Prati nas

Vijesti

Neočekivano, umirovljenici priželjkuju uvođenje eura

Iako europska iskustva iz prakse pokazuju da strah od povećanja cijena nije opravdan, jer statistika pokazuje da u prosjeku razine cijena raste za 0,2 boda, inflacija ostaje glavna bojazan. Više od tri četvrtine anketiranih očekuje veće cijene u trgovinama, kafićima i restoranima.

Objavljeno

|

Kada Hrvatska uvodi euro?
foto: Pixabay

Četiri mjeseca nakon što je u Hrvatskoj službeno počela javna rasprava o uvođenju eura, 56 posto ispitanih građana slaže se da u novčanicima kunu i formalno zamjeni europska valuta, javlja Poslovni dnevnik.

Ne žuri se nikome pa 70% ispitanika misli da euro treba uvesti do 2025. godine, utvrdila je telefonska anketa Valicona.



Iako se očekivalo da bi najviše otpora mogli pružati stariji sugrađani, zbog fiksnih dohodaka, relativno slabe mogućnosti dodatnih zarada, ali i neizvjesnosti tečaja po kojem će se kuna konvertirati u euro, ispada da je daleko više skepse među mlađima.  U dobnoj skupini od 18 do 29 godina omjer zagovornika i protivnika je ‘pola-pola’, s godinama potpora euru raste da bi se čak 70 posto ispitanih između 60. i 75. godine zalagalo za euro.

“Najpozitivniji stav prema uvođenju eura imaju oni koji su izvan tržišta rada pa, pored studenata i učenika, to su i umirovljenici, dok su uvođenju eura najmanje skloni zaposleni i nezaposleni. Na stav važan utjecaj imaju i prihodi pa su osobe s višim prihodima sklonije euru od onih s nižim ili bez prihoda”, piše u istraživanju. Iako mjesto stanovanja ne čini razliku za opći stav o uvođenju eura, stanovnici Dalmacije, Istre i Primorja sa zaleđem željeli bi euro ranije od ostalih regija za koje bi 2025. bila očekivani rok.

Iako europska iskustva iz prakse pokazuju da strah od povećanja cijena nije opravdan, jer statistika pokazuje da u prosjeku razine cijena raste za 0,2 boda, inflacija ostaje glavna bojazan. Više od tri četvrtine anketiranih očekuje veće cijene u trgovinama, kafićima i restoranima. Ekonomisti to objašnjavaju činjenicom da je percepcija o inflaciji veća od realne jer javnost očekuje rast cijena i puno pažnje pridaje proizvodima koje češće kupuje.

.

Vijesti

KPJ slavi stoti rođendan. Je li propala zbog Titove alergije na kritiku?

Tito nije trpio prigovore, pogotovo ne kritiku i okružio se intelektualno, politički i moralno inferiornim poslušnicima koji su čekali njegov odlazak da bi od sebe načinili šerife u svojim etnički omeđenim feudima.

Objavljeno

|

Autor

Prije točno 100 godina je osnovana Komunistička partija Jugoslavije. Nakon dvije države i dva rata ova je ideja propala, piše Deutsche Welle za kojeg je tim povodom komentar napisao Dušan Bogdanović.

Osvojivši vlast u nečemu što mnogi nepristrani promatrač smatra autentičnim spojem oslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, jugoslavenski komunisti su poslije 1945., a naročito nakon raskida sa Staljinom 1948. godine, otpočeli opsežan modernizacijski i emancipatorski poduhvat koji je od zaostale, ratovima razorene i iznemogle zemlje napravio relativno razvijenu državu koja je u međunarodnim okvirima uživala svojoj veličini nesrazmjeran ugled i poštovanje.



Zašto je propala jugoslavenska ideja?

Neporeciva je, naime, činjenica da su jugoslavenski komunisti predstavljali jedinu snagu koja je porazila dva najveća zla dvadesetog stoljeća: i Hitlera i Staljina. DW nabraja i nekoliko razloga propasti jugoslavenske ideje:

Društva na prostoru nekadašnje Jugoslavije do današnjeg dana nisu osjetila blagodati europskog prosvjetiteljstva i racionalizma, što je rezultiralo bolnim odsustvom demokratskih tradicija.

Nezrele elite, ili, bolje rečeno, “elite”,  koje su manipulirale etničkim razlikama i potencijalnim sukobima umjesto da se posvete izgradnji demokratskih institucija i poštivanju pravila svojstvenih uređenim državama.

Dominacija kolektivističkog (država, nacija, Partija, radnička klasa) nad slobodom emancipiranog pojedinca.

Manje ili više svjesna zamjena teza, u kojoj su relativne slobode (putovanje, radničko samoupravljanje) smatrane demokracijom, u čemu su prednjačile intelektualne elite što, uostalom, nije bilo teško u usporedbi s drugim zemljama s komunistima na vlasti.

Neefikasne i partijskom diktatu podređene institucije koje bi dovele do funkcionalne demokracije, vladavine prava, slobodnih medija i neovisnog sudstva. Takozvana “partijska država” (partitokracija) koju su “patentirali” jugoslavenski komunisti i danas je bolest od koje boluju bezmalo sve nekadašnje republike.

Tito – alergičan na kritiku

Zbog svega toga nije bilo teško napraviti sustav u kojem je vlast centralizirana i, u ličnosti Tita, otjelotvorena u jednom pojedincu. Uvjeren u vlastitu nepogrešivost, Tito nije trpio prigovore, pogotovo ne kritiku i okružio se intelektualno, politički i moralno inferiornim poslušnicima koji su čekali njegov odlazak da bi od sebe načinili šerife u svojim etnički omeđenim feudima.

Kritika i otpora je bilo i za Titove vladavine. Podsjetimo se Milovana Đilasa i njegovog pokušaja da “Novom klasom” i disidentskim djelovanjem ukaže da u jugoslavenskom socijalizmu ne postoje samo “objektivne okolnosti” nego i “subjektivne slabosti”. Đilasov slučaj je samo jedan primjer korištenja aparata represije kako bi se onemogućio svatko tko bi ukazao na demokratsku insuficijenciju i za nju optužio vladajući režim.

Otpora je bilo i na drugoj strani: sukob sa Staljinom je doveo i do neviđenog vala represije nad neistomišljenicima. Donekle razumljiva i opravdana obrana države od prijetećeg sovjetskog napada pretvorila se u monstruozan zločinački sustav koncentracijskih logora kao što je bio notorni Goli otok.

Ovdje treba spomenuti i progon kritičkih intelektualaca okupljenih oko časopisa “Praxis”, koji su direktnim nalogom partijske vrhuške 1975. otpušteni sa Sveučilišta u Beogradu. Neki od njih, treba i to reći, kasnije su postali fanatični sljedbenici zločinačke klike Slobodana Miloševića i ideolozi histerične velikosrpske politike.

Burna povijest KPJ/SKJ je možda najbolja potvrda teze da se u slučaju Jugoslavije kao zajednice srodnih naroda i slične prošlosti radilo o epohalnom “projektu” koji je – naročito u posljednjim godinama njenog postojanja “povjeren” pohlepnim, nezrelim, nesposobnim i vlastoljubivim “elitama” – ili, točnije, uzurpiran od njih, u nedostatku demokratskih mehanizama. Sve to je vodilo direktno u krvavi pir devedesetih godina prošlog stoljeća, čiji su inspiratori, kreatori i kolovođe u mnogima od novonastalih državica i danas na vrhu piramide odlučivanja.

Nastavi čitati