Prati nas

Nema predaje

‘Preskupi’ pacijenti osuđeni su na ‘žicanje’ od dobrih građana

Građani će prikupljati novac i ako prikupe milijun kuna, država će dometnuti još milijun kuna pa će stručni tim odlučiti na čije će se liječenje potrošiti ta dva milijuna. No ako sve siromašniji građani ne prikupe taj milijun, hoće li država zažmiriti na bolesne i taj milijun usmjeriti na drugu stranu?

Siniša Bogdanić

Objavljeno

|

Tko je Milan Kujundžić?
Milan Kujundžić (foto: vlada.hr)

Vlada je na današnjoj sjednici potvrdila ono što je ministar zdravstva Milan Kujundžić najavljivao – novac za liječenje teških i rijetkih bolesti namicat će se humanitarnim akcijama.

Iako konkretno nije definiran način prikupljanja “milodara”, za očekivati je bezbroj medijskih akcija i žicanja putem kojih će se kupovati lijekovi (čitaj: život) u svojevrsnim crowdfunding kampanjama. Osim od građana, novac će se prikupljati i od tvrtki, a trebao bi završiti na računu državnog budžeta, ali s posebnim pozivnim brojem, kako bi se znalo čemu je namijenjen.


No građani, a ni tvrtke, neće znati posve točno komu i za što će darovati svoje kune, jer će o njihovom trošenju odlučivati posebno stručno povjerenstvo Ministarstva. „Nakon analize temeljene na opsežnoj dijagnostičkoj obradi i medicinskim indikacijama za primjenu lijeka u slučajevima kad je indicirano, povjerenstvo će preporučiti i odobriti primjenu lijeka. Ministarstvo je zaduženo za praćenje namjenskog trošenja sredstava te je o tome obvezno obavijestiti Vladu RH“, rekao je ministar.

Što ako građani nemaju novca?

Ministar kaže da je sličan model ustanovljen u Francuskoj i Italiji. „Razgovarali smo neformalno, ali država bi kao i u Francuskoj dodala onoliko novca koliko građani prikupe, objašnjava Kujundžić ovaj model dvojbene moralnosti prema kojem bi široka javnost, a ne struka koja se cijelo vrijeme zazivala, odlučivala treba li i u kojoj mjeri liječiti teške pacijente za koje lijekovi u Hrvatskoj nisu registrirani ili država za njih nema novca.

Ukratko, kako bi funkcionirao ovaj model? Građani će prikupljati novac i ako prikupe milijun kuna, država će dometnuti još milijun kuna pa će stručni tim odlučiti na čije će se liječenje potrošiti ta dva milijuna. No ako sve siromašniji građani ne prikupe taj milijun, država će zažmiriti na bolesne i taj milijun usmjeriti na drugu stranu?

Nikad manje stanovnika, nikad nedostupnije zdravstvo

„Umjesto humanitarnoga fonda za liječenje teško oboljelih, osnujte humanitarni fond za plaće političarima“, poruka je ministru s adrese Udruge hrvatskih pacijenata. „Pitamo ministra gdje iscure 23 milijarde s kojima raspolaže solidarni javni zdravstveni sustav? Želimo podsjetiti ministra da nikada u zadnjih 25 godina nismo imali više novca, manje stanovnika i nikada nedostupniju zdravstvenu zaštitu, zbog dugih lista čekanja. Je li to posljedica miješanja praksi?“ pita predsjednik Udruge Mario Drlje i podsjeća Kujundžija da hrvatski puk već sudjeluje u svom liječenju, izravnim plaćanjem iz džepa s otprilike 20 posto.

Kao lijek za bolesno zdravstvo, Udruga hrvatskih pacijenata tako ministru predlaže objedinjenju javnu nabavu s čime se, izračunali su, može uštedjeti od 600 milijuna do milijarde. Traži i da država uplati svoj dug HZZO-u, ali i da uvede odgovornost pri upravljanju na svim razinama u javnog zdravstva na način da se za loše poteze jamči osobnom imovinom, a da se dobri potezi nagrađuju. Također, traži se i plaćanje svih u javnom zdravstvu prema kvaliteti i kvantiteti rada.

izvor: MojeVrijeme.hr

Što je sa Spinrazom?

U ovom trenutku kod dvoje djece koja boluju od spinalne mišićne atrofije je započeta terapija Spinrazom , a drugo dvoje ovih će dana dobiti prvu dozu o čemu su roditelji obaviješteni, navodi Kujundžić i dodaje da je još jedno dijete iz Bosne i Hercegovine na razmatranju.

4.000 potpisa

Istovremeno je na stranicama hrvatskog ogranka katoličko-konzervativne organizacije CitizenGo osvanula vijest da je ministar Kujundžić stopirao liječenje trogodišnje Ane Rite Puljić iz Stoca koja boluje od spinalne mišićne atrofije. Vijest prati i peticija koju je do sada potpisalo gotovo 4 tisuće ljudi. CitizenGo ipak naglašava da je riječ o privatnoj peticiji iza koje, vidljivo je, kao pokretačica stoji izvjesna Ivana Vrlić.

„Kujundžić je baš poput Pilata oprao ruke od sve naše djece koja su tu, koja su potrebna i živa. Njega očito to mnogo ne dira, budući da im je donio smrtnu presudu zaključivši kako za njih nema novca. Slučaj Ane Rite Puljić je alarmantniji samim time što djevojčica danima leži na odjelu KBC-a Rebro, njezini roditelji su bolnici uplatili 2,68 miljuna kuna 23. studenoga 2017. godine, našega novca, za liječenje. On je rekao ‘ne’“, stoji u priopćenju peticije.

„Mi vas ne molimo nego zahtijevamo da Ani Riti odmah odobrite primanje lijeka i razmislite još jednom o svojim prioritetima u funkciji na kojoj se nalazite. Naš zahtjev neće prestati i nećemo odustati. Nikad! Vi trebate služiti interesu dobra naroda, ne obratno! Poštovani gospodine profesore, doktore, ministre. Danas je to Ana Rita, sutra je to moje i tvoje dijete! Tko ste vi da ubijate našu djecu?“, pita autorica peticije.

Kujundžić je, podsjetimo, u studenom izjavio za N1: “Nitko na svijetu nije dovoljno bogat da liječi sve”. Naknadno je pojasnio kako nije mislio na djecu nego na “sve bolesnike, sve bolesti i sve stadije bolesti”.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Nema predaje

Umirovljenica Marija: ‘Udomljeni Toto spasio mi je život’

Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje.

Silvija Novak

Objavljeno

|

“Mene je moj Toto spasio, to je sve što ću vam reći”, kaže gospođa Marija Topić (73), umirovljenica iz Zagreba govoreći o svom psiću, manjem mješancu smeđe-crne boje koji je u njezinu kuću stigao prije četiri godine.

“Na proljeće 2016. mi je umro muž. Bio je bolestan i pred kraj se dosta mučio. Doživio je moždani udar nakon kojega je ostao nepokretan pa sam se ja brinula o njemu. No kad je umro, svejedno sam doživjela šok. Pa zajedno smo bili čitav život! Udala sam se za njega kad sam imala 20 godina i čitavo smo vrijeme bili zajedno. I u dobru i u zlo, što se kaže. Trebali smo proslaviti 50 godina braka, no on to, nažalost nije doživio”, govori nam dalje gospođa Marija opisujući jedan od najtežih događaja u svojem životu.


“Pala sam u neku vrstu depresije. Nisam imala volje nizašto. Jedna sam izlazila iz stana, nisam se ni sa kime družila. Zbog svega toga djeca su se zabrinula i kao rješenje smislila Tota. Donijeli su mi kći i sin jednog dana tu malenu mrvicu i rekli mi da je to sad moj pas. Isprva sam bila ljuta i nisam ga htjela uzeti jer nisam planirala kućnog ljubimca. Bilo mi je dosta mene same. Ali, malo po malo, navikla sam se na Tota i na mene. Kad imaš psa, htio ne htio, moraš barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako su zaredale svakodnevne šetnje, pa onda u parku upoznaš druge vlasnike pasa, malo porazgovarate, družite se. Onda, Toto mi se silno veseli kad se vratim odnekud kući. Pa tako ti se ne veseli ni čovjek! Ta ljubav stvarno se ne da opisati. Na kraju sam se počela osjećati se bolje i bolje i evo, sad mogu reći da me Toto spasio. I ja sam spasila njega jer su mi ga djeca dovela iz nekog azila, ali još je više on spasio mene”, kaže gospođa Marija.

Tijekom proljetnog lockdowna, Toto je postao prava mala zvijezda jer ga je još jedna Marijina susjeda znala tu i tamo izvesti u šetnju.

“Sjećate se kako je to bilo na proljeće. Nitko nije nikud mogao ići, pa su oni koji su imali psa bili pravi sretnici jer su imali zašto barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako je mene zamolila moja susjeda Vera da bi prošetala Tota oko kuće. Naravno da sam pristala jer Toto obožava ići van i susjedu Veru dobro poznaje. Tako je opet bilo dobro i njemu i meni, ali i našoj Veri”, kaže gospođa Marija.

Ovakvih i sličnih priča ima mnogo, a svatko tko je ikada imao psa, potvrdit će vam da se ta ljubav doista može usporediti s ljubavlju prema drugom čovjeku.

foto: Mabel Amber, still incognito/ Pixabay

Karantena je potaknula na udomljavanja

Upravo tijekom karantene mnogi su odlučili nabaviti psa jer su osjećali da bi im baš taj potez mogao donijeti duševni mir u tako neizvjesnim vremenima. Potvrdili su nam to i iz Skloništa za životinje Dumovec.

“Od početka ožujka do danas iz Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba udomljeno je 411 pasa i 86 mačaka. Trenutačno je u Skloništu 67 pasa i 25 mačaka. Pasa je sada tri puta manje nego prošle godine u isto vrijeme. Takvom stanju najviše su pridonijeli građani među kojima vlada veliko zanimanje za udomljavanje te pad broja pasa koje terenska ekipa Skloništa pronalazi na zagrebačkim ulicama”, kaže Krešimira Rendulić iz Dumovca i potvrđuje da se doista nešto neobično događalo tijekom lockdowna.

“Posebno je zanimljivo bilo razdoblje karantene uvedene zbog epidemije novog koronavirusa u Hrvatskoj. Tada su građani gotovo svakodnevno dolazili u Dumovec i udomljavali pse. Na to su se odlučivali ljudi raznih dobi i životnih stilova. Bilo je tu od samaca i parova umirovljenika do obitelji s malom djecom, onih koji žive u stanovima te onih iz kuća, onih koji žele psa za maženje pred televizorom te onih koji preferiraju aktivniji život. Mnogi su pritom isticali da će im boravak kod kuće omogućiti opušteno zbližavanje sa psom, ali i kako ih veseli što će imati društvo za šetnju”, kaže Rendulić.

Prednosti odraslih pasa

Inače, u Dumovcu znaju završiti psi o kojima se Zagrepčani treće dobi više ne mogu brinuti, a neki umirovljenici u Dumovec dolaze kako bi pronašli psa koji će im uljepšati godine koje su pred njima. Većina od njih odlučuje se za odrasle pse. Riječ je o odgojenim psima koji ne traže pažnju kakva je potrebna štencima. Ako žele psa koji nije preaktivan, odabiru seniore, pse koji su, poput njih, treće dobi. Riječ je o mirnim psima zahvalnima za sve što im njihov čovjek pruža – u prvom redu ljubav i pažnju, pojašnjavaju nam iz Dumovca.

Tko ne može udomiti, može volontirati

No ima i onih koji, iz raznih razloga, pse ne mogu udomiti, ali se rado s njima druže pa dolaze u Dumovec volontirati. Jedan od takvih je i Bruno Ogorelec (70) koji nam je opisao svoje iskustvo iz Dumovca.

“Volontirao sam do pred godinu dana. A nakon toga sam uletio u posao – prevoditelj sam pa sam dobio jedan roman za prevoditi, a nakon toga i drugi – pa nisam više imao vremena. No u Dumovcu sam volontirao dosta dugo”, kaže nam gospodin Ogorelec.

“Odlučio sam se na to jer me uhvatila depresija s odlaskom u mirovinu. To je bilo više-manje prisilno, morao sam otići u mirovinu i nije mi to leglo. Prestanak posla, loše imovinsko stanje i sve me to pogodilo. Ulovila me depresija, doduše ne u onom kliničkom smislu, ali jednostavno nisam bio ni za što. Imam jednog prijatelja koji je psihijatar i koji me ponukao da pokušam volontirati u Domovcu jer je znao da ja jako volim pse. I tako sam prvi put došao”, govori nam gospodin Ogorelec te nam opiusuje kako to izgleda:

“Uglavnom šećemo pse i igramo se s njima. Ja sam tamo bio po, recimo, dva sata i za to vrijeme prošetam četiri ili pet. Prioritet su ovi, kako da kažem, malo problematični psi, ovi koji su malo svadljivi. Toga sam se u početku malo bojao, nisam znao što i kako. Ali na kraju mi je postalo jasno da ako su ti psi uopće problematični, onda su problematični samo sa s drugim psima, a s ljudima su divni. Tu imate pse koji strašno izgledaju, ogromni su, pa onda ovi razni stafordi… Nelagodno bude čovjeku koji ih ne poznaje, ali to su sve divni psi nakon što malo naučite što i kako s njima”, navodi Ogorelec pa nastavlja:

“I tako sam ja počeo dolaziti uglavnom srijedom, kad nije bilo nikoga drugoga. Zanimljivo, u Dumovcu uglavnom volontira sve sama omladina, a to što nije bilo više ljudi mojih godina me malo iznenadilo jer je to upravo idealna zanimacija za umirovljenike. Vi se jako povežete s tim pesima. Nije svaka šetnja ista, nego se vi prilagodite svakom psi i razvijete s njim poseban odnos.”

Pas Bik iz Dumovca (foto: Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba)

“Bolje u Dumovcu, nego na lancu ili na ulici”

“Imate svoje ljubimce o kojima sam pisao i na Facebooku. Znate, ja sam se toga pomalo i bojao. Dosta sam emotivan pa sam se bojao kako ću se osjećati kad vidim tamo te pse kojima ne mogu pomoći. Jer ne mogu ja sad udomiti deset pasa. Imam doma jednu ljubomornu kuju koja ne bi dobro reagirala da nekoga još dovedem. Ali kasnije sam shvatio da tim psima u Dumovcu uopće nije loše. Neki od njih su bili na ulici ili su negdje bili na lancu i vlasnici se nisu o njima dobro brinuli, tako da im je u Dumovcu zaista dobro”, govori naš sugovornik kojemu su se neki štićenici Dumovca zavukli pod kožu.

Možda to nekome može na početku djelovati malo kaotično kad prvi put dođe i vidi toliko pasa i čuje tu kakofoniju, no psima je, ponavlja Ogorelec, ondje dobro. Za mnoge od njih to je pravi Disneyland, a nas sugovornik tvrdi da je svaki od njih posebna ličnost. “Nakon prvih nekoliko odrađenih srijeda, moji su mi prijatelji rekli da mi se dive zbog toga što se tako nesebično dajem. Ali to je totalna glupost. Pa više iz toga dobivam ja! Ja sam tamo išao kao u lunapark. Puno više su ti pesi meni dali nego što sam ja dao njima.”

Lijek za depresiju

I što se depresije tiče, odlasci u Dumovec su pomogli. “Nisam ja ni psiholog, ni psihijatar, tako da ne mogu reći što je tu konkretno pomoglo, jer mijenjao sam i druge svari u životu, ali ovo je bio sigurno jedan od pozitivnijih faktora. Mislim da mi je dosta pomoglo. Ja sam se silno veselio tim srijedama, pisao sam o tim psima i na Facebooku što su moji prijatelji jako dobro prihvatili. Osim toga, to mi je bila i jako dobra vježba jer ste vi s tim psima i jako aktivni čime održavate kondiciju. Moji prijatelji ipak nisu počeli volontirati, iako sam im ja svima preporučio. No ono što jesam uspio je to da je na moj nagovor desetak ljudi udomilo psa”, kaže Bruno Ogorelec.

“Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje. Velika je to blagodat za starije ljude, pogotovo one koji žive sami. Njima kad dođu u Sklonište pridajemo posebnu pozornost. Naime, pas kojeg odabiru, ne smije im biti opterećenje, nego treba pozitivno pridonijeti kvaliteti njihova života”, kaže i Damir Skok, ravnatelj Ustanove Zoološki vrt grada Zagreba u čijem je sastavu Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba.

U sklopu kampanje Hrvatska volontira Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba organizira akciju Out of the Box. Akcija će se u Dumovcu održati u subotu 26. rujna od 10 do 14 sati.

“Sklonište poziva građane da pse koji u Dumovcu čekaju udomljenje, izvedu u šetnju. Naime, ti psi odlaze u šetnje, ali nikada u isto vrijeme. U subotu se tako otvara prilika da se dogodi nešto neviđeno – da se, bar nakratko, isprazne svi boksovi.

U Skloništu za nezbrinute životinje Grada Zagreba trenutačno je sedamdesetak pasa. Dakle, za uspjeh akcije potrebno je jednako toliko volontera.

Inače, rad volontera u Skloništu izuzetno je vrijedan. Pse češljaju i šeću, igraju se s njima i maze ih. To je posebno važno za pse koji se tek socijaliziraju s drugim životinjama te ljudima. Upravo volonteri olakšavaju psima iz Dumovca čekanje na odlazak u novi dom”, poručuju iz Dumovca.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP