima, piše Deutsche Welle.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP