Usamljenost – najveća boljka starije generacije

„Sama sam. To mi je najteže. Još preko dana ide nekako jer sam zaposlena oko kuće, pa vrt, pa kokice, ali navečer mi bude teško. Sama u toj velikoj kući. Nadala sam se da će netko od djece ostati živjeti ovdje ali su oboje odselili. Imam sina i kćer. Oboje su u Zagrebu. Tamo žive s obiteljima ali dođu, ne mogu reći. Dođu za vikend. Ne svaki, naravno. Ali kad je lijepo vrijeme, sjednu u auto pa dođu. Do Virovitice im treba dva sata, ma i manje od toga. Za Uskrs smo uvijek zajedno. To ne propuštaju. Ali bilo bi mi drago da se češće vidimo.

Čini mi se da unuci odrastaju bez mene. Svaki put kad ih vidim, jako su narasli. Kao da su neka druga djeca. Ponekad mi bude žao što nisam imala još djece. Možda bi netko odlučio ostati živjeti ovdje. Muž mi je umro ima već 30 godina. Djeca su nakon toga otišla u Zagreb na školu i tamo su ostali. Ma imam ja dosta prijetalje, susjeda. Svi me oni posjećuju, pitaju trebam li što. Ali znate kako je. Ljudi imaju svoje živote, zaposleni su i zaokupljeni svojim brigama i nemaju vremena zabavljati jednu staru baku. A ja navečer malo gledam televiziju, pa onda legnem u krevet i pomolim se. Bude mi teško kad pomislim da sam sama i da ću se sutra opet probuditi sama. Kad mi je baš jako teško, nazovem svoje u Zagreb pa malo popričamo. Znam da to tako bude u životu, ali što ću. Svejedno mi bude teško.“

Govori ovako gospođa Marija iz Virovitice, jedna od mnogih koja pod stare dane pati od usamljenosti. Odlazak u mirovinu i napuštanje kolega i posla, zatim odlazak djece od kuće i njihovo preseljenje u drugi grad, na koncu i smrt bračnog druga, rođaka, prijatelja… Sve su to faktori koji utječu da je usamljenost jedan od najvećih problema među starijom populacijom.  O toj smo temi porazgovarali s profesoricom Jasminkom Despot Lučanin s Odsjeka za psihologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

Velika Britanija nedavno je pokrenula kampanju kojoj je cilj upravo pružanje pomoći starijim osobama koji pate od usamljenosti te je čak imenovana i ministrica za usamljenost. Prepoznaje li se i kod nas problem usamljenosti i postoje li podaci koliko se starijih ljudi osjeća?

To je dobro poznat problem starije dobi. I to ne samo u specifičnim sredinama nego posvuda s obzirom na rastući broj starijih i sve dulji život općenito. U sve većoj mjeri se javlja usamljenost. I kod nas gdje je problem davno prepoznat, poduzimaju se akcije na državnoj i lokalnoj razini da se tim ljudima pomogne. Točne brojke vam ne mogu reći i ne znam postoje li. Jedini poznati podaci su koliko je ljudi obuhvaćemo pojedinim programima. Najviše se tim problemom bavi Ministarstvo za demografiju i socijalnu politiku. Ne samo sadašnje ministarstvo, nego i sva ministarstva u prošlim razdobljima. Svaka vlada je u svojim programima i strategijama prepoznavala i usamljenost kao jedan od problema straijih.

Koji su to programi kroz koje se nastoji riješiti ili bar smanjiti problem usamljenosti starijih?

Za početak moram reći da je velika razlika između stanja u gradovima i manjim sredinama, iako je zapravo u gradovima problem usamljenosti veći i prisutniji. Naizgled, u gradovima ima puno ljudi pa je to teško spojiti s usamljenošći, ali u toj masi vrlo lako prođe nezamijećeno da postoji negdje neka starija usamljena osoba. U gradovima se nastoji upravo njih prepoznati i locirati. Za razliku od manjih sredina gdje su ljudi i dalje još uvijek više upućeni jedni na druge i ako se neka starija osoba ne pojavljuje na nekom uobičajenom mjestu ili barem u svom vrtu ili dvorištu ispred kuće, susjed ili netko drugi će to primijetiti pa će obično ljudi reagirati. Dakle postoji ta jedna neformalna socijalna podrška koja dobro funkcionira.

Programi koji postoje u gradovima su uglavnom vezani uz velike institucije za starije, dakle domove, koji pružaju usluge starijim osobama i u susjedstvu doma. Recimo, ljudi mogu doći na obrok u dom ili se mogu dogovoriti da im se obrok iz doma donosi kući i samim time će netko doći u kontakt s tom starijom osobom svaki dan, makar i nakratko. Isto tako, dom im je otvoren za sve vrste aktivmoti poput organiziranih tjelesnih aktivnosti, kojekakvih radionica i slično. Osim domova postoje gerontološki centri koji isto pružaju usluge starijim osobama u zajednici, dakle onima koji žive u svojim kućama i stanovima.

Međutim, nije problem s onima koji će doći i potražiti pomoć, već s onima koji nisu vidljivi i neće sami doći. Najobuhvatniji program koji postoji je program dnevnih boravaka za starije i program gerontodomaćica. Program dnevnih boravaka funkcionira po čitavoj Hrvatskoj na način da su centri otvoreni po manjim sredinama tamo gdje su locirani usamljeni stariji ljudi koji su često i bolesni i teže pokretni. Po njih se dolazi i prevozi ih se u neki centar gdje oni mogu provesti dan, pojesti nešto i kasnije ih se vraća kući. Time se ne vodi samo briga o starijim osobama, već se kroz taj program zapošljava i ljude koji su nezaposleni. Tako se rješavaju dvije ugrožene skupine. To je koordiniralo ministarstvo, no sve se organiziralo u samim lokalnim sredinama. Onda postoji i organizirana pomoć u kući kad osoba dođe malo pospremit, skuhat nešto i slično.

Svatko je ponekad usamljen. No koliko često ili koliko intenzivno bi se čovjek trebao osjećati usamljenim, a da se govori o problemu?

Svi mi mamo potrebu ponekad biti malo sami, dapače. Malo se odvojiti od drugih i srediti misli. Međutim, ako se dogodi više različitih okolnosti, da osoba živi sama, da je osjećaj usamljenosti vodi u društvenu izolaciju, ako osoba prestane izlaziti iz kuće i to traje neko vrijeme (koliko, to je individualno), to može dovesti do stanja depresije koja je najučestalija psihička bolest starije dobi. Depresija može izazvati velike probleme, a može se tretirati i lijekovima i psihoterapijom i podrškom itd.

No neće se to dogoditi svakome jer mora postojati niz fakora koji se povežu. Kažemo zato da postoje rizične skupine. Za početak, nije svejedno imate li 75 ili 95 godina. Kronološki stariji su više izloženi usamljenosti jer njihova je socijalna mreža već ionako smanjena, zatim udovci i udovice, starije žene, ljudi koji nisu imali djece ili su djeca odselila što je danas kod nas jedno dosta prisutno stanje, zatim oni koji su ograničene pokretljivosti zbog neke bolesti i oni koji imaju kognitivne teškoće, na primjer oni koji su razvili demenciju ili imaju problema s orijentacijom i pamćenjem.

Dugotrajna usamljenost može prouzročiti i fizičke teškoće?

Apsolutno. Kao posljedica takvog negativnog emocionalnog stanja mogu nastati razni ozbiljni problemi. Npr. usamljenost je često praćena poremećajem hranjenja. Ljudima se ne da izlaziti iz kuće u nabavku, pripremati hranu, a navike vezaneuz hranjenje mogu dovesti do metaboličkih problema. Zatim, uslijed depresije ili tjeskobe narušava se kvaliteta spavanja što osobu fizički isrpljuje i čini podložnom raznim bolestima, prije svega srčanim bolestima. Naravno, ljudi koji su usamljeni i nemaju dovoljno poticaja mogu pokazati i kognitivno slabljenje. Naime, svakodnevna druženja i iskustva s drugima, komunikacija i slično, održavaju naš mozak aktivnim. Kad se to smanji, uvijek postoji opasnost od kognitivnog slabljenja.

Govorili smo što društvo čini i može činiti. No, što sama osoba može napraviti? Kako si može pomoći?

To je upravo i najteže. Jedna jako važna okolnost je i ta što su stariji ljudi umirovljenici, oni više ne rade i nemaju potrebu svaki dan izlaziti iz kuće, izgubili su krug ljudi vezan uz posao, a smanjila im se i obitelj, ne samo u smislu smrti, već su djeca otišla, a teško je ostvariti nove socijalne kontakte. E to je kritično. Mi nove socijalne kontakte možemo uspostaviti bilo kada, u bilo kojoj dobi. No treba izaći iz kuće. Ako ste vi svaki dan u nekoj trgovini, vas će tamo ljudi početi prepoznavati. U gradovima postaje razni centri koji pružaju niz aktivnosti za starije, Crkva također. Samo treba izaći iz kuće i pokrenuti se. Postoji tjelesna rekreacije, ima i puno besplatnih programa, likovnih i glazbenih radionica. Ako je osoba tjelesno i kognitivno u redu, treba ju potaknuti da učini taj napor i uključi se, dođe među ljude i brzo će ostvariti nove socijalne kontakte.

Postoje sjani programi vršnjačke pomoći, posebno u Velikoj Britaniji. Sad je tu i tehnologija, društvene mreže koje funkcioniraj u bilo kojoj dobi. Nove generacije starijih znaju se koristiti tehnologijom. Mislim da će upravo tehnologija omogućiti smanjenje usamljenosti.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.