Prati nas

Život

Lekcija

Martina Mlinarević: Lijepa sam si i ovako, karcinom mi nije ništa uzeo

Hoćeš li imati nekog da ti pruži ruku i pokaže da vrijediš i sise bez? Hoće li postojati tvoji instagram i fejzbuk nalozi iako ne možeš više dekolte na izvolte izbaciti? Hoćeš li znati kako dalje kao žena bez onog što te ženom čini? Bez kose, dojke, menstruacije? Jer sve se to može dogoditi odjednom.

Objavljeno

|

Martina Mlinarević (screenshot: Gracija.ba)

Bosanskohercegovačka književnica i kolumnistica Martina Mlinarević (36), poznata po svojim sadržajnim objavama na društvenim mrežama, fotografirala se za naslovnicu Gracije djelomično razgolićena. I za to ima puno opravdanje.

Naime, čitateljima magazina koji ju je proglasio osobom godine prkosno je pokazala kako izgleda poprsje žene kojoj je zbog karcinoma odstranjena dojka. Nastavak je to njenog obračuna s bolešću i licemjernim društvom. Sve je objasnila u svojoj Facebook objavi koju prenosimo u cijelosti.


“Ova naslovnica jer smo bombardirani savršenstvima bez mane na svakom koraku, jer živimo u fotošopiranim životima, jer nam djeca odrastaju u izvrnutom sustavu vrijednosti gdje su “guzice i sise” starleta i turbofolkerki samo ono što se pika, živimo u pomračenoj Kardašijanizaciji uma, provučeni kroz “deset voda” instagram filtera. Gledam majke kako objavljuju fotografije svoje djece kojima povećavaju usne i oči, stavljaju maskare filterima i mijenjaju boju zjenica, gledam majke koje kasnije to financiraju i plaćaju zaista stvarne operacije jer djeca rastu potpuno posrnulih samopouzdanja, uvjerena da su netko drugi, posve nesposobni da prihvate sebe kakvi jesu, u svijetu kakav od njih traži da postanu. 

Gledam djevojke koje se grče u ogledalima da zauzmu pozu koja isturava guzicu u potrebni položaj, više odrade čučnjeva nego listanja knjiga, jer odavno je ono u glavi prestalo biti važno da bude najrazvijeniji ljudski organ. U takvom svijetu željela sam pokazati – evo, imam 35 godina i ostala sam bez dojke. Iz čista mira, sasvim zdrava, bez najave, dobila sam dijagnozu karcinoma i izgubila dojku. I šta sam sad ja u tom svijetu? Žlibina, kako volim karakterizirati umnu zaostalost palanke i licemjerstvo mahale, pobrinula se da i to saznam – kod nas takve žene zovu nakazama. U redu, evo ja sam nakaza i kao takva ti pokazujem da to sutra možeš biti ti. 

Hoćeš li se znati iznijeti s tim? Hoćeš li imati nekog da ti pruži ruku i pokaže da vrijediš i sise bez? Hoće li postojati tvoji instagram i fejzbuk nalozi iako ne možeš više dekolte na izvolte izbaciti? Hoćeš li znati kako dalje kao žena bez onog što te ženom čini? Bez kose, dojke, menstruacije? Jer sve se to može dogoditi odjednom. 

I zato sam pristala. I to baš za novogodišnji broj kad se sumiraju najveći uspjesi u sve šljokičastim toaletama. Preživjela sam i to je moj najveći uspjeh. Slavimo budalaštnie, a ljudi, neznani heroji svaki dan preživljavaju svoje najteže bitke. Bez maski i filtera, uspravno. Zato ove fotografije i zato ova naslovnica. Otvoreno do srži. Pregledaj se, da to ne budeš sutra ti. Nemoj kupiti torbicu nego zakaži pregled. Naslovnica i iz naših licemjernosti, tabua, činjenice da karcinom još zovemo “onim najgorim”, da za oboljele odmah tražimo grobno mjesto i križamo ih u glavi, guramo na margine, za neupućenost i neobrazovanost naših ljudi kad su u pitanju bilo kakve bolesti, za razbijanje predrasuda. 

Naslovnica s ožiljkom za Unin nematerijalni imetak od majke i jer sam sebi lijepa ovako. Ništa mi od mene karcinom nije uzeo, iako fizički naizgled jeste. Naprotiv, samo me nadogradio. Prije sam bila samo tvrdoglavi moron. Sad sam jak k’o beton tvrdoglavi moron”, napisala je Mlinarević na svojoj Facebook stranici zahvalivši fotografu Nikoli Blagojeviću i Graciji na hrabrosti da iskorače u ovu borbu.

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP