Prati nas

Mozaik

Životne priče: Hrvatske ‘svekrve iz pakla’ izluđuju snahe

Dok će većina svekrva reći kako je taj odnos loš upravo zbog snaha, snahe odgovaraju da jednostavno ne mogu živjeti sa aždajama, posesivnim mamicama i ludim babama. Mi vam prenosimo nekoliko priča snaha koje suprugove majke nazivaju svekrvama iz pakla.

Objavljeno

|

Navike koje izluđuju
foto: BigStock

Iako smo našim istraživanjem utvrdili da hrvatske svekrve ne mrze snahe, već da žele samo malo više poštovanja, loših primjera odnosa svekrvi i snaha je i dalje puno. Dok će većina svekrva reći kako je taj odnos loš upravo zbog snaha, snahe odgovaraju da jednostavno ne mogu živjeti sa “aždajama”, “posesivnim mamicama” i “ludim babama”. Koliko je ovaj problem prisutan govori i činjenica da se je tema na portalu Forum.hr u kojoj snahe prepričavaju neugodna iskustva sa svekrvama protegnula na više od 600 stranica. Mi vam prenosimo nekoliko priča snaha koje odviše ne ljube svoje svrkrve. Pročitajte zašto.

Ulazi u našu sobu bez kucanja

Moja je svekrva u početku našeg braka, kad bismo došli k njoj i prespavali, oprala sinu donji veš i onda ga mrtva-hladna unijela bez kucanja u našu sobu. Kad je to napravila drugi put, moj je dragi poludio, otišao u dućan, kupio novu bravu s ključem i striktno joj rekao da ne trebamo i ne želimo njenu pomoć u tom smislu. Nije odmah shvatila, ali kad je naletjela na zaključana vrata, onda joj je pomalo kapnulo.


Uvrijedila je moju vanbračnu kćer

Mene moja svekrva nije izravno uvrijedila, ali neizravno je. Dirnula je u moju vanbračnu kćer. Na početku kad je vidjela da će me njezin sin oženiti bila je slađa od meda. Pošto smo živjeli kod njih, moja kćer je više vremena provodila sa svekrvom nego sa rođenom bakom i strašno ju je zavoljela. Međutim, kad smo se odselili, više nije ni pitala za moju kćer. Suprug joj je dovodio našeg sina. To je bilo grozno zato što smo morali skrivati gdje idu, jer bi kćer plakala. Neko vrijeme je tako išlo sve dok mužu nije došlo „iz guzice u glavu“ da to nije fer te da ako im ne treba ona,  ne treba im ni unuk. Sad oni dolaze kod nas, uvijek pitaju za oboje. Znam da je to farsa, jer su željni unuka,ali moja kćer barem nije isključena. Toliko koliko ih vidim, mogu pretrpjeti da budem fina i kulturna, Ne kažem im sve u facu. Nadam se samo da me nikada neće izazvati da im kažem, jer to neće biti lijep prizor.

Povjerljivo!

Imate slično iskustvo? Kakva je bila vaša svekrva? Kako ste riješili probleme sa snahom? Potpuno anonimno podijeliti svoju priču s nama i drugim čitateljima putem naše povjerljive pošte (klikni ovdje).

Stalno nam prijeti da će nas izbaciti

Živim sa svojom svekrvom u istom dvorištu. Riječ je o njenom dvorištu, gdje je sve njeno, osim naše kuće koju smo sami napravili, ali na njenoj zemlji. Šogor i šogorica pak žive u njenoj kući, doduše imaju odvojen ulaz ali su u njenoj kući. Što ona nama radi? Pa, ako joj se svaki dan ne dođemo nakloniti misli da ju mrzimo i želimo vidjeti mrtvu. Za nju smo nas dvije snahe gore od kuge i kolere, jer ne mlatimo s metlom po njenom dvorištu po cijele dane i ne okopavamo njene ružice.

Djecu šopa hranom kao purice pa otprilike od 10 puta 8 puta bacim pola ručka, jer ih ona uspije našopati prije nego što ja stignem ugrijat jelo. Spremim malu za vrtić, a ona joj promjeni frizuru ili makar kapu ili cipele. Mužu i šogoru stalno drobi protiv mene i šogorice, a onda kad joj ova dvojica odbruse “odriče ih se u novinama” i prijeti da će nas sve izbaciti iz njenog dvorišta van. Svaki dan naglašava da je to njeno.

Unaprijed znam da je to izgubljena bitka. Pokušavala sam s njom razgovarati, kažem joj da ju ne mrzim i da ne branim da djeca idu k njoj, ali da mi smeta kada ih ona hrani, a ja bacam ručak. Zato, pogotovo sad kad čekamo još jednu bebu, nastojim je što više ignorirati, okrenuti leđa i živjeti svoj život.

Dok nas nije bilo doma, oprala je moj veš i počistila kuću

Neki dan smo dragi i ja otišli na put 2 dana, a svekrvi i svekru su došli neki gosti pa im je bila gužva za spavanje u stanu. Dali smo im ključ od našeg stana. Uglavnom, sinoć mi dolazimo doma, a rublje na sušilu! Ja sam, blago rečeno, pobjesnjela, jer mi je gadljiva sama pomisao da je ona kopala po mom prljavom vešu. Zalijevala je moje biljke, koje se zalijevaju jednom u 10 dana, Svekar kaže da dolijevao tekućinu u odvode da nam ih malo odčepi, a nisu bili začepljeni uopće. Dnevni boravak je bio usisan, suđe spremljeno po njenom rasporedu, smeće iznešeno, iako nije bilo puno i nije nas bilo samo jednu noć. Jednostavno joj moram nešto reći i prigovoriti, a ne znam kako da to bude na lijep način.

Nije zadovoljna mojim porijeklom, ni time što sam rodila curicu

Kada sam doselila, trudna, zbunjena, puna hormona, ismijavala je moj način prehrane. Ja jedem nemasno, zdravo, ona masno, teško, ali to nije važno. Nalaktila bi se prema meni preko stola i cerekala se kao kuja kako ja to mogu jesti. Zvuči banalno, ali mene onakvu je ubijalo u pojam. Nije propuštala priliku da me podjebe kako sam ja “sa istoka”, kako je kod njih sve drugačije, kulturnije, civiliziranije…

Pokušala je s mojim roditeljima spletkariti protiv mene i dragog. Pokušavala ih je nagovoriti da nas natjeraju na vjenčanje i slično. Naravno, moji su je odjebali po kratkom postupku uz objašnjenje da smo mi odrasli ljudi, a oni se ne bave takvim stvarima.

Uporno me, ako uspije pred što više ljudi, pokušava podjebavati zbog mog odgoja djeteta. Njoj smeta što ja imam svoj stav, a nju niti pitam niti slušam njena mišljenja. Po njoj bih ja trebala dijete od 4 godine ostaviti samo da se igra na ulici i trača s babama. Otkako je bila saznala da nosim curicu, svaki put kad me je vidjela, a to je bilo svakodnevno, nije propuštala reći kako joj to nije pravo, kako ona hoće da bude muško i da se iskreno nada da je ginekolog pogriješio. Nakon što sam rodila i definitivno je utvrđeno da ginekolog nije pogriješio, izjavila je: „Ah, dobro, što sad, drugi put će valjda biti muško.“ Rekla sam joj da drugog puta neće biti.

I da nema ničeg drugog, ovo zadnje je za mene dovoljno da je doživotno smatram ljudskim smećem, nečim što nije vrijedno ni riječi ni pogleda, nema toga što to može popraviti ili promijeniti. I sigurna sam da ću maloj jednog dana, kada bude dovoljno velika, reći što je njena baka mislila. Ne iz zlobe i pakosti, nego zato što smatram da svatko treba stajati iza svojih riječi. A ove su bile stvarno posebne.

.

Stil i ljepota

Kako sam zavoljela second hand shopove

Bila sam iznenađena da se takva stvar može pronaći u dućanu s rabljenom odjećom, a još veći šok je uslijedio kad sam doznala cijenu. Naime, haljina koja bi u regularnoj trgovini stajala najmanje 700 kuna, u second handu je koštala tek 70 kuna.

Objavljeno

|

Otvorila sam jedan dan ormar i ustanovila da nemam što obući. Stigle su ljetne vrućine, a meni se dogodilo da mi je moja omiljena ljetna odjeća ili premala, ili poderana, ili mi više nije omiljena. To može značiti samo jedno: Vrijeme je za šoping! Otišla sam do najdraže trgovine i kupila dvoje hlača, suknju, tri košulje, šest majica, svileni šal i torbu. I sve to platila – 250 kuna!

Pitate se kako? Moj odgovor je – second hand shop.


Idete li u second hand shopove ili trgovine s rabljenom robom? Moram priznati da sam se ja dugo tome opirala. Ne znam. Bilo mi je nečeg odbojnog u nošenju stare odjeće koju je netko nosio prije mene. Činilo mi se da se tamo oblače samo ljudi s krajnjeg dna društvene ljestvice, a ja sam mislila da još uvijek financijski stojim dovoljno dobro da ne moram pribjegavati tako nečemu.

No onda sam na jednoj prijateljici primijetila fenomenalnu haljinu. Siva, do koljena, načinjena od nekakve svile i s jako zanimljivom kragnom. Pitala sam je gdje ju je kupila, a ona mi odgovorila: U second hand shopu!”

Bila sam iznenađena da se takva stvar može pronaći u dućanu s rabljenom odjećom, a još veći šok je uslijedio kad sam doznala cijenu. Naime, haljina koja bi u regularnoj trgovini stajala najmanje 700 kuna, u second handu je koštala tek 70 kuna.

“Ma ja ti se tamo stalno oblačim”, rekla mi je ta moja, inače uvijek vrlo dotjerana prijateljica. “Izbor je dosta dobar i stalno dolaze nove stvari. Istina, čovjek si treba dati malo truda i prekopati po stvarima, no gotovo uvijek se može naći nešto zanimljivo. A ono što je najvažnije, cijene su takve da doista ne moraš razmišljati možeš li si nešto priuštiti ili ne.”

Tako sam odlučila i ja trgovini rabljenom odjećom dati šansu. Nakon ove zadnje financijske krize, u našoj su državi procvjetale tri vrste lokala: kladionice, pekare i second hand shopovi. I dok od prvog dvoje baš i nema neke koristi, trgovine s rabljenom robom pokazale su se dosta interesantnima. Odabrala sam jedan takav dućan, uzela si vremena i krenula u potragu.

Dućan u koji sam došla bio je dosta prostran tako da roba nije bila nagruvana i nabacana već lijepo složena kao i u običnoj trgovini. Bio je radni dan prijepodne i u trgovini nije bila gužva. Bilo je tek nekoliko drugih kupaca, među kojima i dvije mlade, vrlo otkačeno odjevene cure koje sigurno nisu došle u second hand shop u potrazi za povoljnim cijenama, već za neobičnim komadima odjeće.

Odjeća je bila složena po vrsti: na jednom stalku traperice, na drugom hlače od drugih materijala, zatim suknje, pa onda debele veste, pa posebno majice od tanjih materija,a pa onda majice kratkih rukava i na kraju sportska odjeća. Razlika u odnosu na običnu trgovinu je u tome da od svakog komada odjeće imate samo jedan jedini primjerak umjesto da na stalku stoji deset istih haljina kao u običnom butiku.

Pregledala sam što se nudi i na kraju izabrala jednu sivu majicu od tanke vune s dugim rukavima. Platila sam je – sjećam se još i sada – 20 kuna. Tek kasnije ću ustanoviti da je to prilično visoka cijena za majicu iz second hand shopa. No važno je reći da mi je ta majica ubrzo postala omiljena jer paše na sve i sa svim se slaže. Samo joj dodate neki fora šal ili maramu, sve to skupa podignete dobrom torbom i obučeni ste za pet, a platili ste toliko da je cijenu nepotrebno i spominjati.

foto: Artem Beliaikin @belart84/Pexels

Second hand shopovi su mi ubrzo postali omiljene trgovine za nabavku odjeće jer se čovjek vrlo brzo navikne na to da o novcu ne mora razmišljati. Osim toga, ono što kupite u second handu, sasvim sigurno je jedinstveno i nećete istu halljinu pronaći na još pola grada. Otada svima savjetujem da kupuju rabljenu odjeću. S vremenom mi se iskristaliziralo i nekoliko najvažnijih razloga za to:

1. Cijena

Nema se tu što posebno reći. Dođeš u trgovinu, uzmeš baš sve što ti se svidi i platiš koliko bi u običnoj trgovini platio možda tek jedan komad odjeće. Dakle, što se cijene tiče, second hand shop jednostavno nema konkurenciju.

2. Izbor

Sigurno ste i vi ovo primijetili: kad je nešto u modi, onda svi butici imaju to isto. Kad su u modi uske traperice, onda svi butici nude uske traperice. Kad su u modi trapez traperice, onda svi butici nude trapez traperice. Ali ako želite kupiti trapez traperice onda kad su u modi uske, nemate nikakve šanse da ih nađete. Osim, naravno, u second hand shopu gdje istovremeno možete pronaći sve vrste odjeće neovisno o tome što se trenutno nosi.

3. I još jednom – izbor

Odjeća iz second hand shopa uglavnom dolazi izvana, pa je izbor doista širok. To je zapravo jedini način da u našoj zemlji kupite stvari koje nitko ne uvozi.

4. Zašto uopće bacati robu?

Na svijetu se svakoga dana baci ogromna količina savršeno dobre i upotrebljive garderobe. Takav odnos prema bilo kojem materijalnom dobru naprosto je neodrživ i ljudi će se prije ili kasnije morati suočiti s time. Recikliranje svega, pa tako i odjeće, morat će postati svakodnevni dio naših života ili ćemo svi skupa propasti.

5. Koliko zaista košta jeftina (nova) roba iz butika?

Za ovo svi znate ali se pravite da ne znate. Vašu novu haljinu iz poznatih butika napravila je neka sirota žena ili dijete u nekoj nerazvijenoj zemlji za što su bili plaćeni smiješno (ili bolje rečeno tragično) malo.

6. Je li to sve čisto?

Ukratko – da. Sva roba koja se nudi u second hand shopu kemijski je očišćena, no novi ćete komad odjeće ionako oprati prije nego ga prvi put obučete, bez obzira na to jeste li ga nabavili u trgovini rabljenom odjećom ili običnom butiku.

7. Ipak ima nekih ograničenja

Iako volim kupovati u second hand shopovima, ne kupujem isključivo ondje i ne kupujem baš sva artikle. Nikad, recimo, ne bih u trgovini rabljenom robom kupila cipele, donje rublje i kupaće kostime, no sa suknjama, majicama i šalovima nemam problema.

Također, nisam posve izbacila iz upotrebe obične butike pa rado kombiniram stvar iz second hand shopa s nekim skupljim komadom odjeće. I, vjerujte, nema boljeg osjećaja nego kad ti netko udijeli kompliment za to kako ste odjeveni i pritom posebno pohvali upravo najjeftiniji komad odjeće koji imate na sebi.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP