Prati nas

Mozaik

Ljetovanje u Jugi: Nema vode, nema diska, nema stolarije, ali zabavno je

Dva poljska kreveta i kojekakav alat, te kubik pijeska kao dokaz da će se šupa ipak jednog dana pretvoriti u sobu. Vrata uopće nije bilo i čitav smještaj bijaše vjerojatno skuplji zbog – ‘otvorenog’ pogleda na more. Sve zajedno, bez vrata i s pijeskom, plaćali su osam dinara po osobi!

Objavljeno

|

Pula, 1974.

“Kad prođu, ljetni praznici postaju ogromna riznica događaja, osjećaja i utisaka, iz koje čitavu godinu krademo komadiće tog blaga, prepričavamo ih prijateljima, pišemo o njima u školskim zadaćama, sjećamo ih se i nestrpljivo očekujemo – novo ljeto“, pisala je daleke 1973. godine mlada novinarka, kasnije urednica Dnevnika Televizije Zagreb,  Ankica Barbir za Tinu. Riječ je o popularnom djevojačkom časopisu koji je svoje čitateljice nazivao Tinama. Tekst prenosimo u cijelosti.

Vjerujem da su već sva planirana putovanja završena i da su se čak i one Tine iz zadnjih smjena ljetovanja vratile kući. Preostaje jedino još da se priviknete (poslije dužeg izbivanja to je, priznajem, malo teže) na vlastitu sobu, obaveze i grad i da shvatite da je “ferje” – gotovo.  No, dok još prebirete raznobojne kamenčiće i školjke, donesene s neke plaže i ljubomorno ih čuvate kao predmete izuzetne vrijednosti, hajde da sada “na kraju augusta”, a prije školskog zvona, popričamo još o tome – kako je tko ljetovao.


Ljetovati se, naravno, može svagdje: kod bake, tete, na selu, u planinama, u nekom drugom gradu. No, najčešće tu riječ vežemo uz more, sunce i kupanje. Na našim nedavnim “Jadranskim susretima” imali smo priliku upoznati brojne Tine iz Bjelovara, Varaždina, Karlovca, Zemuna, Krašića, Beograda, Gospića, Sarajeva i mnogih drugih gradova i sela naše zemlje. Neke od njih došle su s roditeljima, neke s prijateljima ili kod prijatelja, druge preko raznih odmarališta, manji broj sretnica ima, pak baku na moru. Uglavnom, za malo morskog sunca i pjesme zrikavaca, svatko se snašao kako je najbolje mogao i umio.

Ples na ulicama Dubrovnika 1979. (screenshot: Youtube)

Zabava nije za mlade

Anita Pokrovac i Alma Raškovac iz Knina, te Jelka Alujević, Katja Podkrajšek, Danijela Miler, Cvitana Aralica i Zorana Požun iz Drniša ljetovale su s roditeljima u kampu na otoku Murteru. Kamp je smješten odmah uz prekrasnu plažu i to je glavna prednost murterskog šatorovanja. Oni iz mjesta imaju sigurniji krov nad glavom, ali, jao, do jedine plaže, Slanice, pješačit će (tamo i natrag) 4 kilometra, dobrim dijelom uzbrdo, a sve po vrelom murterskom suncu!

I dok danju sretnici iz kampa za dva, tri koraka stignu do vode (prekrasne boje, bez cvjetanja, ježeva, vlasulja i prljavštine), noću su daleko od buke i zabave. U obližnjem hotelu je preskup ulaz, u kampu zbog starijih stanovnika ne smiju slušati magnetofon ili tranzistor, pa večeri provode šećući plažom, slušajući zvukove muzike koji dopiru iz hotela ili pak tiho pjevušeći uz pratnju gitare.

A postoji i jedna “zabava” specifična za Murter – noću se strpljivo čeka na red za vodu jer je po danu – nema. Srećom, tu su i one male ljetne simpatije bez kojih bi i more i večeri bili sigurno manje plavi i očaravajući. Uostalom, za utjehu “murterskim Tinama”, otkrit ćemo im da ni u drugim manjim mjestima nema zabave za mlade. Nepristupačne cijene, kasni početak plesa, muzika samo u hotelu, prastari filmovi, sve minus do minusa. Kao da zabava i nije za mlade!

Na more s 380 dinara

Za razliku od Tina koje su došle s roditeljima ili rođacima, Veljac, Žac, Tac i Ante iz Zagreba doputovali su na Jadran sami i u vlastitom aranžmanu. Veljac i njegov prijatelj, svaki sa po trideset tisuća dinara (starih) u džepu ugodno su se smjestili u “izdašnom apartmanu” – nedovršenoj sobi, koja, kako rekoše, prije liči na šupu.

Unutra “raskošan” namještaj: dva poljska kreveta i kojekakav alat, te kubik pijeska kao dokaz da će se šupa ipak jednog dana pretvoriti u sobu. Vrata uopće nije bilo i čitav smještaj bijaše vjerojatno skuplji zbog – “otvorenog” pogleda na more. Sve zajedno, bez vrata i s pijeskom, plaćali su osam dinara po osobi!

Ante i još tri “frenda” smjestili su se u kamp. U šatoru za dvojicu – njih četvorica! Uopće nije bilo tijesno! Četrdesetak tisuća – dovoljno za deset dana! Na pitanje kako se hrane odgovoriše smijući se: “Držimo dijetu”, ali odmah “izdeklamiraše” i jelovnik: “Za doručak dva sladoleda, na ručak idemo u odmaralište željezničara jer je dosta jeftino, a za večeru se već snađemo: mesni doručak, ili nas koji prijatelj, koji ljetuje s roditeljima, pozove na palačinke.. ”

Pula, 1974.

Sloboda – kako gdje

Za Tine, naravno, nisu baš takve avanture. One koje nisu s roditeljima, došle su na more preko raznih odmarališta.  Općina Bačka Topola već nekoliko godina ima u Kaštel Lukšiću svoje odmaralište. Osim osnovaca u odmaralište dolazi i starija omladina, gimnazijalci, pa i studenti.

Emina Rakić, Vesna Ćorić i Sonja Balunović već nekoliko godina ljetuju ovdje i, još im se nije zamjerilo.  Sonji, koja će ove jeseni upisati treću godinu medicine u Novom Sadu bilo bi ipak draže da je na more išla sama ili sa svojim prijateljima, ali, kako reče, otac joj je dosta strog i ne pusti je. Petnaestodnevna smjena stoji svega 50 tisuća starih dinara, što je prilično jeftino. Osim toga, za razliku od ljetovanja s roditeljima, u odmaralištu se mogu lakše upoznati novi prijatelji, a i ljepše se zabavi.

“Roditelji su ipak stariji”, kaže Emina. “I njih ne zanimaju toliki izlasci. Da sam s njima morala bih već u devet sati biti u krevetu! Odgojitelji su nam divni i osjećamo se gotovo slobodne.” Iako se u Kaštel Lukšiću nema gdje izići i zabaviti (disco-kluba nema, a kino na moru u tople i mirisne večeri nije baš privlačno), za Eminu, Vesnu i Sonju, kako nam same rekoše, dovoljno je sunce, more i društvo.

U Tijesnom na otoku Murteru, pružila nam se prilika da nešto više čujemo o ljetovanju u odmaralištima. Na istoj plaži upoznali smo djevojke iz odmarališta Crvenog križa iz Kutine i osnovne škole “Goce Delčev” iz Zemuna.

Što se nije smjelo u Jugoslaviji?

Djevojački časopis Tina – između socijalizma i zapadne kulture

Zahvaljujući skromnoj cijeni ljetovanja u odmaralištu Crvenog križa, ili čak besplatnom, za one čiji roditelji ne mogu da im to sami omoguće, mnogi su ove godine prvi put vidjeli more. Među njima su i Tine – Dragica Pendeš, Ruža Hodak, Zdenka Novak i Dragica Maleković, koje su tu “čudnu plavu vodu” sasvim drukčije zamišljale. “More je lijepo”, oduševljeno priča Dragica. “I nije tako ‘ravno’ i ‘glatko’ kako sam mislila. Uvijek ima valova.”

Simpatične Tine iz Zemuna: Zorica Jovanović, Suzana Petričević, Radmila Nikolić, Branka Bežanić, Slavica Milosavljević, Olga Jovanović, Slavka Jeremić i Mira Rosić nisu prvi put u Tijesnom i u tom malom mjestancu osjećaju se već kao kod kuće. Na pitanje da li ljetovati s roditeljima ili u odmaralištu, jednoglasno se odlučiše za odmaralište, iako ovdje, kako su kasnije nabrojile, ima mnogo sitnica koje im se ne sviđaju.

Prva se potužila Branka: “Stalno moramo ići u redu po dvoje, bez obzira kud išli – na plažu, ručak ili ples. Tako dođemo pred disco kao mala djeca. Još samo da se ne držimo za ruke…” U sitnice koje ih nerviraju spada i – zviždaljka, koju nastavnici upotrebljavaju da bi ih lakše okupili oko sebe. „Kud god idemo: na doručak, ručak ili u grad – zvižde nam!“ ljute se Tine.

Zamolile su nas da obavezno spomenemo i krevete “koji škripe” i zbog kojih ispada da one stalno pričaju i uznemiravaju ostale koji bi spavali. Za to pričanje, (pardon!) škripu kreveta, slijedi kazna – čišćenje krumpira za ručak, što nije baš privlačno.

I kad se više nije imalo što “iskritizirati”, zaključiše: „Sve te zabrane i nabrojene ‘negativnosti’ nas zapravo i zabavljaju. Da smo potpuno slobodne bilo bi dosadno. Ovako nam se ne spava kad se ‘mora spavati’, hvata nas smijeh baš onda kad moramo šutjeti, spava nam se kad ‘moramo ustajati’. I tako redom. Uvijek se nečem smijemo i doživljavamo puno lijepih i zanimljivih zgoda i nezgoda.“ Ljetovanje s roditeljima, dodaše još, suviše je “ozbiljno” i monotono.

Najzad, u Puli smo upoznali Banjalučanke Slavicu Milosavić i Draženku Popović koje su ljeto provele nastupajući kao članice kulturno-umjetničkog društva “Veselin Masleša” po mnogim istarskim mjestima. Upoznale su divne krajeve i prijatelje, veći dio dana su slobodne pa uživaju u kupanju do mile volje, a uveče nastupaju i nadaju se dobrom prijemu, ne žaleći što su umjesto novcem nagrađene pljeskom publike i divnim dvomjesečnim ljetovanjem.

/autorica: Ankica Barbir / Tina, 1973. / Yugopapir /

.

Mozaik

Fotografija bake koja doji unuče izazvala veliku raspravu

Svima koji se zgražaju valja poručiti da ovo nije ništa čudnije nego da jedna vrsta, npr. čovjek, pije mlijeko druge vrste, npr. krave. Ako smo se na to navikli, tad nas ni baka koja doji unuče ne bi trebala previše uzrujavati.

Objavljeno

|

Slika objavljena na Facebook stranici SOS Lactation izazvala je pravu pomutnju na toj društvenoj mreži. Naime, fotografija snimljena u Vijatnamu prikazuje baku kako doji svoje unuče.

Komentatori su se ispod slike javili iz raznih razloga: nekima nije bilo jasno kako je to uopće moguće s obzirom da je baka vjerojatno prošla fertilnu dob i ušla u menopauzu, dok je drugima čitava situacija pomalo neukusna i pitaju se je li uopće u redu da baka doji unuče sve i ako to fizički može.


S obzirom na brojne upite, administratori stranice koja promiče dojenje objasnili su: “Proizvodnja mlijeka se svodi na ponudu i potražnju. Dojke nastavljaju proizvoditi mlijeko dok god postoji potražnja, odnosno dok god dijete ili djeca žele piti to mlijeko. Što se dojenja u menopauzi tiče, dojenje je povezano sa žlijezdom hipofizom na koju ne utječu promjene u menopauzi tako da su i žene koje su prošle promjenu i i zgubile menstruaciju, u mogućnosti dojiti.

Kad je žena jednom uspostavila laktaciju, odnosno počela proizvoditi mlijeko, može laktaciju ponovno pokrenuti i nakon prestanka dojenja. Poznati su slučajevi da su žene dojile djecu koju su posvojile jer su ponovno pokrenule laktaciju nakon što su dojile svoju biološku djecu. Također, iz povijesti je poznato da su prije postojale profesionalne dojilje koje su dojile djecu onih majki koje to iz nekog razloga nisu željele ili mogle.

Što se pak tiče situacije u kojoj baka doji svoje unuče, nama se može činiti neobičnim, no to je uobičajeno u nekim kulturama. Recimo u nekim dijelovima Vijetnama. Svima koji se zgražaju valja poručiti da ovo nije ništa čudnije nego da jedna vrsta, npr. čovjek, pije mlijeko druge vrste, npr. krave. Ako smo se na to navikli, tad nas ni baka koja doji unuče ne bi trebala previše uzrujavati.”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP