Prati nas

Mozaik

Zašto Hrvati više ne čitaju?

Razloge ovom ponašanju vjerojatno treba potražiti u sve manjoj mogućnosti koncentriranja na sadržaj. Znanstvenici upozoravaju da su naši mozgovi sve ljeniji. Čak je nestao i klasičan radio koji nudi stvaran sadržaj, a informativni radijski programi svedeni su na trominutni format koji ‘ne opterećuje.

Objavljeno

|

Koliko hrvati čitaju?
foto: Pixabay

Svi znate priču o mladima koji se iseljavaju iz Hrvatske, obeshrabreni lošom gospodarskom situacijom, sumnjivim društvenim vrijednostima i općim siromaštvom. Rijeke ljudi koji idu prema Njemačkoj tužne su, o čemu smo i pisali u prilogu „Mladi na odlasku: Domoljubi smo, ali dosta nam je siromaštva i korupcije“ u ožujku ove godine.

Na taj tekst uslijedio je niz komentara koji su proklinjali premijera Plenkovića zbog egzodusa mladih, propitkivali koliko smo ostvarili od proklamiranih vrijednosti Domovinskog rata i zaključili da se nekad (čitaj: u Jugoslaviji) takve stvari ne bi mogle dogoditi, jer živjeli smo u blagostanju.


Ono što je pisalo na samom kraju tog priloga, dugog tek tri kartice, bilo je: „U ovih nekoliko pasusa, doslovno smo prepričali dokumentarac Krste Papića „Specijalni vlakovi“ iz 1972. godine. Film je to u kojem kamera prati jugoslavensku sirotinju na putu u Njemačku gdje će postati gastarbajteri i pritom suptilno razotkriva degradaciju koja ih očekuje.“ Ovaj eksperiment potvrdio je naša očekivanja.

Ukratko: komentirali ste i dijelili ono što niste pročitali

Svi veliki svjetski portali muku muče oko ovog problema, jer ljudi će dijeliti i komentirati kako bi iskazali svoj stav, iako je taj stav površan i neinformiran. Washington post je tako javio da je istraživanje (Social Clicks: What and Who Gets Read on Twitter?, Gabielkov, 2016.) pokazalo da će 6 od 10 korisnika društvene mreže Twitter podijeliti tekst, bez da su ga pročitali.

„Ljudi radije podijele članak, nego da ga čitaju“, kazao je jedan od suistraživača Arnaud Legout. „To je tipično za modernu konzumaciju informacija. Ljudi stvaraju svoje mišljenje bazirano na sažetku, ili sažetku sažetaka, bez ulaganja ikakvog napora da uđu u materiju.“

Razloge ovom ponašanju vjerojatno treba potražiti u sve manjoj mogućnosti koncentriranja na sadržaj. Znanstvenici upozoravaju da su naši mozgovi sve ljeniji, a što potvrđuje i popularnost portala koji objavljuju izuzetno kratke vijesti, bez konteksta i dublje analize. Čak je nestao i klasičan radio koji nudi stvaran sadržaj, a informativni radijski programi svedeni su na trominutni format koji „ne opterećuje“. Kako onda očekivati od čitatelja da zaista izdvoji šest minuta vremena da bi shvatio o čemu gore spomenuti prilog govori?

Lajkovi gode

Kakva je motivacija za takvo površno dijeljenje i komentiranje bez ulaganja minimuma intelektualnog truda? Čak i kada podijelite članak koji niste čitali, ili ostavite komentar baziran na naslovu (a naslov ne može nikada sadržavati cijelu vijest ili analizu), osjetit ćete zadovoljstvo, jer privući ćete pozornost prijatelja i pratitelja. Oni će vjerojatno misliti da ste pročitali članak i jednako ga dalje podijeliti. A lajkovi i „šerovi“ su, znamo, hrana modernog ega.

Budite dio rješenja, a ne problema

Dijeljenje i komentiranje članaka bez čitanja može činiti bezazlenom i pomalo besmislenom, rabotom. Ono je ponekad zabavno i smiješno. Komentiranje je i nama samima lijepa razbibriga. Uz kavu. No ima i drugu stranu. Ono što dijelite i komentirate bitno utječe na političke stavove vas i vaših krugova na društvenim mrežama, pokazalo je spomenuto istraživanje.

Problema gotovo i nema ako ste bez čitanja podijelili vijest iz kredibilnog izvora. No što ako se iza naslova koji podržava vaše stavove ili predrasude nalaze nekredibilan izvor i lažna vijest? Moć društvenih mreža i bombastičnih lažnih vijesti koje iz ljudi izvlače najgore pokazala se za vrijeme posljednjih predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Državama ili za vrijeme izbjegličke krize u Europi.

Površnost je tražena roba

Tvornice lažnih vijesti više nisu u domeni paraobavještajnog podzemlja, a slučaj Trumpove kampanje i Cambridge Analytice pokazuje da je (nekritičko) ponašanje biračke baze na društvenim mrežama ulaznica za najmoćniji predsjednički ured svijeta. U takvoj situaciji postajete žrtvom, da ne kažemo robom koja se može dobro prodati. „Iskoristili smo ono što smo saznali o ljudima te ciljali na njihove unutarnje demone. To je bio temelj na kojem se gradila cijela kampanja”, rekao je medijima Christopher Wylie.

Paradoksalno, iako je Internet stvorio nikad slobodniji protok informacija, nismo nikada bili dezinformiraniji pa ne čudi da je vrijeme u kojem živimo nazvano postčinjenično doba. Zbog toga su vaši komentari i dijeljenja sve važniji, ako su informirani. Ako nisu, upravo su i oni dio problema zbog kojeg mladi danas odlaze. Na kraju, i ovaj prilog je jedan mali eksperiment inspiriran sličnim eksperimentom koji je proveo NPR. Ako ste ga zaista pročitali, u komentarima obavezno napišite „kibidabi“. Hvala vam.

Čitajte, komentirajte, dijelite. Informirano.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.

.

Mozaik

Godinu dana nakon katastrofe: U Černobilu se osjeća život, radnici su sjajno plaćeni

Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima.

Objavljeno

|

Autor

O černobilskoj nesreći i nastavku rada atomske centrale, tj. dva njena reaktora, napisano je mnogo novinskih tekstova. U njima su stručnjaci iznijeli svoja gledišta o tome zašto je do katastrofe došlo. Ipak, mnogo je toga ostalo tajnovito i neobjašnjeno. U tim tekstovima nije bilo izjava onih koji su bili neposredno uz reaktore i koji danas tamo rade.

Zahvaljujući angažmanu Vjesnikova dopisnika iz Moskve, Branka Vlahovića – Studio objavljuje ekskluzivnu reportažu koju su za nas napisali novinari moskovskog radija, Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski. Oni su bili u Černobilu i tamo razgovarali s ljudima koji su bili svjedoci drame… Priču objavljenu 1987. godine prenosimo u cijelosti.


Prvi susret s Černobilom zaista je šokantan. Čovjek se osjeća kao u nekom krajoliku iz znanstvene fantastike. Kamo se god okrene vidi neke čudne znakove. Velikim slovima ispisano je: „Opasno – radijacija“. Malo dalje od tog znaka, opet natpis: „Oprezno, zemlja je kontaminirana!“

U zgradi u kojoj je smještena državna komisija, koja rukovodi radovima na saniranju posljedica černobilske katastrofe, dočekuje nas Aleksandar Kovaljenko. On je načelnik odjela za informiranje. Nitko ne bi pomislio da je taj četrdesetogodišnjak “zaradio” čak 25 rendgena. On je prije bio zamjenik direktora černobilske atomske centrale.

Černobil je udaljen od centrale petnaestak kilometara. Kao što je poznato, svi su stanovnici Černobila evakuirani. Ipak, u Černobilu se osjeća život. Na ulicama je mnogo automobila i različitih strojeva, ljudi se kreću na sve strane, tu su građevinari i radnici ostalih struka, kao i vojne osobe. Svi su oni privremeni stanovnici Černobila. Živjet će ovdje mjesec ili, najviše, dva.

Cestom do atomske centrale kreću se teška vozila. Prolazimo kroz pusta sela. Već cijelu godinu u tim kućama nema domaćina. Kada će se u njih vratiti ljudi? Možda će potkraj slijedećeg stoljeća na ta mjesta dovoditi ekskurzije da bi turistima pokazali kako su izgledala ukrajinska sela u prošlom stoljeću.

Petnaestak kilometara do atomske centrale prešli smo automobilom za pola sata. Što smo se više približavali odredištu, nailazili smo na sve više dalekovoda. Od listopada prošle godine, oni ponovno prenose struju. Prva dva energo-bloka opet rade, osiguravaju struju za potrebe dva milijuna stanovnika.

Stručnjak na krovu

Stigli smo do atomske centrale. Sve su zgrade bijelo-plave, jedino je na kraju – crni sarkofag. „Danas nema apsolutno nikakvog negativnog utjecaja na okolinu, zahvaljujući sarkofagu. Dakle, on ne dopušta da iz oštećenog reaktora izlazi radioaktivna prašina“, priča nam Vladimir Ščerbina, glavni stručnjak za osiguranje od radijacije. Dva dana prije našeg dolaska u Černobil, Ščerbina se popeo na krov sarkofaga i po njemu se “prošetao”. Dakako, popeo se na krov sarkofaga ne zato što je to poželio, nego da provjeri kakvo je stanje.

„Doza radijacije koju sam dobio za vrijeme šetnje po krovu u postocima iznosi 20 posto ili petinu od količine koju može dobiti radnik zaposlen u atomskoj centrali u toku jedne godine“, kaže Ščerbina.

„Odakle ta radijacija, ako je sarkofag potpuno siguran?“ pitamo Ščerbinu. Kaže nam da još nije dokraja provedena deratizacija krova atomske centrale. Sada se radi na “čišćenju” krova susjednog, trećeg reaktora.

Ščerbina kategorički tvrdi da je sa sarkofagom sve u najboljem redu, i da će se zagađenost još više smanjiti kad se očisti krov trećeg reaktora. Na tim se poslovima sada radi. Također se mora posjeći obližnja šuma i očistiti zemlja oko centrale, jer je ona zagađena. No, prije nego što se bude posjekla šuma i skinuo sloj zemlje, moraju se iskopati veliki “grobovi” gdje će se zakopati zagađeno tlo i drveće. Tamo će se zakopati i tehnika koja je korištena u saniranju nesreće.

Trenutno u černobilskoj atomskoj centrali radi oko tri i pol tisuće radnika. Velika većina njih je radila i prije u toj atomskoj centrali. Radi se po pola mjeseca. Dok jedna grupa radi petnaest dana, druga se polovina odmara sa svojim obiteljima u Kijevu.

Dok rade, energetičari žive u selu Zeleni mis (mis – u prijevodu greben). Selo je udaljeno tridesetak kilometara od atomske centrale. I ovdje je stroga kontrola. Prije svega, nitko od nezaposlenih ne može doći bez dozvole u tu zelenu enklavu. I oni koji imaju propusnicu za ulazak u selo energetičara moraju proći dozimetrijsku kontrolu.

Kad smo tamo stigli, dočekali su nas dozimetristi i pregledali od glave do nogu. Upalila se zelena lampica – sve je u redu! Oni kod kojih je prilikom pregleda upalila crvena lampica, morali su se očistiti od radijacije.

Noć otkrila isijavanje

Inače, selo su sagradili Finci. To su dvokatne kuće. Sobe su zaista komforne. Svaka ima televizor u boji, radio, lijep namještaj. U selu je i poliklinika, rehabilitacioni centar. Sve je besplatno. Bili smo u restoranu. Svatko uzima hrane koliko želi, a ona je vrlo ukusna. Mnogo je povrća. Obavezan je i desert. Dobiva se i čokolada.

U selu energetičara susreli smo i razgovarali s Vladimirom Mihajljukom. On je bravar i radi u pogonu energo-blokova. Trideset i četiri su mu godine, i već devet godina radi u černobilskoj atomskoj centrali. Njegovo kazivanje mnogo govori o tome kako su reagirali stanovnici toga kraja kad su saznali za nesreću u atomskoj centrali.

„Bio je petak, kraj radnog tjedna. Pripremao sam se da s obitelji odem na daču kako bih popravio krov. Kasno uvečer, najmlađi me sin zamolio da mu prije spavanja ispričam bajku. Zajedno smo se uspavali. Usred noći probudila me supruga. Rekla mi je: ‘Ustani! Nešto se dogodilo u centrali!’ Naš je stan na devetom katu i s prozora se vidi četvrti energo-blok. Dobro sam vidio dim i manji plamen. Nisam ni pomislio da je oštećen reaktor. Žena se bila probudila od udara koji je bio sličan potresu“, priča Vladimir Mihajljuk.

„Čule su se sirene vatrogasnih kola i Hitne pomoći. Sutradan, grad Pripjat živio je normalnim životom, kao da se katastrofa nije ni dogodila. Neki su otišli u vikendice, drugi da love ribu. Moj stariji sin krenuo je u školu“, priča Vladimir. „Sve je bilo uobičajeno, osim što je na ulicama bilo više milicije. Telefoni u atomskoj centrali nisu radili.“

„Toga dana, 26. travnja, letjelo je mnogo helikoptera nad atomskom centralom. No, u gradu nije bilo nikakave panike. Tek navečer sve je bilo potpuno jasno. I – vidljivo! Naime, danju – dok je bilo sunca – nije se ni moglo vidjeti isijavanje iz reaktora.“

„Noću sam dobro vidio sa svog prozora jaku svjetlost iz reaktora, kao neki komad rastaljenog metala. To je zračilo iz oštećenog reaktora“, nastavlja pričati Volođa. „Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima. Došla je vojska i milicija, te ispred svakog ulaza kontrolirala da netko nije ostao. Nas su evakuirali u selo Zrka.“

Mihajljuk je u svemu tome imao mnogo sreće. Naime, zbog rane na nozi koju je imao, dobio je upalu i vrlo visoku temperaturu, ali liječnici su ga uspjeli spasiti. Kasnije su sve obitelji dobile novčanu pomoć da kupe što im je potrebno za život.

„Glava obitelji, dakle – suprug, dobio je četiri tisuće rubalja, žena tri tisuće, a svaki ostali član obitelji po tisuću i pol rubalja. To je velik novac. No, trebalo se kućiti iz početka“, priča Vladimir.

Sada on kao majstor zarađuje 570 rubalja mjesečno. To je velika plaća, kad se zna da je u Sovjetskom Savezu prosječna plaća nešto manja od 200 rubalja. No, i kirurg ima plaću 200 rubalja, srednjoškolski profesor 140 rubalja. Dakle, Černobilci sada zarađuju više nego dvostruko.

Točno je da su zaposleni u Černobilu stimulirani bolje od ostalih, ali točno je i to da rade u mnogo težim uvjetima. Prije nego što smo otišli, postavili smo im pitanje koje svakoga od nas zanima: može li se nesreća ponovno dogoditi? Ne – kategorički su nam kazali sugovornici – gorka lekcija iz te velike nesreće zauvijek je naučena.

Mrtvi su snimatelji Lev Nikolajev i Aleksandar Krutov

Umrli su autori prvog dokumentarca o katastrofi u černobilskoj atomskoj centrali. Za tužnu vijest nije se još znalo kad je nedavno na našoj TV prikazan taj film u kojem smo čuli panične reakcije pilota koji je helikopterom nadlijetao mjesto nesreće. (Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski, Studio, svibanj 1987. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP