Prati nas

Vijesti

Trebaju li i muškarci imati pravo na pobačaj?

Ako muškarci ne smiju odlučivati o pobačaju, smiju li onda odlučivati o tome hoće li ili neće plaćati alimentaciju, pitanje je koje postavljaju aktivisti za muška prava stiješnjeni u kut pravnog sustava, ostavljeni na milost i nemilost nesavršenosti kontracepcijskih sredstava.

Objavljeno

|

Trebaju li muškarci odlučivati o pobačaju?
foto: Pixabay

26 godina trebalo je Ustavnom sudu da se očituje o ustavnosti pobačaja pa je prošle godine donio odluku koja praktički onemogućuje zabranu pobačaja u Hrvatskoj. Naložio je Vladi da do veljače iduće godine donese novi Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece.

Prilika je to da konzervativci pokušaju u taj zakon ugraditi što više prepreka koje bi na kraju poništile volju žene i spriječile je u odlučivanju o svojem tijelu, ali i o životu fetusa kojeg nosi. Početak te kampanje koja će se, nesumnjivo, preliti na ulice jest subotnji prosvjed protiv Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i bori protiv nasilja nad ženama, a u kojem smjeru će ići pokazao je ministar zdravlja Milan Kujundžić (HDZ) koji najavljuje da će u izradu Zakona biti uključena i Katolička crkva.


Crkva će na taj način pokušati još jednom nametnuti svoje vrijednosti ostatku društva koje ne slijedi katoličku ideologiju. Jasno je kao dan da pravim katolicima Zakon o pobačaju ne treba i ne utječe na njihove živote, a iskustvo pokazuje da žene koje se odluče na njega neće neće odustati – bez obzira na zakon. Uz to, istraživanja jasno pokazuju da građani ne žele Crkvu koja će oblikovati državne politike. A i sam odgovor javnosti na mogućnost zabrane pobačaja demantira slijepu vjerničku poslušnost biskupima.

Smiju li se muškarci uopće oglasiti po pitanju pobačaja?

U jeku rasprave često se čuje da muškarci, bilo svećenici, bilo civili, nemaju što govoriti o pobačaju, jer je riječ o ženinom tijelu i ženinoj odluci. Za razliku od Hrvatske, neke države imaju organizacije koje se bave isključivo muškim pravima i te organizacije smatraju da je jedno od tih prava i suoodlučivanje o pobačaju. Sudovi se ne slažu s njima.

„Ako muškarci ne smiju odlučivati o pobačaju, smiju li onda odlučivati o tome hoće li ili neće plaćati alimentaciju“, pitanje je koje postavljaju aktivisti za muška prava stiješnjeni u kut pravnog sustava, ostavljeni na milost i nemilost nesavršenosti kontracepcijskih sredstava. „Žena može legalno uskratiti muškarcu očinska prava ili ga natjerati da postane otac protiv njegove volje“, izjavio je američki autor Armin Brott. Oba ishoda mogu nepovoljno utjecati na muškarce.

“Neka pobace, ako mogu”, lak je i sebičan odgovor na naslovno pitanje onih koji ne razumiju ili ne žele razumjeti opisani problem, kažu aktivisti za muška prava. A prate ga i slične sudske odluke.

Kakva je sudska praksa?

Prema pisanju BBC-a, 2002. godine kineski sud je ustvrdio da je žena koje je pobacila protiv volje partnera prekršila njegovo pravo na očinstvo.

Američki sudovi dosljedno odlučuju da ženino pravo na pobačaj ne može biti nadjačano željama supruga, partnera ili bivšeg partnera. Također, žena nije dužna obavijestiti partnera o tome da namjerava obaviti pobačaj.

I britanski sudovi su odlučivali o ovom problemu 1987. i 2001. godine. Oba puta nepovoljno po muškarce.

 

.

Vijesti

‘Makarski umirovljenici gladuju. Svi osim povlaštenih su ugroženi. Nešto se mora hitno učiniti!’

Sve više ljudi kopa po smeću i nema tu razlike jer su svi ugroženi osim onih koji dobivaju povlaštene mirovine. Nešto se mora učiniti, i to hitno.

Objavljeno

|

Autor

Zašto su ljudi siromašni?

Kopanje po kontejnerima u potrazi za plastičnim bocama, od kojih se dnevno može zaraditi barem 20 kuna za kruh i mlijeko, postalo je, nažalost, hrvatska realnost, i to nezaposlenih, socijalnih slučajeva, zaposlenih s malim primanjima i – najžalosnije – umirovljenika, koji su svoj cijeli radni vijek radili misleći da će se na koncu, kad odu u mirovinu, moći pošteno odmoriti, piše Slobodna Dalmacija.

Ovakva je slika, kao i u većini hrvatskih gradova, vidljiva i u turistički razvijenoj Makarskoj, u kojoj nema svatko sreće zarađivati na iznajmljivanju apartmana ili uživati u pristojnoj mirovini.


Granica siromaštva

 “Umirovljenici u Makarskoj žive u dosta nepovoljnoj situaciji jer od njih 1500, 1000 ih ima mirovine manje od 2500 kuna, pa ih čak 800 prima mirovine od oko 1600 kuna, a dosta ih je s najmanjim mirovinama od 700 kuna”, kaže predsjednik makarskog ogranka Hrvatske stranke umirovljenika Milan Grbavac.

“Granica siromaštva lani je iznosila 2320 kuna, tako da u Makarskoj 1200 umirovljenika živi ispod praga ljudskog dostojanstva, a s druge strane, ima ih 70 s povlaštenim mirovinama i do 12 tisuća kuna. Prema hrvatskom Zakonu, košarica za četveročlanu obitelj iznosi 4500 kuna, a za dvočlanu 2300 kuna, pa je prema brojkama jasno kako živi bračni par umirovljenika. Jadno i bijedno, kako nitko ne zaslužuje nakon četiri desetljeća radnog vijeka”, govori Grbavac, dodavši da se umirovljenici koji imaju svoje apartmane malo ‘pokriju’, a neki i rade na pola radnog vremena, posebno bivši policajci ili vojnici koji su relativno mladi otišli u mirovinu.

Rade na crno da bi preživjeli

Kako kaže, mnogo makarskih umirovljenika radi na crno, i to sve poslove, od čišćenja apartmana, stanova i kafića, do čuvanja djece i na bauštelama, bave se svim i svačim samo kako bi mogli preživjeti.

“Do sada su prilikom rada nakon umirovljenja morali zamrzavati mirovinu, a sada zakonski više ne moraju, ali im se skida dio mirovine ako rade četiri sata dnevno ili 20 tjedno, primjerice s 2000 na 1940 kuna. S obzirom na to da na tržištu manjka radne snage, dosta umirovljenika rade i kao vozači autobusa”, kaže Grbavac, te napominje da su najkritičniji umirovljenici koji su bolesni jer mjesečna mirovina od 2200 kuna nije dostatna ni za život, a kamoli za lijekove.

Makarska (foto: Maria Butyrina/Unsplash)

Bježe od prijatelja, jer nemaju za kavu

„”Primjerice, moja mjesečna mirovina iznosi 2400 kuna, od čega dopunsko zdravstveno osiguranje plaćam 80 kuna, a 454 kune svakog mjeseca potrošim za lijekove, što je gotovo petina mirovine i to nije dostatno za život. Događa se da na ulici sretnete prijatelja ili kolegu umirovljenika i doslovno bježite od njega jer nemate ni za kavu”, govori Grbavac za Slobodnu.

Napominje i da Makarska kao grad ne vodi računa o svojim umirovljenicima, koji su božićnicu nakon šest godina pauze počeli dobivati za vrijeme bivšega gradonačelnika Tončija Bilića. Ove se godine tako božićnica od 200 kuna dijelila umirovljenicima čija mjesečna primanja ne prelaze 3500 kuna, pa su oni s 1200 i 3500 kuna mirovine dobili poklon-bon u istom iznosu, što nije dobra raspodjela.

Preživljavanje magijom

“Kako živimo? Ne znam ni ja kojom magijom. Makarski umirovljenici uglavnom hranu kupuju na akcijama i pomno prate u kojim se trgovačkim lancima one odvijaju, a usput, primjerice, na tržnici besplatno uzimaju oštećeno voće i povrće pred kraj radnog vremena. Većina umirovljenika srami se svojeg financijskog stanja, pa nerijetko plastične boce iz kontejnera kupe i umirovljeni profesori, ali to je danas neminovno”, govori Grbavac, kojega općenito ljuti omjer povlaštenih i radničkih mirovina, odnosno 30 posto radničkih i 70 povlaštenih, čijim je umirovljenicima prosjek rada bio sedam godina, što se, kako tvrdi, u većini slučajeva odnosi na saborske zastupnike i suce.

“U zadnje dvije godine povlaštene su mirovine u prosjeku porasle za više od 1000 kuna, a radničke nisu, dok s druge strane u našem gradu jedva životare umirovljenici koji primaju mjesečne mirovine od 700 kuna, a uglavnom je riječ o ljudima koji su se razboljeli nakon 13 ili 14 godina rada i onda su otišli u invalidsku mirovinu. U Makarskoj je prosjek mirovine bio 2300 kuna i pokazalo se da nam je ekonomija najgora u cijeloj regiji. Znači, nakon 40 godina rintanja i u 61. godini života čovjek ode u mirovinu, i ne da krpa kraj s krajem ili živi od 1. do 1., nego životari prvih 10 dana, a ostalih 20 dana gladuje.”

“Sve više ljudi kopa po smeću i nema tu razlike jer su svi ugroženi osim onih koji dobivaju povlaštene mirovine. Nešto se mora učiniti, i to hitno”, zaključuje Grbavac za Slobodnu.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP