Prati nas

Mozaik

Ne volite svu unučad jednako? Niste jedini!

Nisam osjetila ništa kada sam ga prvi puta vidjela – osim razočaranja njegovim velikim ušima. Bio je crven i vrištao je svaki put kada bih mu se približila. Jednostavno nismo kliknuli. Kako god, nismo se povezali na očekivani način.

S. Bura

Objavljeno

|

Što kad ne volim unuka? Baka ne voli unuke. Ne volim jednako unuke. Zašto ne volim unuke?
foto: BigStock

 

Ne možete dočekati da postanete baka ili djed. Kupili ste, najvjerojatnije pletenu, odjeću za bebe i dežurate kraj telefona. Čekate sretnu vijest i uzbuđeni ste.  Svi se slažu da je dobivanje unuka jedno od rijetko dobrih stvari u starenju. Skroz ćete se zaljubiti u malu štrucu radosti. Ali što ako se to ne dogodi? Što ako to ne bude ljubav na prvi pogled? Što ako vas ne poklopi taj val obuzetosti o kojem su vam pričali? Pitanja su to koja je postavila Geraldine Bedell, kolumnistica portala Mail Online.

Nevoljenje unučadi se može dogoditi iz nekoliko razloga. Beba vam može izgledati čudno, možda i ružno. Možda nije ono slatko stvorenje koje ste očekivali. Može biti nervozna, bacakati se i otimati dok je pokušavate maziti. A možda će se nevoljenje dogoditi kasnije kada se vaše unuče pretvori u zlog mališana, sebičnog školarca ili nepristojnog pubertetliju. Zaboga, zašto? Trebali ste biti opijeni srećom! I povrh svega, osjećate se i strašno krivima zbog ljubavi koja se nije dogodila.


Kada sam uređivala jednu društvenu mrežu za starije ljude postala sam svjesna da se nevoljenje unučadi događa puno češće nego što sam mislila. “Ne osjećam se kao baka“, pisala je jedna gospođa o prvom unuku. „Nisam osjetila ništa kada sam ga prvi puta vidjela – osim razočaranja njegovim velikim ušima. Bio je crven i vrištao je svaki put kada bih mu se približila. Jednostavno nismo kliknuli. Kako god, nismo se povezali na očekivani način.“

Ne volimo svu unučad jednako

Povrh svega, postoji jedna tajna koju bake i djedovi skrivaju kao zmija noge – ne volimo svu unučad jednako. Mnogi od nas neke vole više. Možda mislite da samo zla i užasna osoba može voljeti jedno unuče više od drugog, ali tomu se ne može pomoći. Jednostavno se dogodi.

Klinička psihologinja Rachel Andrew kaže da je riječ o tabu temi. Zbog toga ni sebi ne želimo priznati da ljudi drugačije reagiraju na lijepu djecu. Ne želimo priznati da imamo tako iritantne predrasude. Pogotovo ne bake, od kojih se očekuje da obožavaju „malog anđela“. Ali ponekad, kada ste već unaprijed zamislili kako će unuče izgledati, a ono ispadne kao Shrekov mlađi brat, stvari postanu uznemirujuće. Neke baki i djedovi se suoče s problemom da se teško povezuju s novim unukom zato jer su se duboko povezali s njegovim starijim bratom ili sestrom. „Nisam mogla reagirati dobro na svoju najmlađu unuku, jer sam se tako jako povezala s njenom pet godina starijom sestrom“, izjavila je jedna baka.

Emocionalni ulog u jedno unuče može biti iznimno velik zato jer podsjeća na vaše dijete. Ili možda baš zbog toga što vas ne podsjeća. Jedan od djedova je rekao kako obožava svoga unuka koji stalno nešto čeprka po njegovoj radionici. S druge strane, drugi unuk preferira sjedenje pred računalom. Očekivano, prvi unuk ima puno jaču vezu s djedom. „Nije to nešto što rado priznajete, ali znam da oni znaju tko mi je na prvom mjestu“, kaže djed.

 

Imate slično iskustvo? Teško ste se povezivali s unucima? Potpuno anonimno podijeliti svoju priču s nama i drugim čitateljima putem naše povjerljive pošte.  

 

Bake i djedovi se ne bi trebali osjećati krivima zbog toga što ne vole svoju unučad toliko koliko su očekivali, kaže psihologinja Andrew. „Idealiziramo taj odnos, ali postoji puno stvari koje ga mogu otežati. Udaljenost je jedna od njih, razočaranost izgledom ili temperamentom je druga.” Neke bake i djedovi vole svu svoju unučad pa čak i kad krvno srodstvo ne postoji. Neki ne skrivaju da su im „pravi“ unuci draži. Iako je različito postupanje prema unucima sasma druga stvar.

Ali što ako se osjećate krivima zato jer neke unuke volite više ili ako ih ne volite toliko kao što ste se nadali? Prema psihologinji Andrews, već je sama činjenica da ste primijetili što se događa – dobra stvar. Hrabro je to priznati i mnogi nisu u stanju to učiniti. Mit je da bake i djedovi uvijek imaju savršene odnose s unucima. Takva ljubav se ne događa uvijek. Moj savjet je da ustrajete, budite prisutni. Pregrizite jezik oko velikih ušiju i divite se lijepim dugim prstima nove bebe.

I bake i djedovi dolaze u svoje vrijeme. Bake koje se užasavaju mijenjanja pelena mogu postati super-bake koje će unuke, kad malo odrastu, povesti u avanture. Usredotočite se na vlastitu djecu, savjetuje psihologinja. „Razmislite s kako im možete pomoći da budu zadovoljni i sretni kako bi se mogli povezati sa svojim djecom. Kako ih možete podržati u stvaranju i razvijanju nove obitelji?“

Uz to, zapamtite da „voljeti“ i sviđati“ nisu istoznačnice. Možda vam se dijete ne sviđa, ali to ne znači da ne možete pomoći u brizi oko njega. A to je ona ljubav koja povezuje obitelj. Brinete jedno o drugome, a onda ćete jednoga dana primijetiti da je vaša ljubav veća, dublja, jača…

I učitelji imaju mezimce

I učitelji se bore s tim da neku djecu vole više od druge. Jedna je učiteljica, sadašnja baka, ispričala kako se je tijekom školovanja pitala što će se dogoditi ako joj se neko dijete ne bude sviđalo. „Pokušaj jače“, odgovorila joj je profesorica.„Mislila sam da je to beskoristan savjet, ali sad vidim da je bio dobar. A funkcionira i kada dođu unuci. Dijete ne može preuzeti odgovornost za popravljanje odnosa s bakom ili djedom. Vi ste odrasli i morate se potruditi.“

Nevolja je kada bake i djedovi razmaze jedno unuče i pružaju mu više nego drugima. I zato je u redu imati ljubimce, ali se prema svima moramo ponašati jednako. Jer u igri su ulozi puno veći od vaših osjećaja.

Naravno, unučad koju tajno volite više ne mora biti savršena. Ne moraju to biti najpametniji i najljepši među njima. Njima se ionako već svi dive. Kako jedna baka kaže: „Jedno je unuče lijepo, sretno i dobro. Ali njegova sestra ima probleme i treba svu ljubav ovoga svijeta koju može dobiti. Zato je moja ljubimica.“

I zbog toga se sigurno ne mora osjećati krivom.

.

Mozaik

Zašto smo zbog epidemije postali tako okrutni jedni prema drugima?

Nošenje ili nenošenje maske, dezinficiranje ili nedezinficiranje ruku, držanje ili nedržanje distance postale su teme oko kojih se svađaju putnici u tramvajima, kupci u trgovinama, pacijenti koji čekaju na pregled pred domovima zdravlja, a o društvenim mrežama na internetu da i ne govorimo.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Pred Domom zdravlja Zagreb-zapad velika je gužva. Zboge epidemije koronavirusa onemogućen je normalan ulazak u zgradu, pa svi koji trebaju liječnika čekaju pred ulazom. Jedna medicinska sestra stoji na vratima s toplomjerom, mjeri pacijentima temperaturu i, ako je ona niža od 37,2, propušta unutra jednog po jednog.

“Što vi trebate?”, pita sestra jednog muškarca. “Laboratorij. Nosim uzorak za urinokulturu”, kaže sredovječni gospodin koji je pritom masku koju je inače normalno nosio na licu, malo spustio i otkrio usta kako bi ga sestra mogla bolje čuti.


“Gospodine, ne spuštajte masku”, kaže mu sestra. “Evo kad ih još dvoje izađe, možete vi ući. Uzorke predajete do kraja hodnika pa lijevo.” U međuvremenu je njegov postupak izazvao brojne komentare okupljenih ispred Doma zdravlja.

“Kakvog to ima smisla: nosiš masku dok šutiš, a kad progovoriš onda ju skineš?”, kaže jedna gospođa već iznervirana tolikim čekanjem.

“Gospođo, vas nitko ništa nije pitao”, odgovara joj čovjek, ponovno navlačeći masku preko nosa.

“Uostalom, vi stojite preblizu. Kad se netko pomakne za metar, evo odmah vas i dišete mu za vrat. Niste čuli za socijalno distanciranje?”

“Hm, skida masku i još je bezobrazan!” odgovara mu žena.

“Gospođo, odmaknite se! Što ste se tu nagurali?”, kaže joj muškarac, no tada, srećom, dvoje ljudi izlazi iz Doma zdravlja pa muškarac s opuštenim odnosom prema nošenju maske ulazi u zgradu.

“Svašta! Pa što smo mi koji ne skidamo masku budale?” čuje se komentar nekoga s kraja reda.

Scena kakva se prošlog četvrtka odvila pred Domom zdravlja Zagreb-zapad, u posljednje vrijeme nije nikakva rijetkost. Nošenje ili nenošenje maske, dezinficiranje ili nedezinficiranje ruku, držanje ili nedržanje distance postale su teme oko kojih se svađaju putnici u tramvajima, kupci u trgovinama, pacijenti koji čekaju na pregled pred domovima zdravlja, a o društvenim mrežama na internetu da i ne govorimo.

Epidemija koronavirusa donijela je sa sobom još jednu epidemiju – epidemiju svađa i posramljivanja zbog tog istog koronavirusa kojoj su strani mediji već nadijenuli i posebno ime: corona-shaming.

Što to u ovoj cijeloj epidemiji nagoni ljude da budu tako okrutni jedni prema drugima, objasnila nam je Andrea Vranić, izvanredna profesorica na Odsjeku za psihologiju, Filozofskog fakulteta u Zagrebu i članica Zagrebačkog psihološkog društva.

“Vrijeme u kojem živimo, s naglaskom na pandemiju, je novo, drugačije, zahtjevno i neizvjesno. To je vrijeme u kojem su bojazan i strah za obitelj, zdravlje, budućnost svakodnevni pratitelji. Mogućnost djelovanja na izvor straha, na širenje pandemije, je mala – zapravo izgleda da jedino što možemo raditi je nositi zaštitne maske, rukavice, dezinficirati, držati razmak i slijediti ostale preporuke, koje se mogu činiti kao krhko oružje protiv nevidljivog, sveprisutnog neprijatelja. Odbacivanje ovih preporuka kao pretjeranih, kao političkih ili medicinskih zavjera, je za ljude koji ih se s pravom pridržavaju gotovo pa direktna prijetnja njihovom i zdravlju njihovih bližnjih. Na jednak se način doživljava kršenje epidemioloških savjeta zbog opuštenih druženja i okupljanja. Na prijetnju ili strah ljudi reagiraju na univerzalan način – tzv. ‘bježi ili bori se’ reakcijom, kaže profesorica Vranić.

To “dovođenje drugih u red” zapravo je dio “bori se” reakcije, tumači dalje profesorica Vranić.

“U slučaju korone bijeg se sastoji od još većeg povlačenja u svoje domove, ne izlaženja, izbjegavanja svakih kontakta, dok se ‘bori se’ reakcija dijelom očituje kroz dobacivanje, optuživanje, pa i vrijeđanju onih koji se ne ponašaju po pravilima. Ovakvom iskazivanju neodobravanja i ljutnje svakako pomaže i (ne)kultura shaminga u kojoj živimo. Ljude se javno vrijeđa zbog njihovih izbora i izgleda (od odjevnih do seksualnih), njihovih stavova i obiteljskih nasljeđa (uglavnom različitih od stavova i nasljeđa onih koji vrijeđaju), govora, držanja. Svakodnevno možemo svjedočiti takvom javnom psihološkom zlostavljanju, vrijeđanju i ismijavanju pojedinaca ili nekih grupa ljudi, posebice putem komentara na web-portalima, koji su vrlo često ‘hejterski’ i prozivajući. Ili, primjerice, trančiranje kandidata u raznim reality-showima je također jedan stravičan primjer ove nekulture.”

Jesu li se svađe i prepirke ovakvog tipa doista intenzivirale ili sada samo više primijećujemo stvar preko kojih bi ranije samo prešli?

“Sad s  jedne strane imamo strah, neizvjesnost i brigu za sebe i bližnje, potrebu da zaštitimo ono nama osobno važno i bitno, a s druge strane imamo neoprezne, lakomislene, možda komotne i svakako na ovaj način manje zabrinute ljude, koji se ne drže pravila i samim time su ugrožavajući za to nama bitno. Prva reakcija na to će biti ljutnja, a u (ne)kulturi u kojoj je postalo ‘ne vrijedno spomena’ vrijeđa li se nekog, upravo ćemo ju tako i izraziti. Posebno radi li se o ljudima koje osobno ne poznajemo ili smo upoznati tek s nekim dijelom njihovog, možda javnog, djelovanja. Ukoliko niste zainteresirani za neke teme, bio to nogomet ili ženska prava, čak niti u svojstvu čitatelja, do sada ste izbjegli izuzetne shaminga upućenih nogometašima ili feministkinjama. Pandemija je situacija koja je zadesila SVE ljude, ne samo neke grupe, a razmjeri i količina shaminga proporcionalna je broju uključenih”, zaključuje profesorica Vranić.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP