Prati nas

Život

Snahe na rubu živčanog sloma: Ovako nas muče svekrve!

Moja svekrva se jučer pokupila od stola i otišla plakat. nakon što smo joj rekli da nam ne treba pomoć oko nečega. To mi nije jasno. OK, osjećajna je, ali i ja sam.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

snahe i svekrve
foto: Pixabay

Teško je reći jesu li poneke svekrve “lude babe” ili su snahe “razmažene mamine curice”, no loših primjera ovog kompleksnog odnosa je i previše. I svaki se razlikuje od slučaja do slučaja. O razmjerima problema svjedoče tisuće stranica ispisanih stranica na Forum.hr portalu, s kojeg vam prenosimo neka, više ili manje, uznemirujuća svjedočenja.

 

Htjela je organizirati svadbu

Najžešće mi je bilo kad mi je rekla: „Kad se odlučite (na svadbu) dođite, pa ćemo sve lijepo isplanirati.“ Rekoh joj: „Ne, mi ćemo sve isplanirati, a vi ćete dobiti poruku kam i kad trebate doći.“ Bila je u šoku!  To ide od malih stvarčica pa sve do velikih životnih odluka.


 

Razmještala je namještaj

Moja svekrva je jako aktivna žena i pojavljivala se do nedavno ovdje svaki dan. Pređe ti ona do sedam, osam ujutro već cijeli Zagreb  i onda ne zna što bi dalje radila. Možda netko misli da se zezam, ali to je stvarno tako s njom. Ima strašno puno energije, a nigdje to za potrošiti. Prije nam je stalno ulazila u stan dok nas nije bilo doma, a bojim se da to i dalje radi, ali neprimjetno. Jednostavno je preznatiželjna i ne može izdržati da ne zna sve i ima sve oko sebe pod kontrolom, kao da ima opsesivno kompulzivni poremećaj. Dok nam je prije ulazila premještala bi stalno namještaj, a i ostale manje bitne stvari po stanu. Nakon što sam ja poludjela prestala je to raditi.

 

Povjerljivo!

Imate slično iskustvo? Kakva je bila vaša svekrva? Kako ste i jeste li riješili probleme sa snahom? Potpuno anonimno podijeliti svoju priču s nama i drugim čitateljima putem naše povjerljive pošte (klikni ovdje).

 

Previše je osjećajna

Moja svekrva se jučer pokupila od stola i otišla plakat. nakon što smo joj rekli da nam ne treba pomoć oko nečega. To mi nije jasno. OK, osjećajna je, ali i ja sam.

 

Izbacila je mačku na ulicu

Već dosta godina mačku koja je sad postala naša zajednička ljubimica. Ta mačka nam je skoro kao član obitelji. Obično je do sada išla s nama na more, ali kako sad imamo bebu odlučili smo je. Svekrva se odmah ponudila da je želi ona čuvati. Od kad me upoznala stalno mi je govorila da se ne brinem dobro za mačku i da bi s njom bila puno sretnija. Kasnije kad je došlo dijete je mačka ostala postrani što se tiče uvreda. Nisam baš bila za tu opciju da maca ostane kod nje, ali nam se izjalovio plan s jednim prijateljima, pa smo je ipak u zadnji čas ostavili kod muževih roditelja. Nakupovala sam joj hrane i još je muž prespavao s njom u kući svekra prvu noć da se privikne na novi prostor. Uglavnom, kad se muž vratio po mačku, nakon dva tjedna, rekli su mu da ih mačka baš i nije zavoljela pa se preselila živjeti u neku ruševinu gdje joj oni donose hranu. Govorimo dakle o mački koja je većinu života živjela u stanu i jako je privržena ljudima. Muž ju je pronašao nakon par sati traženja u jednoj napuštenoj kući, jedva živu i izgladnjelu potpuno. Maca je sada već u boljem stanju i preživjeti će. Nije da je svekrva neka luđakinja koja se nije u stanju brinuti za jednu mačku, jer ima svoje životinje za koje brine, ali jednostavno našu macu valjda namjerno nije hranila i skoro ju je ubila. A o tome zašto je pobjegla od njih ne želim niti razmišljati jer je inače jako društvena i ne udaljava se daleko od kuće skoro nikada. Svekrva se nije niti ispričala i ponaša se kao da se ništa nije dogodilo i da je to sve skroz normalno.

