Prati nas

Život

Ljubav (76) i kravice pronašle su sreću u ledenoj osami

Žuljevitim radničkim rukama ova 76-godišnjakinja navlači prastare klizaljke kako bi se otisnula preko zaleđenog jezera u potrazi za svojim kravicama ili psom. Živi sama, okovana ledom i sretna je.

Objavljeno

|

screenshot: Youtube

Žuljevitim radničkim rukama 76-godišnja Lyubov Morekhodova navlači prastare klizaljke kako bi se otisnula preko zaleđenog jezera u potrazi za svojim kravicama ili psom. Ova pogrbljena baka mogla bi živjeti bilo gdje; u nekom zabačenom velebitskom selu ili u zaleđenoj Finskoj. No riječ je o babuški – Ruskinji koja svoje stare dana provodi sama na Bajkalskom jezeru, najdubljem jezeru na svijetu. Zapravo, u društvu svojih životinja. Kada bismo preveli njeno ime, glasilo bi Ljubav Koja hoda po moru.

„Klizaljke su napravljene 1943. godine. Vidite, još uvijek traju“, priča pa se poput gipke djevojčice otiskuje na hladno zrcalo Sibira. Proklizala je sa sedam godina. Sada su joj nestale krave, a ona ih mora naći i vratiti kući.


„Sjedim sama u kuhinji i gledam sve ovo, sretna sam i zadovoljna. Pomislim kako bi, da netko sjedne kraj mene, također primijetio tu nevjerojatnu ljepotu.“

Sama cijepa drva. Cjepanicom nabodenom na sjekiru zamahuje iznad glave. Na svoje se ognjište vratila 2011. godine nakon što je zaradila mirovinu u tvornici u Irkutsku.

„Ljeti, kad je ovdje puno ljudi, upozoravam ih da moraju pokupiti smeće, počistiti za sobom. Svo to smeće bi završilo u jezeru“, kaže neformalna čuvarica jezera. Ponekad joj navrati sin. Dobro joj je. „Imam sve što mi treba. Mogla sam otići nakon što mi je suprug umro“, priča dok vadi vodu iz ledenog bunara. „Ali nisam mogla. Znala sam da je život ovdje težak. I moji roditelji su teško radili. Kako bih mogla napustiti ovo? Kako?“ pita se Lyubov.

Pogledajte dvominutni video.

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP