Prati nas

Vijesti

OECD: Hrvatska ima najvelikodušniji mirovinski sustav na svijetu

Bila bi ovo dobra vijest kada ne bi tako jasno ilustrirala tragediju hrvatske politike koja je na razne načine umirovila radno sposobno stanovništvo. Prvenstveno ratne veterane koji najproduktivnije godine života provode u čekanju mirovinskih odrezaka, a potom i radnike koji spas pred urušavajućom ekonomijom traže makar i u najmanjoj mirovini.

Objavljeno

|

Kolika će mi biti mirovina?
foto: Pixabay

Prema podacima Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), a koje je objavio Svjetski ekonomski forum, hrvatski mirovinski sustav se nalazi u skupini najvelikodušnijih, zajedno sa Turskom i Nizozemskoj. Zapravo, Hrvati su na samom vrhu ovog umirovljeničkog Olimpa.

Ovaj začudan podatak proizlazi iz omjera ukupnih mirovina koje će umirovljenicima biti isplaćene do kraja života i onoga što su zaradili za vrijeme radnog vijeka.



Naime, umirovljenici u Nizozemskoj dobiju 101 posto noga što su zaradili za radnog vijeka, Turci ostvare 102 posto, dok Hrvati kroz mirovine dobiju čak 129 posto. U Italiji je to 93 posto, u velikoj Britaniji samo 29 posto. Amerikanci u mirovini dobiju 49 posto onoga što su zaradili tijekom radnog vijeka, a Kinezi 83 posto.

U zemljama OECD-a prosjek je 63 posto, dok je unutar same Europske unije prosjek 71 posto. Ukratko, na svakih 100 kuna koje zaradi hrvatski radnik, u mirovini će dobiti 129 kuna.

Bila bi ovo dobra vijest kada ta “velikodušnost” ne bi tako jasno ilustrirala tragediju hrvatske politike koja je na razne načine umirovila radno sposobno stanovništvo. Prvenstveno ratne veterane koji najproduktivnije godine života provode u čekanju mirovinskih odrezaka, a potom i radnike koji spas pred urušavajućom ekonomijom traže makar i u najmanjoj mirovini.

Statistički ured Europske unije Eurostat je tako objavio da hrvatski građani u prosjeku rade 32 godine, dok se u Švedskoj radi deset godina više.

.

Vijesti

KPJ slavi stoti rođendan. Je li propala zbog Titove alergije na kritiku?

Tito nije trpio prigovore, pogotovo ne kritiku i okružio se intelektualno, politički i moralno inferiornim poslušnicima koji su čekali njegov odlazak da bi od sebe načinili šerife u svojim etnički omeđenim feudima.

Objavljeno

|

Autor

Prije točno 100 godina je osnovana Komunistička partija Jugoslavije. Nakon dvije države i dva rata ova je ideja propala, piše Deutsche Welle za kojeg je tim povodom komentar napisao Dušan Bogdanović.

Osvojivši vlast u nečemu što mnogi nepristrani promatrač smatra autentičnim spojem oslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, jugoslavenski komunisti su poslije 1945., a naročito nakon raskida sa Staljinom 1948. godine, otpočeli opsežan modernizacijski i emancipatorski poduhvat koji je od zaostale, ratovima razorene i iznemogle zemlje napravio relativno razvijenu državu koja je u međunarodnim okvirima uživala svojoj veličini nesrazmjeran ugled i poštovanje.



Zašto je propala jugoslavenska ideja?

Neporeciva je, naime, činjenica da su jugoslavenski komunisti predstavljali jedinu snagu koja je porazila dva najveća zla dvadesetog stoljeća: i Hitlera i Staljina. DW nabraja i nekoliko razloga propasti jugoslavenske ideje:

Društva na prostoru nekadašnje Jugoslavije do današnjeg dana nisu osjetila blagodati europskog prosvjetiteljstva i racionalizma, što je rezultiralo bolnim odsustvom demokratskih tradicija.

Nezrele elite, ili, bolje rečeno, “elite”,  koje su manipulirale etničkim razlikama i potencijalnim sukobima umjesto da se posvete izgradnji demokratskih institucija i poštivanju pravila svojstvenih uređenim državama.

Dominacija kolektivističkog (država, nacija, Partija, radnička klasa) nad slobodom emancipiranog pojedinca.

Manje ili više svjesna zamjena teza, u kojoj su relativne slobode (putovanje, radničko samoupravljanje) smatrane demokracijom, u čemu su prednjačile intelektualne elite što, uostalom, nije bilo teško u usporedbi s drugim zemljama s komunistima na vlasti.

Neefikasne i partijskom diktatu podređene institucije koje bi dovele do funkcionalne demokracije, vladavine prava, slobodnih medija i neovisnog sudstva. Takozvana “partijska država” (partitokracija) koju su “patentirali” jugoslavenski komunisti i danas je bolest od koje boluju bezmalo sve nekadašnje republike.

Tito – alergičan na kritiku

Zbog svega toga nije bilo teško napraviti sustav u kojem je vlast centralizirana i, u ličnosti Tita, otjelotvorena u jednom pojedincu. Uvjeren u vlastitu nepogrešivost, Tito nije trpio prigovore, pogotovo ne kritiku i okružio se intelektualno, politički i moralno inferiornim poslušnicima koji su čekali njegov odlazak da bi od sebe načinili šerife u svojim etnički omeđenim feudima.

Kritika i otpora je bilo i za Titove vladavine. Podsjetimo se Milovana Đilasa i njegovog pokušaja da “Novom klasom” i disidentskim djelovanjem ukaže da u jugoslavenskom socijalizmu ne postoje samo “objektivne okolnosti” nego i “subjektivne slabosti”. Đilasov slučaj je samo jedan primjer korištenja aparata represije kako bi se onemogućio svatko tko bi ukazao na demokratsku insuficijenciju i za nju optužio vladajući režim.

Otpora je bilo i na drugoj strani: sukob sa Staljinom je doveo i do neviđenog vala represije nad neistomišljenicima. Donekle razumljiva i opravdana obrana države od prijetećeg sovjetskog napada pretvorila se u monstruozan zločinački sustav koncentracijskih logora kao što je bio notorni Goli otok.

Ovdje treba spomenuti i progon kritičkih intelektualaca okupljenih oko časopisa “Praxis”, koji su direktnim nalogom partijske vrhuške 1975. otpušteni sa Sveučilišta u Beogradu. Neki od njih, treba i to reći, kasnije su postali fanatični sljedbenici zločinačke klike Slobodana Miloševića i ideolozi histerične velikosrpske politike.

Burna povijest KPJ/SKJ je možda najbolja potvrda teze da se u slučaju Jugoslavije kao zajednice srodnih naroda i slične prošlosti radilo o epohalnom “projektu” koji je – naročito u posljednjim godinama njenog postojanja “povjeren” pohlepnim, nezrelim, nesposobnim i vlastoljubivim “elitama” – ili, točnije, uzurpiran od njih, u nedostatku demokratskih mehanizama. Sve to je vodilo direktno u krvavi pir devedesetih godina prošlog stoljeća, čiji su inspiratori, kreatori i kolovođe u mnogima od novonastalih državica i danas na vrhu piramide odlučivanja.

Nastavi čitati