Zašto snahe mrze svekrve?

Kaktus “svekrvin stolac” (foto: Pixabay)

Sin ju ljubi svaki dan

Je li normalno da sin cmokne mamu svaki dan kad se vrati kući?

 

Kriva je menopauza

Dakle, na početku se nismo slagale, tj. njoj je bilo teško podnijeti činjenicu da joj netko “krade” sinčića. Kad smo dragi i ja počeli živjeti zajedno, nastali su veći problemi. Redovno smo slušali komentare kako mene može zamijeniti, ali obitelj ne, kako ona, kao kraljica majka, treba biti na prvom mjestu. Svađe, plakanja, podbadanja. Tad je to i mene počelo smetati, jer sve češće se moje ime spominjalo u negativnom kontekstu. Svađala sam se s njom preko dragoga, tj. njega sam podržavala u svakom napadu na nju (možda ga čak i malo gurala), ali stvari se nisu mijenjale na bolje. Sve dok ja nisam uzela stvari u svoje ruke. Jednog dana sam ju pozvala na kavu, same nas dvije, i otvoreno joj rekla sve što mi smeta, sve što ona čini pogrešno, priznala da dragi i ja isto u nekim stvarima griješimo. Nedugo nakon tog razgovora se ona lagano počela mijenjati na bolje, a za svaki prst koji bi ona pružila, mi bismo dali cijelu ruku.  Danas otvoreno priznaje da je pogriješila što se tako ponašala, dio svaljujemo i na menopauzu. Već oko 1,5 godinu smo  stvarno bliske. Mogu joj dosta toga reći, isto kao i ona meni.

Više svjedočenja snaha potražite u ovom starijem tekstu. 

.

Život

Nakon korone i potresa: ‘Samo nam je još ovrha falila!’

Među onima koje je zapljusnuo prvi ovršni val, od tri nadolazeća prema najavama iz Vlade, našao se i zagrebački umirovljenik Vladimir Polanšćak. Točnije, obiteljski posao kojim je svakodnevno zaokupljen nekoliko sati i nakon odlaska u mirovinu.

Vlatka Koren

Objavljeno

|

Autor

“Ona radi u rudniku i život joj nije lak…” Slično jakom ritmu o kojem je Vlada Divljan pjevao krajem 80-ih u hitu “Patuljci”, punom parom tipka se udarnički u računovodstvenim uredima ove, po svemu povijesne, 2020. godine.

Jedan takav privatni već drugu generaciju djeluje na administrativnoj crti razdvajanja Dubrave i Sesveta, u naselju Dubec. Navratili smo do seniora Polanšćak saznati kako se korona odrazila na njihovu svakodnevicu, poslovanje firme i što o posljednjim i najavljenim državnim mjerama kažu njihovi klijenti.


No razgovor je neočekivano krenuo s neugodnim novostima. I njima je, naime, kao i desecima tisuća ostalih sugrađana nakon kraja moratorija 19. listopada, stigla – ovrha. Uz nesretnu koronu ovih dana, a vjerojatno i nadolazećih tjedana do novog proljeća, u Hrvatskoj možda najzlokobnija riječ. Stres u malom kvartovskom uredu probija bubnjiće i diže tlak podjednako Vladimiru i njegovoj supruzi Dubravki.

“Nemojte me ništa pitati. Ma kakvo fotkanje, danas sam koma. Jutros me nazvala službenica iz Fine, mislila sam da je za neku od stranaka s kojima radimo. Uspjela sam čuti samo da nas je blokirao neki nepoznati ovršenik. Spomenula je da se radi o nekoliko tisuća kuna i tu mi je skoro pozlilo. Nikakvu obavijest nismo dobili na e-mail, govorim gospođi. Ona mi tvrdi da su u ožujku slali. Otvorim arhivu, pri tom mi se već malo vrti u glavi i zuji u ušima. Gledam po datumima, nema nikakvog maila koji spominje da su nas obavijestili o dugovanju. Pitam tko je ovršenik, tko nas je blokirao. Gospođa veli ne može reći ovako na telefon, zbog onog GDPR-a zaštite podataka i da moram doći osobno u Vukovarsku u Finu”, govori Dubravka.

“Nego kaj da ću doći! Pa nije mi znala točno reći ni koja je cifra sporna! Spominjala je prvo nekih tri tisuće kuna, pa ne znam, 18 tisuća!? I da moramo to jučer, jel, platiti da firma ne završi u blokadi. Za kaj, za što? Koji dug, kome? To ću saznati kad dođemo u poslovnicu. Tak je rekla”, uzrujano prepričava gospođa Dubravka. Kao i njezin suprug, jednako udaljena od prosječne umirovljeničke svakodnevice, na računalu nastavlja potragu za famoznim mailom o ovrsi što ju je do zaključenja teksta “lupio” nepoznati vjerovnik.

Redak ovrhe, pa red maske i korone

Vladimir se nadovezuje s druge strane ureda i kaže već ima naramak pitanja za neplanirani i nužni odlazak na šalter Financijske agencije. Inače, on je osnivač obiteljskog posla, a u mirovini je zadnjih sedam godina.

“U invalidskoj sam, jer sam bio ratni vojni invalid. I s obzirom da imamo knjigovodstveni servis, supruga i ja još uvijek pomažemo mladima. Sinu i njegovoj obitelji. U uredu smo dobar dio dana. Zadnjih mjeseci se bakćemo s tom koronom. I eto, sad najnovije s ovom ovrhom koja nam je stigla”, govori 66-godišnji Vladimir. “Situacija s koronom je… eh, takva kakva je. Nosim se s njom kak se nosim”, komentira rezignirano.

“Čuvam se kako treba, jel. Higijena i ove ostale zaštitne mjere. Nosim masku tamo gdje treba. Ali nešto posebno, ne. Jer moramo biti u uredu, gdje nam dolaze stranke koje smo isto obučili da dolaze zaštićeni, da se čuvaju. I tjeramo dalje posao”, podvlači umirovljeni knjigovođa.

Vladimir Polanšćak (foto: Vlatka Koren)

“Ne možemo opet u lockdown…”

“Nema nam druge, ne možemo opet svi u lockdown kad općenito poslovna situacija nije baš najbolja”, dodaje gospodin Polanšćak. I prisjeća se kako je to izgledalo u prvom i drugom kvartalu 2020.

“U lockdownu, u onom prvom valu, izdržali smo nekak’. Firma je uredno radila. Nismo zatvarali za stranke. Ljudi su nam dolazili, na ulazu smo primali papire. I tad sam se štitio maskom, a van ureda sam se ponašao najnormalnije. Zaštitio sam se maskom, tih mjesec i pola ja sam odlazio u nabavu, u dućan za cijelu familiju. Puno sam šetal. A najviše mi je falilo druženje s prijatelima, naravno, kavice i to”, priznaje Vladimir. Prisjetio se na prigodnom kajkavskom da se nekak’ to sve preživilo, a nada se da do toga, do novog zatvaranja, više ne bude došlo, jer smatra, to ponovo ne bude moglo funkcionirati.

“Borimo se da do toga ne dođe i u ovoj situaciji koja je trenutno. Mada mislim da ide sve to kraju, ova pandemija, i da ćemo na proljeće svi odahnuti i normalno moći raditi. A ono kaj je bilo, bilo je. Iza nas je, fala bogu. Nije mi bilo dobro, baš drago, stajat doma zaključan”, općenito će Vladimir. Smatra da se trebalo izlaziti van, šetati na zraku kako su, dodaje, u stožeru tada i rekli. Obavezne maske su došle poslije, prisjeća i sebe i nas.

Na opasku da se s pojavom COVID-19 isprva razumljivo, glede mjera, početkom ožujka globalno tapkalo u nepoznatom, dok je danas znano kao “novo normalno”, ponavlja, bilo je prvo maske nisu obavezne, pa onda ipak jesu.

“Onda su rekli da ništa ne štite, pa nakon toga da maske moraju biti… U tom prvom valu štitio sam se cijelo vrijeme. Ali svaki dan sam hodao, prošetao s prijateljima. Na distanci, naravno, kako su rekli epidemiolozi. Vidite, imam godina koliko imam, naučen sam na društvo. I moram vam reći, bez kontakata, bez tog druženja… bilo je jako teško. Hoće li biti kakve posljedice nakon svega, kasnije na zdravlje, pitanje je. Na duševno može biti. Ovo drugo, da pokucam, zasad sam zdrav”, dodaje gospodin Vladimir zadovoljan svojim zdravstvenim saldom.

U memoriji Zagreba 2020. će ipak ostati utisnuta po 5,5 prema Richteru koji su zadesili grad pod Sljemenom u uspavano nedjeljno jutro 22.ožujka. U usporedbi s koronom koja se već zakotrljala, Vladimir smatra da je potres dodatno pogoršao stanje napetosti.

“Korona je bolest, prvo je izlječiva, drugo prolazi. Potres ne možete predvidjeti. Može doći danas, sutra, ne znate nikad. Rođen sam u Zagrebu, tu sam cijeli život. U razgovoru s ljudima svi su se složili da nam je teže pao taj potres, uznemirio nas i stavio u neku vrst panike, nego ta korona. Zbilja je bilo gadno. A koronu smo nekako prihvatili, nosimo se s tim mjerama opreza svakodnevno.”

Bliži se tradicionalno Martinje, okolnosti nikad viđene

Kakav potres, kakva korona, dok mi razgovaramo za gospođu Dubravku ranije spomenuta prijetnja blokade obiteljske firme je vrhunac 2020. godine. “Samo nam je još ovrha falila”, kaže ironično nedavno umirovljena knjigovotkinja i dalje u računalu tražeći navodnu proljetnu obavijest Fine što im donosi jesen.

Za Vladimira, među znancima inače i poznatog vinskog biskupa, jedna od preokupacija trenutno je i hoće li se i kako ovih dana pogoršana epidemiološka slika u Zagrebu i okolici odraziti i na običaj proslave Martinja, tradicionalnog krštenja mošta. Zanimalo nas je imaju li možda vinoljupci neki rezervni plan ako će ugostiteljske objekte odlukom stožera snaći još stroža ograničenja.

“Da, dobro ste spomenuli, i slika je tu iza. Meni je Martinje tradicija i bez nje ću teško. Prošle godine smo uspjeli, ali tad nije bilo korone. Ove godine je slavlje na pragu, ali imamo te mjere koje zabranjuju okupljanje određenog broja ljudi. Mislim da ne budemo uspjeli feštati tu doma. Ali da ću se zaletit negdi u klet među prijatelje, sigurno ću to odradit’. Jer ta se obleka vinskog biškupa mora zvleči van da se zlufta, inače to ne bu to. To su jednostavno naši zagorski, hrvatski običaji. I mislim da ne bi trebalo nakon 30 godina kaj se s tim bavim, da mi jedna korona to prekine. Ali ako se baš bude moralo preskočiti, moralo bude. Nekak’ se budem nosio i s time”, veli Vladimir.

Čuo je, kaže, da su dvojica poznanika ovih dana završili u izolaciji, no u užem krugu, srećom kaže, nema ni bolesnih, ni umrlih. “Mislim da je u naselju sve ok, da držimo to pod kontrolom i daj bože da se što prije oporavimo. I da za drugo Martinje budemo svi fit, kad smo već na toj temi”, ispraća nas gospodin Polanšćak s nadom u pozitivan epidemiološki, a usput i blagdanski rasplet.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP