Prati nas

Vijesti

Austrijske bake ustale protiv desničara i konzervativaca. Stare smo, nismo mutave!

Sve se ponavlja, opet se vraćamo u 30-ete godine i to je strašno. Ovakvu budućnost naša djeca nisu zaslužila. Mi definitivno nismo tipične bakice koje sjede kod kuće i uljuljkuju svoje unučiće.

Objavljeno

|

Bake protiv desnice (screenshot: Arte)

Prosvjed za ženska prava u centru Beča. I ovoga puta na njemu sudjeluje skupina starijih dama, javlja Deutsche Welle. Okupili su se pred zgradom Državne opere. Znak prepoznavanja: kričave pletene kape i bijeli bedževi s natpisom “Bake protiv desnice”. Brunhilde i Elisabeth, obje s preko 70 godina, upravo su stigle na prosvjed. One pomažu jedna drugoj da stave kapu, popravljaju si međusobno bedževe. Obje dame su dobro raspoložene i spremne na šalu. “Bakice obično imaju malo više vremena za brigu o ostalim važnim stvarima u životu”, kažu smješkajući se. No kada razgovor prelazi na austrijsku vladu Brunhilde i Elisabeth postaju ozbiljne: “Sve se ponavlja, opet se vraćamo u 30-ete godine i to je strašno. Ovakvu budućnost naša djeca nisu zaslužila.”

Bakice koje se bore protiv desnice su u međuvremenu postale zaštitni znak prosvjeda protiv konzervativne desno-populističke vlade u Austriji. Teško se može naći neki izvještaj u europskim medijima o prosvjedima protiv vlade u Austriji u kojemu se ne govori i o njima. Okupile su se prije manje od sedam mjeseci u vrijeme smjene na vlasti kao Facebook-grupa i u međuvremenu imaju više od 3.000 članova. Nekadašnja dopisnica austrijske javne televizije ORF iz inozemstva Susanne Scholl je jedna od utemeljiteljica i oduševljena je uspjehom ovoga pokreta:. “Na prvom prosvjedu nas je bilo osam, na drugom 50, na trećem 200. To nikad ne bih bila očekivala.”


Atipične bakice

Da se zovu bake i da tako javno nastupaju bila je svjesna odluka sa željom da se razbiju klišeji, kaže Susanne Scholl. “U početku smo rekli, ne, ‘baka’ zvuči negativno. To su stare žene koje sjede kod kuće i pletu. Ali onda sam ja rekla: ali baš to je ono najbolje u cijeloj priči. Mi definitivno nismo tipične bakice koje sjede kod kuće i uljuljkuju svoje unučiće.”

Bake protiv desnice (screenshot: Arte)

Ove bakice koje se bore protiv desnice sebe vide kao platformu za građanski protest. S geslom “biti star ne znači biti mutav” žele se uključiti u politički diskurs. “Nemamo što izgubiti”, kaže Scholl. “Ali radimo ovo u ime naše djece i naših unuka. Jer ne želimo da se odjednom nađu u zemlji u kojoj više ne funkcionira socijalna država, u kojoj više nitko ne brine za ljude, u kojoj se izbjeglice ne želi primiti ili izbacuju. Naša snaga je u tome što sve možemo raditi s određenom dozom humora i to oduševljava većinu ljudi. I zato nam ih se toliko priključuje.”

Muška potpora

Ali to nisu uvijek žene. I danas im se na prosvjedu priključilo nekoliko muških istomišljenika. I oni demonstriraju u njihovim redovima: “Mojim rođenjem je određeno da ne mogu biti baka, ali se osjećam povezan s ovim bakama. Jer sam i ja protiv desnice”, kaže jedan od njih.

Prosvjedi za ženska prava završavaju, oko 100 bakica koje se bore protiv desničarenja na kraju stoje u polukrugu i pjevaju svoju himnu. Za brojne novinske reportere to je zahvalan motiv za fotografiranje. Utemeljiteljicu Susanne Scholl i ovoga puta veseli velika pozornost javnosti koju privlači njezina grupa jer, kako kaže, njezina zemlja ima dugu tradiciju okretanja glave od onoga što se događa u društvu: “Ne želimo da ljudi još jednom imaju priliku reći – mi ništa nismo znali.” (Srdjan Govedarica, ARD)

.

Vijesti

‘Makarski umirovljenici gladuju. Svi osim povlaštenih su ugroženi. Nešto se mora hitno učiniti!’

Sve više ljudi kopa po smeću i nema tu razlike jer su svi ugroženi osim onih koji dobivaju povlaštene mirovine. Nešto se mora učiniti, i to hitno.

Objavljeno

|

Autor

Zašto su ljudi siromašni?

Kopanje po kontejnerima u potrazi za plastičnim bocama, od kojih se dnevno može zaraditi barem 20 kuna za kruh i mlijeko, postalo je, nažalost, hrvatska realnost, i to nezaposlenih, socijalnih slučajeva, zaposlenih s malim primanjima i – najžalosnije – umirovljenika, koji su svoj cijeli radni vijek radili misleći da će se na koncu, kad odu u mirovinu, moći pošteno odmoriti, piše Slobodna Dalmacija.

Ovakva je slika, kao i u većini hrvatskih gradova, vidljiva i u turistički razvijenoj Makarskoj, u kojoj nema svatko sreće zarađivati na iznajmljivanju apartmana ili uživati u pristojnoj mirovini.


Granica siromaštva

 “Umirovljenici u Makarskoj žive u dosta nepovoljnoj situaciji jer od njih 1500, 1000 ih ima mirovine manje od 2500 kuna, pa ih čak 800 prima mirovine od oko 1600 kuna, a dosta ih je s najmanjim mirovinama od 700 kuna”, kaže predsjednik makarskog ogranka Hrvatske stranke umirovljenika Milan Grbavac.

“Granica siromaštva lani je iznosila 2320 kuna, tako da u Makarskoj 1200 umirovljenika živi ispod praga ljudskog dostojanstva, a s druge strane, ima ih 70 s povlaštenim mirovinama i do 12 tisuća kuna. Prema hrvatskom Zakonu, košarica za četveročlanu obitelj iznosi 4500 kuna, a za dvočlanu 2300 kuna, pa je prema brojkama jasno kako živi bračni par umirovljenika. Jadno i bijedno, kako nitko ne zaslužuje nakon četiri desetljeća radnog vijeka”, govori Grbavac, dodavši da se umirovljenici koji imaju svoje apartmane malo ‘pokriju’, a neki i rade na pola radnog vremena, posebno bivši policajci ili vojnici koji su relativno mladi otišli u mirovinu.

Rade na crno da bi preživjeli

Kako kaže, mnogo makarskih umirovljenika radi na crno, i to sve poslove, od čišćenja apartmana, stanova i kafića, do čuvanja djece i na bauštelama, bave se svim i svačim samo kako bi mogli preživjeti.

“Do sada su prilikom rada nakon umirovljenja morali zamrzavati mirovinu, a sada zakonski više ne moraju, ali im se skida dio mirovine ako rade četiri sata dnevno ili 20 tjedno, primjerice s 2000 na 1940 kuna. S obzirom na to da na tržištu manjka radne snage, dosta umirovljenika rade i kao vozači autobusa”, kaže Grbavac, te napominje da su najkritičniji umirovljenici koji su bolesni jer mjesečna mirovina od 2200 kuna nije dostatna ni za život, a kamoli za lijekove.

Makarska (foto: Maria Butyrina/Unsplash)

Bježe od prijatelja, jer nemaju za kavu

„”Primjerice, moja mjesečna mirovina iznosi 2400 kuna, od čega dopunsko zdravstveno osiguranje plaćam 80 kuna, a 454 kune svakog mjeseca potrošim za lijekove, što je gotovo petina mirovine i to nije dostatno za život. Događa se da na ulici sretnete prijatelja ili kolegu umirovljenika i doslovno bježite od njega jer nemate ni za kavu”, govori Grbavac za Slobodnu.

Napominje i da Makarska kao grad ne vodi računa o svojim umirovljenicima, koji su božićnicu nakon šest godina pauze počeli dobivati za vrijeme bivšega gradonačelnika Tončija Bilića. Ove se godine tako božićnica od 200 kuna dijelila umirovljenicima čija mjesečna primanja ne prelaze 3500 kuna, pa su oni s 1200 i 3500 kuna mirovine dobili poklon-bon u istom iznosu, što nije dobra raspodjela.

Preživljavanje magijom

“Kako živimo? Ne znam ni ja kojom magijom. Makarski umirovljenici uglavnom hranu kupuju na akcijama i pomno prate u kojim se trgovačkim lancima one odvijaju, a usput, primjerice, na tržnici besplatno uzimaju oštećeno voće i povrće pred kraj radnog vremena. Većina umirovljenika srami se svojeg financijskog stanja, pa nerijetko plastične boce iz kontejnera kupe i umirovljeni profesori, ali to je danas neminovno”, govori Grbavac, kojega općenito ljuti omjer povlaštenih i radničkih mirovina, odnosno 30 posto radničkih i 70 povlaštenih, čijim je umirovljenicima prosjek rada bio sedam godina, što se, kako tvrdi, u većini slučajeva odnosi na saborske zastupnike i suce.

“U zadnje dvije godine povlaštene su mirovine u prosjeku porasle za više od 1000 kuna, a radničke nisu, dok s druge strane u našem gradu jedva životare umirovljenici koji primaju mjesečne mirovine od 700 kuna, a uglavnom je riječ o ljudima koji su se razboljeli nakon 13 ili 14 godina rada i onda su otišli u invalidsku mirovinu. U Makarskoj je prosjek mirovine bio 2300 kuna i pokazalo se da nam je ekonomija najgora u cijeloj regiji. Znači, nakon 40 godina rintanja i u 61. godini života čovjek ode u mirovinu, i ne da krpa kraj s krajem ili živi od 1. do 1., nego životari prvih 10 dana, a ostalih 20 dana gladuje.”

“Sve više ljudi kopa po smeću i nema tu razlike jer su svi ugroženi osim onih koji dobivaju povlaštene mirovine. Nešto se mora učiniti, i to hitno”, zaključuje Grbavac za Slobodnu.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP