Prati nas

Mozaik

‘Volim razgovarati sa starijima. Evo i zašto’

Na odlasku sam pozdravila djeda, zagrlila ga i zaputila se prema liftu. No tad sam primijetila da me prati jedna žena u invalidskim kolicima. Okrenula sam se te i nju zagrlila, a ona je počela plakati. Nije željela da odem. Možda je mislila da sam netko drugi, možda nije bila ni svjesna što radi, no njezin me čin podsjetio da nitko ne voli biti sam.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Tko je preživio ebolu?
Ilustracija (foto: BigStock)

Imaju li mladi i stari zajedničkih tema? Pretpostavljamo da ovisi o tome koga pitate. I dok bi stariji rado dobili detaljniji uvid u živote svoje djece ili unuka, mladi i nisu baš skloni provoditi sate u razgovorima s tetama, stričevima, bakama i djedovima. Ali ima i drugačijih primjera. Evo što je za portal The Odyssey Online tome rekla mlada blogerica Kelcie Fischer, inače studentica na York koledžu u Pennsylvaniji.

Mnogi studenti groze se pomisli da će za praznike morati razgovarati sa svojom obitelji jer uvijek ih dočeka pregršt pitanja: “Koje smjerove si upisao? Imaš li dečka/curu? Kako idu predavanja? Kako ispiti?” To su samo neki od primjera. No iako takav razgovor može biti zamoran, pa čak i pomalo neugodan, postoje razlozi radi kojih je razgovor sa starijima – bilo oni članovi obitelji ili ne – koristan pa čak i zabavan. Uostalom, ne zaboravite da za mnoge starije osobe razgovor s nekim predstavlja najbolji dio dana. Posjećujući svojeg djeda i baku u domu umirovljenika, naučila sam mnogo o starijim ljudima. Ondje sam upoznala mnoge ljude, većinom spremne za razgovor.


Jedan trenutak posebno me dirnuo. Na odlasku sam pozdravila djeda, zagrlila ga i zaputila se prema liftu. No tad sam primijetila da me prati jedna žena u invalidskim kolicima. Okrenula sam se te i nju zagrlila, a ona je počela plakati. Nije željela da odem. Možda je mislila da sam netko drugi, možda nije bila ni svjesna što radi, no njezin me čin podsjetio da nitko ne voli biti sam. Pogotovo kad se život približava svome kraju.

Stariji ljudi imaju mnogo više iskustva od mene. Svašta su proživjeli i mogu nam iz prve ruke prepričati događaje o kojima čitamo u povijesnim knjigama. To je kao da pored sebe imate živi djelić povijesti. Moja baka je odrasla u Njemačkoj tijekom Drugog svjetskog rata. Slušajući o njezinim iskustvima i mukama, bilo je nevjerojatno. Te su me priče naučile da budem zahvalna na onome što imam u životu i da cijenim svaki trenutak.

Još jedna važna stvar koju sam shvatila kroz ta druženja je da je život kratak i da brzo proleti te da se propušteni trenuci više ne mogu vratiti. Sve što na kraju ostaje su uspomene. Zbog toga je razgovor s ljudima čiji kraj se približava, pomalo nadrealno iskustvo. Ponekad ljudi mojih godina ne uviđaju koliko je život krhak. Društvo i vrijeme u kojem živimo često nas toliko opterećuju da ponekad zaboravimo živjeti.

Volim kad mi se ukaže prilika razgovarati s različitim ljudima, različitog porijekla. Pogotovo volim razgovore sa starijima jer oni su manje opterećeni od mnogih mlađih. Čitav su život proveli brinući o koječemu, a sada napokon imaju vremena živjeti kako bi željeli i s vremenskim odmakom sagledati svoj život. Volim slušati o iskustvima drugih ljudi, bila ona pozitivna ili negativna. A stariji imaju čitav život za ispričati.

.

Mozaik

Stiglo je pismo iz Italije. ‘Mi smo tamo gdje ćete vi biti za nekoliko dana’ Pročitajte ga!

‘Mi smo nekoliko koraka ispred vas, baš kao što je Wuhan bio nekoliko koraka ispred nas. Gledamo vas kako se ponašate baš kao što smo se i mi ponašali. Raspravljate o istim stvarima o kojima smo i mi ne tako davno raspravljali i dok jedni tvrde da je to ‘tek malo jača gripa i da ne razumiju zašto se digla tolika panika, drugi su shvatili o čemu se radi.’

Silvija Novak

Objavljeno

|

Francesca Melandri, poznata talijanska spisateljica koja se već skoro tri tjedna nalazi u karanteni u Rimu, napisala je ‘pismo iz budućnosti upućeno dragim kolegama Europljanima‘, opisujući sve emocije koje će nas preplaviti u tjednima pred nama.

Pišem vam ovo iz Italije, što znači – iz vaše budućnosti. Mi smo sada tamo gdje ćete vi biti za nekoliko dana. Svi grafovi epidemije pokazuju da smo upleteni u nekakav paralelni ples.


No mi smo nekoliko koraka ispred vas, baš kao što je Wuhan bio nekoliko koraka ispred nas. Gledamo vas kako se ponašate baš kao što smo se i mi ponašali. Raspravljate o istim stvarima o kojima smo i mi ne tako davno raspravljali i dok jedni tvrde da je to ‘tek malo jača gripa i da ne razumiju zašto se digla tolika panika, drugi su shvatili o čemu se radi.

Sad kad vas gledamo odavde, iz vaše budućnosti, znamo da su se mnogi od vas zaključali u kuće, citirali Orwella, neki čak i Hobbesa. No uskoro ćete biti prezauzeti za takvo nešto.

Kao prvo, jesti ćete. Ne samo zato što će to biti jedna od posljednjih stvari koju još možete učiniti.

Naći ćete desetke grupa na društvenim mrežama u kojime se nude savjeti kako provesti svo ovo slobodno vrijeme na što bolji način. Priključit ćete se svim tim grupama i onda ih nakon par dana potpuno ignorirati.

Potražit ćete sve one apokaliptične knjige koje imate, no ubrzo ćete shvatiti da vam se takvo što uopće ne čita.

Opet ćete jesti. Nećete baš dobro spavati. Pitat ćete se što se događa s demokracijom.

Imat ćete vrlo buran društveni život na društvenim mrežama – na Messengeru, WhatsAppu, Skypeu, Zoomu…

Vaša odrasla djeca će vam nedostajati kao nikada prije. Ta pomisao da nemate pojma kad ćete ih opet vidjeti, boljet će vas kao da vas je netko snažno udario u grudi.

Stara zamjeranja i nesuglasice činit će se posve nevažnima. Nazvat ćete ljude za koje ste se zakleli da više nikada nećete razgovarati s njima i pitat ćete ih: “Kako si?”

Mnoge žene će biti pretučene u svojim domovima.

Pitat ćete se što se događa sa svima onima koji ne mogu biti kod kuće jer nemaju svoju kuću. Osjećat ćete se jako ranjivo kad odlazili do trgovine posve pustom ulicom, pogotovo ako ste žena. Pitat ćete se je li ovo načina na koji propadaju društva. Događa li se to doista tako brzo? Zatomit ćete te misli, a kad se vratite kući, opet ćete jesti.

Prikupit ćete nekoliko dodatnih kilograma. Potražit ćete online fitness programe. Smijat ćete se. Puno ćete se smijati. Uživat ćete u crnom humoru kao nikad prije. Čak će i ljudi koji su prije sve shvaćali jako ozbiljno, ozbiljno razmišljati o apsurdnosti života, svemira i svega.

Dogovarat ćete se s prijateljima i ljubavnicima da se nađete u supermarketu da ih barem nakratko vidite uživo, no svo to vrijeme pridržavat ćete se mjerama društvenog distanciranja.

Pobrojat ćete sve stvari koje morate napraviti.

Vidjet ćete pravu narav ljudi oko vas jasnije nego ikad prije. Neke će vam se sumnje potvrditi, a druge vas posve iznenaditi.

Intelektualci koji su prije bili sveprisutni i svakoga se dana pojavljivali u vijestima, sada će biti posve nevažni. Neki će se tješiti racionalizacijama koje će biti toliko lišene suosjećanja da ih ljudi više neće moći slušati. No, ljudi na koje prije niste obraćali pažnju, pokazat će se velikodušnima, pouzdanima, pragmatičnima i pronicljivima.

Oni koji na sve gledaju kao na priliku za globalnu obnovu, pomoći će vam da sagledate širu sliku. No oni će vas istovremeno i jako nervirati: lijepo, planet opet diše jer emitiramo manje CO2, ali kako ćemo platiti račune idući mjesec?

Nećete shvaćati je li svjedočenje rađanju novog svijeta grandiozna ili očajna situacija.

Puštat ćete glasnu muziku kroz otvoreni prozor ili iz dvorišta. Kad ste nas vidjeli kako pjevamo arije iz opera s naših balkona, pomislili ste “ah, ti Talijani”. Ali i vi ćete pjevati da se međusobno ohrabrite. Na sav glas ćete kroz prozor pjevati “I will survive”, a mi ćemo vas gledati i potvrdno kimati glavom baš kao što su nama kimali građanu Wuhana koji su to isto pjevali u veljači.

Mnogi od vas će zaspati s mišlju kako ćete se razvesti odmah prvog dana nakon što se ukine karantena.

Mnoga će djeca biti začeta.

Vaša će djeca slušati nastavu preko TV-a. Bit će užasno naporni, ali će vam pričinjati i veliko zadovoljstvo.

Stariji ljudi će se oglušivati na naredbe kao bezobrazni tinejdžeri: morat ćete se svađati s njima i braniti im izlaske, a sve kako se ne bi zarazili i umrli.

Pokušat ćete ne razmišljati o svim onim ljudima koji su umrli usamljeni u jedinicama intenzivne njege.

Željet ćete posipati latice putem kojim prolaze zdravstveni radnici.

Reći će vam da se društvo ujedinilo u zajedničkoj borbi, da ste svi u istom čamcu. I to će biti istina. Ovo iskustvo će zauvijek promijeniti kako vidite sami sebe kao individuu koja je dio veće cjeline.

Kojoj klasi pripadate, bit će jako važno. Nije isto jeste li zatvoreni u velikoj kući s prekrasnim vrtom ili u malom stanu prenapučene stambene zgrade. Niti je isto biti u mogućnosti raditi od kuće ili gledati kako vaš posao nestaje. Taj čamac u kojem ćete svi zajedno ploviti kako biste pobijedili epidemiju, neće svima izgledati isto, niti je doista isti za svakoga. Nikad nije ni bio.

U nekom ćete trenutku shvatiti koliko je sve ovo teško. Bojat ćete se. Podijelit ćete svoje strahove sa svojim najmilijima, ili ćete ih zadržati za sebe kako ih ne biste opterećivali.

Opet ćete jesti.

Mi smo u Italiji i ovo je ono što znamo o vašoj budućnosti. Ovo je tek malo proricanje budućnosti. Mi smo vidovnjaci na niskoj razini.

Ako pogledamo u dalju budućnost, budućnost koja je nepoznata i nama i vama, možemo vam reći samo ovo: kad sve ovo jednom završi, svijet neće biti isti.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP