Prati nas

Mozaik

Ljetovanje u Jugi: Nema vode, nema diska, nema stolarije, ali zabavno je

Dva poljska kreveta i kojekakav alat, te kubik pijeska kao dokaz da će se šupa ipak jednog dana pretvoriti u sobu. Vrata uopće nije bilo i čitav smještaj bijaše vjerojatno skuplji zbog – ‘otvorenog’ pogleda na more. Sve zajedno, bez vrata i s pijeskom, plaćali su osam dinara po osobi!

Objavljeno

|

Pula, 1974.

“Kad prođu, ljetni praznici postaju ogromna riznica događaja, osjećaja i utisaka, iz koje čitavu godinu krademo komadiće tog blaga, prepričavamo ih prijateljima, pišemo o njima u školskim zadaćama, sjećamo ih se i nestrpljivo očekujemo – novo ljeto“, pisala je daleke 1973. godine mlada novinarka, kasnije urednica Dnevnika Televizije Zagreb,  Ankica Barbir za Tinu. Riječ je o popularnom djevojačkom časopisu koji je svoje čitateljice nazivao Tinama. Tekst prenosimo u cijelosti.

Vjerujem da su već sva planirana putovanja završena i da su se čak i one Tine iz zadnjih smjena ljetovanja vratile kući. Preostaje jedino još da se priviknete (poslije dužeg izbivanja to je, priznajem, malo teže) na vlastitu sobu, obaveze i grad i da shvatite da je “ferje” – gotovo.  No, dok još prebirete raznobojne kamenčiće i školjke, donesene s neke plaže i ljubomorno ih čuvate kao predmete izuzetne vrijednosti, hajde da sada “na kraju augusta”, a prije školskog zvona, popričamo još o tome – kako je tko ljetovao.


Ljetovati se, naravno, može svagdje: kod bake, tete, na selu, u planinama, u nekom drugom gradu. No, najčešće tu riječ vežemo uz more, sunce i kupanje. Na našim nedavnim “Jadranskim susretima” imali smo priliku upoznati brojne Tine iz Bjelovara, Varaždina, Karlovca, Zemuna, Krašića, Beograda, Gospića, Sarajeva i mnogih drugih gradova i sela naše zemlje. Neke od njih došle su s roditeljima, neke s prijateljima ili kod prijatelja, druge preko raznih odmarališta, manji broj sretnica ima, pak baku na moru. Uglavnom, za malo morskog sunca i pjesme zrikavaca, svatko se snašao kako je najbolje mogao i umio.

Ples na ulicama Dubrovnika 1979. (screenshot: Youtube)

Zabava nije za mlade

Anita Pokrovac i Alma Raškovac iz Knina, te Jelka Alujević, Katja Podkrajšek, Danijela Miler, Cvitana Aralica i Zorana Požun iz Drniša ljetovale su s roditeljima u kampu na otoku Murteru. Kamp je smješten odmah uz prekrasnu plažu i to je glavna prednost murterskog šatorovanja. Oni iz mjesta imaju sigurniji krov nad glavom, ali, jao, do jedine plaže, Slanice, pješačit će (tamo i natrag) 4 kilometra, dobrim dijelom uzbrdo, a sve po vrelom murterskom suncu!

I dok danju sretnici iz kampa za dva, tri koraka stignu do vode (prekrasne boje, bez cvjetanja, ježeva, vlasulja i prljavštine), noću su daleko od buke i zabave. U obližnjem hotelu je preskup ulaz, u kampu zbog starijih stanovnika ne smiju slušati magnetofon ili tranzistor, pa večeri provode šećući plažom, slušajući zvukove muzike koji dopiru iz hotela ili pak tiho pjevušeći uz pratnju gitare.

A postoji i jedna “zabava” specifična za Murter – noću se strpljivo čeka na red za vodu jer je po danu – nema. Srećom, tu su i one male ljetne simpatije bez kojih bi i more i večeri bili sigurno manje plavi i očaravajući. Uostalom, za utjehu “murterskim Tinama”, otkrit ćemo im da ni u drugim manjim mjestima nema zabave za mlade. Nepristupačne cijene, kasni početak plesa, muzika samo u hotelu, prastari filmovi, sve minus do minusa. Kao da zabava i nije za mlade!

Na more s 380 dinara

Za razliku od Tina koje su došle s roditeljima ili rođacima, Veljac, Žac, Tac i Ante iz Zagreba doputovali su na Jadran sami i u vlastitom aranžmanu. Veljac i njegov prijatelj, svaki sa po trideset tisuća dinara (starih) u džepu ugodno su se smjestili u “izdašnom apartmanu” – nedovršenoj sobi, koja, kako rekoše, prije liči na šupu.

Unutra “raskošan” namještaj: dva poljska kreveta i kojekakav alat, te kubik pijeska kao dokaz da će se šupa ipak jednog dana pretvoriti u sobu. Vrata uopće nije bilo i čitav smještaj bijaše vjerojatno skuplji zbog – “otvorenog” pogleda na more. Sve zajedno, bez vrata i s pijeskom, plaćali su osam dinara po osobi!

Ante i još tri “frenda” smjestili su se u kamp. U šatoru za dvojicu – njih četvorica! Uopće nije bilo tijesno! Četrdesetak tisuća – dovoljno za deset dana! Na pitanje kako se hrane odgovoriše smijući se: “Držimo dijetu”, ali odmah “izdeklamiraše” i jelovnik: “Za doručak dva sladoleda, na ručak idemo u odmaralište željezničara jer je dosta jeftino, a za večeru se već snađemo: mesni doručak, ili nas koji prijatelj, koji ljetuje s roditeljima, pozove na palačinke.. ”

Pula, 1974.

Sloboda – kako gdje

Za Tine, naravno, nisu baš takve avanture. One koje nisu s roditeljima, došle su na more preko raznih odmarališta.  Općina Bačka Topola već nekoliko godina ima u Kaštel Lukšiću svoje odmaralište. Osim osnovaca u odmaralište dolazi i starija omladina, gimnazijalci, pa i studenti.

Emina Rakić, Vesna Ćorić i Sonja Balunović već nekoliko godina ljetuju ovdje i, još im se nije zamjerilo.  Sonji, koja će ove jeseni upisati treću godinu medicine u Novom Sadu bilo bi ipak draže da je na more išla sama ili sa svojim prijateljima, ali, kako reče, otac joj je dosta strog i ne pusti je. Petnaestodnevna smjena stoji svega 50 tisuća starih dinara, što je prilično jeftino. Osim toga, za razliku od ljetovanja s roditeljima, u odmaralištu se mogu lakše upoznati novi prijatelji, a i ljepše se zabavi.

“Roditelji su ipak stariji”, kaže Emina. “I njih ne zanimaju toliki izlasci. Da sam s njima morala bih već u devet sati biti u krevetu! Odgojitelji su nam divni i osjećamo se gotovo slobodne.” Iako se u Kaštel Lukšiću nema gdje izići i zabaviti (disco-kluba nema, a kino na moru u tople i mirisne večeri nije baš privlačno), za Eminu, Vesnu i Sonju, kako nam same rekoše, dovoljno je sunce, more i društvo.

U Tijesnom na otoku Murteru, pružila nam se prilika da nešto više čujemo o ljetovanju u odmaralištima. Na istoj plaži upoznali smo djevojke iz odmarališta Crvenog križa iz Kutine i osnovne škole “Goce Delčev” iz Zemuna.

Što se nije smjelo u Jugoslaviji?

Djevojački časopis Tina – između socijalizma i zapadne kulture

Zahvaljujući skromnoj cijeni ljetovanja u odmaralištu Crvenog križa, ili čak besplatnom, za one čiji roditelji ne mogu da im to sami omoguće, mnogi su ove godine prvi put vidjeli more. Među njima su i Tine – Dragica Pendeš, Ruža Hodak, Zdenka Novak i Dragica Maleković, koje su tu “čudnu plavu vodu” sasvim drukčije zamišljale. “More je lijepo”, oduševljeno priča Dragica. “I nije tako ‘ravno’ i ‘glatko’ kako sam mislila. Uvijek ima valova.”

Simpatične Tine iz Zemuna: Zorica Jovanović, Suzana Petričević, Radmila Nikolić, Branka Bežanić, Slavica Milosavljević, Olga Jovanović, Slavka Jeremić i Mira Rosić nisu prvi put u Tijesnom i u tom malom mjestancu osjećaju se već kao kod kuće. Na pitanje da li ljetovati s roditeljima ili u odmaralištu, jednoglasno se odlučiše za odmaralište, iako ovdje, kako su kasnije nabrojile, ima mnogo sitnica koje im se ne sviđaju.

Prva se potužila Branka: “Stalno moramo ići u redu po dvoje, bez obzira kud išli – na plažu, ručak ili ples. Tako dođemo pred disco kao mala djeca. Još samo da se ne držimo za ruke…” U sitnice koje ih nerviraju spada i – zviždaljka, koju nastavnici upotrebljavaju da bi ih lakše okupili oko sebe. „Kud god idemo: na doručak, ručak ili u grad – zvižde nam!“ ljute se Tine.

Zamolile su nas da obavezno spomenemo i krevete “koji škripe” i zbog kojih ispada da one stalno pričaju i uznemiravaju ostale koji bi spavali. Za to pričanje, (pardon!) škripu kreveta, slijedi kazna – čišćenje krumpira za ručak, što nije baš privlačno.

I kad se više nije imalo što “iskritizirati”, zaključiše: „Sve te zabrane i nabrojene ‘negativnosti’ nas zapravo i zabavljaju. Da smo potpuno slobodne bilo bi dosadno. Ovako nam se ne spava kad se ‘mora spavati’, hvata nas smijeh baš onda kad moramo šutjeti, spava nam se kad ‘moramo ustajati’. I tako redom. Uvijek se nečem smijemo i doživljavamo puno lijepih i zanimljivih zgoda i nezgoda.“ Ljetovanje s roditeljima, dodaše još, suviše je “ozbiljno” i monotono.

Najzad, u Puli smo upoznali Banjalučanke Slavicu Milosavić i Draženku Popović koje su ljeto provele nastupajući kao članice kulturno-umjetničkog društva “Veselin Masleša” po mnogim istarskim mjestima. Upoznale su divne krajeve i prijatelje, veći dio dana su slobodne pa uživaju u kupanju do mile volje, a uveče nastupaju i nadaju se dobrom prijemu, ne žaleći što su umjesto novcem nagrađene pljeskom publike i divnim dvomjesečnim ljetovanjem.

/autorica: Ankica Barbir / Tina, 1973. / Yugopapir /

.

Mozaik

Godinu dana nakon katastrofe: U Černobilu se osjeća život, radnici su sjajno plaćeni

Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima.

Objavljeno

|

Autor

O černobilskoj nesreći i nastavku rada atomske centrale, tj. dva njena reaktora, napisano je mnogo novinskih tekstova. U njima su stručnjaci iznijeli svoja gledišta o tome zašto je do katastrofe došlo. Ipak, mnogo je toga ostalo tajnovito i neobjašnjeno. U tim tekstovima nije bilo izjava onih koji su bili neposredno uz reaktore i koji danas tamo rade.

Zahvaljujući angažmanu Vjesnikova dopisnika iz Moskve, Branka Vlahovića – Studio objavljuje ekskluzivnu reportažu koju su za nas napisali novinari moskovskog radija, Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski. Oni su bili u Černobilu i tamo razgovarali s ljudima koji su bili svjedoci drame… Priču objavljenu 1987. godine prenosimo u cijelosti.


Prvi susret s Černobilom zaista je šokantan. Čovjek se osjeća kao u nekom krajoliku iz znanstvene fantastike. Kamo se god okrene vidi neke čudne znakove. Velikim slovima ispisano je: „Opasno – radijacija“. Malo dalje od tog znaka, opet natpis: „Oprezno, zemlja je kontaminirana!“

U zgradi u kojoj je smještena državna komisija, koja rukovodi radovima na saniranju posljedica černobilske katastrofe, dočekuje nas Aleksandar Kovaljenko. On je načelnik odjela za informiranje. Nitko ne bi pomislio da je taj četrdesetogodišnjak “zaradio” čak 25 rendgena. On je prije bio zamjenik direktora černobilske atomske centrale.

Černobil je udaljen od centrale petnaestak kilometara. Kao što je poznato, svi su stanovnici Černobila evakuirani. Ipak, u Černobilu se osjeća život. Na ulicama je mnogo automobila i različitih strojeva, ljudi se kreću na sve strane, tu su građevinari i radnici ostalih struka, kao i vojne osobe. Svi su oni privremeni stanovnici Černobila. Živjet će ovdje mjesec ili, najviše, dva.

Cestom do atomske centrale kreću se teška vozila. Prolazimo kroz pusta sela. Već cijelu godinu u tim kućama nema domaćina. Kada će se u njih vratiti ljudi? Možda će potkraj slijedećeg stoljeća na ta mjesta dovoditi ekskurzije da bi turistima pokazali kako su izgledala ukrajinska sela u prošlom stoljeću.

Petnaestak kilometara do atomske centrale prešli smo automobilom za pola sata. Što smo se više približavali odredištu, nailazili smo na sve više dalekovoda. Od listopada prošle godine, oni ponovno prenose struju. Prva dva energo-bloka opet rade, osiguravaju struju za potrebe dva milijuna stanovnika.

Stručnjak na krovu

Stigli smo do atomske centrale. Sve su zgrade bijelo-plave, jedino je na kraju – crni sarkofag. „Danas nema apsolutno nikakvog negativnog utjecaja na okolinu, zahvaljujući sarkofagu. Dakle, on ne dopušta da iz oštećenog reaktora izlazi radioaktivna prašina“, priča nam Vladimir Ščerbina, glavni stručnjak za osiguranje od radijacije. Dva dana prije našeg dolaska u Černobil, Ščerbina se popeo na krov sarkofaga i po njemu se “prošetao”. Dakako, popeo se na krov sarkofaga ne zato što je to poželio, nego da provjeri kakvo je stanje.

„Doza radijacije koju sam dobio za vrijeme šetnje po krovu u postocima iznosi 20 posto ili petinu od količine koju može dobiti radnik zaposlen u atomskoj centrali u toku jedne godine“, kaže Ščerbina.

„Odakle ta radijacija, ako je sarkofag potpuno siguran?“ pitamo Ščerbinu. Kaže nam da još nije dokraja provedena deratizacija krova atomske centrale. Sada se radi na “čišćenju” krova susjednog, trećeg reaktora.

Ščerbina kategorički tvrdi da je sa sarkofagom sve u najboljem redu, i da će se zagađenost još više smanjiti kad se očisti krov trećeg reaktora. Na tim se poslovima sada radi. Također se mora posjeći obližnja šuma i očistiti zemlja oko centrale, jer je ona zagađena. No, prije nego što se bude posjekla šuma i skinuo sloj zemlje, moraju se iskopati veliki “grobovi” gdje će se zakopati zagađeno tlo i drveće. Tamo će se zakopati i tehnika koja je korištena u saniranju nesreće.

Trenutno u černobilskoj atomskoj centrali radi oko tri i pol tisuće radnika. Velika većina njih je radila i prije u toj atomskoj centrali. Radi se po pola mjeseca. Dok jedna grupa radi petnaest dana, druga se polovina odmara sa svojim obiteljima u Kijevu.

Dok rade, energetičari žive u selu Zeleni mis (mis – u prijevodu greben). Selo je udaljeno tridesetak kilometara od atomske centrale. I ovdje je stroga kontrola. Prije svega, nitko od nezaposlenih ne može doći bez dozvole u tu zelenu enklavu. I oni koji imaju propusnicu za ulazak u selo energetičara moraju proći dozimetrijsku kontrolu.

Kad smo tamo stigli, dočekali su nas dozimetristi i pregledali od glave do nogu. Upalila se zelena lampica – sve je u redu! Oni kod kojih je prilikom pregleda upalila crvena lampica, morali su se očistiti od radijacije.

Noć otkrila isijavanje

Inače, selo su sagradili Finci. To su dvokatne kuće. Sobe su zaista komforne. Svaka ima televizor u boji, radio, lijep namještaj. U selu je i poliklinika, rehabilitacioni centar. Sve je besplatno. Bili smo u restoranu. Svatko uzima hrane koliko želi, a ona je vrlo ukusna. Mnogo je povrća. Obavezan je i desert. Dobiva se i čokolada.

U selu energetičara susreli smo i razgovarali s Vladimirom Mihajljukom. On je bravar i radi u pogonu energo-blokova. Trideset i četiri su mu godine, i već devet godina radi u černobilskoj atomskoj centrali. Njegovo kazivanje mnogo govori o tome kako su reagirali stanovnici toga kraja kad su saznali za nesreću u atomskoj centrali.

„Bio je petak, kraj radnog tjedna. Pripremao sam se da s obitelji odem na daču kako bih popravio krov. Kasno uvečer, najmlađi me sin zamolio da mu prije spavanja ispričam bajku. Zajedno smo se uspavali. Usred noći probudila me supruga. Rekla mi je: ‘Ustani! Nešto se dogodilo u centrali!’ Naš je stan na devetom katu i s prozora se vidi četvrti energo-blok. Dobro sam vidio dim i manji plamen. Nisam ni pomislio da je oštećen reaktor. Žena se bila probudila od udara koji je bio sličan potresu“, priča Vladimir Mihajljuk.

„Čule su se sirene vatrogasnih kola i Hitne pomoći. Sutradan, grad Pripjat živio je normalnim životom, kao da se katastrofa nije ni dogodila. Neki su otišli u vikendice, drugi da love ribu. Moj stariji sin krenuo je u školu“, priča Vladimir. „Sve je bilo uobičajeno, osim što je na ulicama bilo više milicije. Telefoni u atomskoj centrali nisu radili.“

„Toga dana, 26. travnja, letjelo je mnogo helikoptera nad atomskom centralom. No, u gradu nije bilo nikakave panike. Tek navečer sve je bilo potpuno jasno. I – vidljivo! Naime, danju – dok je bilo sunca – nije se ni moglo vidjeti isijavanje iz reaktora.“

„Noću sam dobro vidio sa svog prozora jaku svjetlost iz reaktora, kao neki komad rastaljenog metala. To je zračilo iz oštećenog reaktora“, nastavlja pričati Volođa. „Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima. Došla je vojska i milicija, te ispred svakog ulaza kontrolirala da netko nije ostao. Nas su evakuirali u selo Zrka.“

Mihajljuk je u svemu tome imao mnogo sreće. Naime, zbog rane na nozi koju je imao, dobio je upalu i vrlo visoku temperaturu, ali liječnici su ga uspjeli spasiti. Kasnije su sve obitelji dobile novčanu pomoć da kupe što im je potrebno za život.

„Glava obitelji, dakle – suprug, dobio je četiri tisuće rubalja, žena tri tisuće, a svaki ostali član obitelji po tisuću i pol rubalja. To je velik novac. No, trebalo se kućiti iz početka“, priča Vladimir.

Sada on kao majstor zarađuje 570 rubalja mjesečno. To je velika plaća, kad se zna da je u Sovjetskom Savezu prosječna plaća nešto manja od 200 rubalja. No, i kirurg ima plaću 200 rubalja, srednjoškolski profesor 140 rubalja. Dakle, Černobilci sada zarađuju više nego dvostruko.

Točno je da su zaposleni u Černobilu stimulirani bolje od ostalih, ali točno je i to da rade u mnogo težim uvjetima. Prije nego što smo otišli, postavili smo im pitanje koje svakoga od nas zanima: može li se nesreća ponovno dogoditi? Ne – kategorički su nam kazali sugovornici – gorka lekcija iz te velike nesreće zauvijek je naučena.

Mrtvi su snimatelji Lev Nikolajev i Aleksandar Krutov

Umrli su autori prvog dokumentarca o katastrofi u černobilskoj atomskoj centrali. Za tužnu vijest nije se još znalo kad je nedavno na našoj TV prikazan taj film u kojem smo čuli panične reakcije pilota koji je helikopterom nadlijetao mjesto nesreće. (Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski, Studio, svibanj 1987. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP