Pula, 1974.

Ljetovanje u Jugi: Nema vode, nema diska, nema stolarije, ali zabavno je

Autor: • 06. 06. 2018. • Kolaž, Mozaik387 • Verzija za ispis Verzija za ispis

“Kad prođu, ljetni praznici postaju ogromna riznica događaja, osjećaja i utisaka, iz koje čitavu godinu krademo komadiće tog blaga, prepričavamo ih prijateljima, pišemo o njima u školskim zadaćama, sjećamo ih se i nestrpljivo očekujemo – novo ljeto“, pisala je daleke 1973. godine mlada novinarka, kasnije urednica Dnevnika Televizije Zagreb,  Ankica Barbir za Tinu. Riječ je o popularnom djevojačkom časopisu koji je svoje čitateljice nazivao Tinama. Tekst prenosimo u cijelosti.

Vjerujem da su već sva planirana putovanja završena i da su se čak i one Tine iz zadnjih smjena ljetovanja vratile kući. Preostaje jedino još da se priviknete (poslije dužeg izbivanja to je, priznajem, malo teže) na vlastitu sobu, obaveze i grad i da shvatite da je “ferje” – gotovo.  No, dok još prebirete raznobojne kamenčiće i školjke, donesene s neke plaže i ljubomorno ih čuvate kao predmete izuzetne vrijednosti, hajde da sada “na kraju augusta”, a prije školskog zvona, popričamo još o tome – kako je tko ljetovao.



Ljetovati se, naravno, može svagdje: kod bake, tete, na selu, u planinama, u nekom drugom gradu. No, najčešće tu riječ vežemo uz more, sunce i kupanje. Na našim nedavnim “Jadranskim susretima” imali smo priliku upoznati brojne Tine iz Bjelovara, Varaždina, Karlovca, Zemuna, Krašića, Beograda, Gospića, Sarajeva i mnogih drugih gradova i sela naše zemlje. Neke od njih došle su s roditeljima, neke s prijateljima ili kod prijatelja, druge preko raznih odmarališta, manji broj sretnica ima, pak baku na moru. Uglavnom, za malo morskog sunca i pjesme zrikavaca, svatko se snašao kako je najbolje mogao i umio.

Ples na ulicama Dubrovnika 1979. (screenshot: Youtube)

Zabava nije za mlade

Anita Pokrovac i Alma Raškovac iz Knina, te Jelka Alujević, Katja Podkrajšek, Danijela Miler, Cvitana Aralica i Zorana Požun iz Drniša ljetovale su s roditeljima u kampu na otoku Murteru. Kamp je smješten odmah uz prekrasnu plažu i to je glavna prednost murterskog šatorovanja. Oni iz mjesta imaju sigurniji krov nad glavom, ali, jao, do jedine plaže, Slanice, pješačit će (tamo i natrag) 4 kilometra, dobrim dijelom uzbrdo, a sve po vrelom murterskom suncu!

I dok danju sretnici iz kampa za dva, tri koraka stignu do vode (prekrasne boje, bez cvjetanja, ježeva, vlasulja i prljavštine), noću su daleko od buke i zabave. U obližnjem hotelu je preskup ulaz, u kampu zbog starijih stanovnika ne smiju slušati magnetofon ili tranzistor, pa večeri provode šećući plažom, slušajući zvukove muzike koji dopiru iz hotela ili pak tiho pjevušeći uz pratnju gitare.

A postoji i jedna “zabava” specifična za Murter – noću se strpljivo čeka na red za vodu jer je po danu – nema. Srećom, tu su i one male ljetne simpatije bez kojih bi i more i večeri bili sigurno manje plavi i očaravajući. Uostalom, za utjehu “murterskim Tinama”, otkrit ćemo im da ni u drugim manjim mjestima nema zabave za mlade. Nepristupačne cijene, kasni početak plesa, muzika samo u hotelu, prastari filmovi, sve minus do minusa. Kao da zabava i nije za mlade!

Na more s 380 dinara

Za razliku od Tina koje su došle s roditeljima ili rođacima, Veljac, Žac, Tac i Ante iz Zagreba doputovali su na Jadran sami i u vlastitom aranžmanu. Veljac i njegov prijatelj, svaki sa po trideset tisuća dinara (starih) u džepu ugodno su se smjestili u “izdašnom apartmanu” – nedovršenoj sobi, koja, kako rekoše, prije liči na šupu.

Unutra “raskošan” namještaj: dva poljska kreveta i kojekakav alat, te kubik pijeska kao dokaz da će se šupa ipak jednog dana pretvoriti u sobu. Vrata uopće nije bilo i čitav smještaj bijaše vjerojatno skuplji zbog – “otvorenog” pogleda na more. Sve zajedno, bez vrata i s pijeskom, plaćali su osam dinara po osobi!

Ante i još tri “frenda” smjestili su se u kamp. U šatoru za dvojicu – njih četvorica! Uopće nije bilo tijesno! Četrdesetak tisuća – dovoljno za deset dana! Na pitanje kako se hrane odgovoriše smijući se: “Držimo dijetu”, ali odmah “izdeklamiraše” i jelovnik: “Za doručak dva sladoleda, na ručak idemo u odmaralište željezničara jer je dosta jeftino, a za večeru se već snađemo: mesni doručak, ili nas koji prijatelj, koji ljetuje s roditeljima, pozove na palačinke.. ”

Pula, 1974.

Sloboda – kako gdje

Za Tine, naravno, nisu baš takve avanture. One koje nisu s roditeljima, došle su na more preko raznih odmarališta.  Općina Bačka Topola već nekoliko godina ima u Kaštel Lukšiću svoje odmaralište. Osim osnovaca u odmaralište dolazi i starija omladina, gimnazijalci, pa i studenti.

Emina Rakić, Vesna Ćorić i Sonja Balunović već nekoliko godina ljetuju ovdje i, još im se nije zamjerilo.  Sonji, koja će ove jeseni upisati treću godinu medicine u Novom Sadu bilo bi ipak draže da je na more išla sama ili sa svojim prijateljima, ali, kako reče, otac joj je dosta strog i ne pusti je. Petnaestodnevna smjena stoji svega 50 tisuća starih dinara, što je prilično jeftino. Osim toga, za razliku od ljetovanja s roditeljima, u odmaralištu se mogu lakše upoznati novi prijatelji, a i ljepše se zabavi.

“Roditelji su ipak stariji”, kaže Emina. “I njih ne zanimaju toliki izlasci. Da sam s njima morala bih već u devet sati biti u krevetu! Odgojitelji su nam divni i osjećamo se gotovo slobodne.” Iako se u Kaštel Lukšiću nema gdje izići i zabaviti (disco-kluba nema, a kino na moru u tople i mirisne večeri nije baš privlačno), za Eminu, Vesnu i Sonju, kako nam same rekoše, dovoljno je sunce, more i društvo.

U Tijesnom na otoku Murteru, pružila nam se prilika da nešto više čujemo o ljetovanju u odmaralištima. Na istoj plaži upoznali smo djevojke iz odmarališta Crvenog križa iz Kutine i osnovne škole “Goce Delčev” iz Zemuna.

Što se nije smjelo u Jugoslaviji?

Djevojački časopis Tina – između socijalizma i zapadne kulture

Zahvaljujući skromnoj cijeni ljetovanja u odmaralištu Crvenog križa, ili čak besplatnom, za one čiji roditelji ne mogu da im to sami omoguće, mnogi su ove godine prvi put vidjeli more. Među njima su i Tine – Dragica Pendeš, Ruža Hodak, Zdenka Novak i Dragica Maleković, koje su tu “čudnu plavu vodu” sasvim drukčije zamišljale. “More je lijepo”, oduševljeno priča Dragica. “I nije tako ‘ravno’ i ‘glatko’ kako sam mislila. Uvijek ima valova.”

Simpatične Tine iz Zemuna: Zorica Jovanović, Suzana Petričević, Radmila Nikolić, Branka Bežanić, Slavica Milosavljević, Olga Jovanović, Slavka Jeremić i Mira Rosić nisu prvi put u Tijesnom i u tom malom mjestancu osjećaju se već kao kod kuće. Na pitanje da li ljetovati s roditeljima ili u odmaralištu, jednoglasno se odlučiše za odmaralište, iako ovdje, kako su kasnije nabrojile, ima mnogo sitnica koje im se ne sviđaju.

Prva se potužila Branka: “Stalno moramo ići u redu po dvoje, bez obzira kud išli – na plažu, ručak ili ples. Tako dođemo pred disco kao mala djeca. Još samo da se ne držimo za ruke…” U sitnice koje ih nerviraju spada i – zviždaljka, koju nastavnici upotrebljavaju da bi ih lakše okupili oko sebe. „Kud god idemo: na doručak, ručak ili u grad – zvižde nam!“ ljute se Tine.

Zamolile su nas da obavezno spomenemo i krevete “koji škripe” i zbog kojih ispada da one stalno pričaju i uznemiravaju ostale koji bi spavali. Za to pričanje, (pardon!) škripu kreveta, slijedi kazna – čišćenje krumpira za ručak, što nije baš privlačno.

I kad se više nije imalo što “iskritizirati”, zaključiše: „Sve te zabrane i nabrojene ‘negativnosti’ nas zapravo i zabavljaju. Da smo potpuno slobodne bilo bi dosadno. Ovako nam se ne spava kad se ‘mora spavati’, hvata nas smijeh baš onda kad moramo šutjeti, spava nam se kad ‘moramo ustajati’. I tako redom. Uvijek se nečem smijemo i doživljavamo puno lijepih i zanimljivih zgoda i nezgoda.“ Ljetovanje s roditeljima, dodaše još, suviše je “ozbiljno” i monotono.

Najzad, u Puli smo upoznali Banjalučanke Slavicu Milosavić i Draženku Popović koje su ljeto provele nastupajući kao članice kulturno-umjetničkog društva “Veselin Masleša” po mnogim istarskim mjestima. Upoznale su divne krajeve i prijatelje, veći dio dana su slobodne pa uživaju u kupanju do mile volje, a uveče nastupaju i nadaju se dobrom prijemu, ne žaleći što su umjesto novcem nagrađene pljeskom publike i divnim dvomjesečnim ljetovanjem.

/autorica: Ankica Barbir / Tina, 1973. / Yugopapir /

Ključne riječi Sve o temi: , , , ,


Imate komentar?

Dobronamjerni, argumentirani i pristojni komentari nas vesele. Ostale brišemo. To je naš doprinos higijeni javnog prostora i kulturi komuniciranja.

Povezane teme

Comments are closed.