Prati nas

Vijesti

Repriza devedesetih?

Sprema li nam se kroz mirovinske fondove nova privatizacijska pljačka?

Mehanizam preuzimanja kroz fondove je sličan famoznim ‘menadžerskim kreditima’: kako privatizirati poduzeće i steći vlasništvo bez vlastitog novca. Sada se igra sa znatno većim ulozima. Financijski sektor će se dočepati naše imovine našim novcem i još ćemo mu ostati dužni.

Objavljeno

|

foto: BigStock

Neuspješni bankovni mirovinski fondovi ponovno zahtijevaju svoj privatizacijski ulazak u hrvatska strateška javna poduzeća. Čini se, međutim, da od njih najviše koristi imaju banke i fondovski menadžment, piše Deutsche Welle.

Predstavnici kapitaliziranih obaveznih mirovinskih fondova u RH zatražili su prošli tjedan da se otpočne s privatizacijom velikih javnih poduzeća čije bi dionice željeli posjedovati. Posrijedi su privatno-bankovna društva tzv. drugog stupa mirovinskog osiguranja. Ona već dva desetljeća raspolažu četvrtinom ukupnih radničkih davanja za mirovine.


Ali, sve izrazitije se pokazuje da ne uspijevaju ostvariti cilj – veća primanja za buduće umirovljenike – nego bi ih potonji dobili samo iz tradicionalnog sustava međugeneracijske solidarnosti, poznatog i kao bismarckovski, nazvanog po prvom kancelaru njemačkog carstva s kraja 19. stoljeća, koji ga je uveo. Dotični fondovi imaju zadaću “oplođivanja” štednje na tržištu trgovanjem dionicama i obveznicama, no došla je do izražaja činjenica da više koristi od toga imaju same banke i fondovski menadžment, kroz visoke naknade koje uzimaju za poslovanje.

Dvostruka šteta kroz manje mirovine i zaduživanje države

Fondovi su tako prošle godine zabilježili drugi najniži prinos za račun štediša u tekućem desetljeću. Tome je pridonio i više nego dvotrećinski njihov portfelj u državnim obveznicama čija vrijednost fluktuira. Paralelno se država, dakle, ostavši bez četvrtine sredstava za isplatu aktualnih mirovina, svake godine od tih istih banaka zadužuje za desetak milijardi kuna.

Hrvatske političke vlasti, međutim, i dalje ne pokazuju namjeru da zaustave daljnje generiranje takve javne štete. Da neutraliziraju, ukinu ili nacionaliziraju drugi stup, kao što je to učinila većina europskih postsocijalističkih zemalja kojima ga je eksluzivno bila namijenila globalna financijska industrija.

Željko Garača, profesor splitskoga Ekonomskog fakulteta i njegov bivši dekan, nedavnim je istraživanjem pokazao sve loše posljedice takve politike za Hrvatsku. S njim smo porazgovarali o tome modelu koji je prosječnom radniku i dalje uvelike netransparentan, uslijed bankovnog marketinga.

“Privatizacija javnih dobara i državne imovine je dvojbena sama po sebi, a postaje vrlo problematična kad se radi o privatizaciji putem obveznih mirovinskih fondova. Ulaganja u privatni sektor putem tržišta kapitala nemaju pozitivan učinak na gospodarski rast. Razlog tomu su preveliki ‘tranzicijski troškovi’ mirovinske reforme koji se moraju podmiriti prikupljanjem dodatnih poreznih prihoda te se novac iz realnog sektora prelijeva u financijski sektor”, tvrdi Garača.

Kako privatizirati poduzeće i preuzeti ga bez vlastitog novca

On smatra da su rasprave o tome hoće li mirovine biti veće iz prvog ili drugog stupa – prikrivanje pravog problema. I da će zbog mirovinske reforme i jedne i druge biti znatno manje nego da te mirovinske reforme nema. Njome se ne otvaraju nova radna mjesta i potiče gospodarski rast, već samo postojeća imovina mijenja vlasnika na štetu svih građana. Uvjeren je da glavni motiv nametanja mirovinske reforme od strane Svjetske banke nije bila briga za veće mirovine, već upravo privatizacija javne i državne imovine u skladu s neoliberalnom doktrinom.

“Takav tip privatizacije smo već iskusili 90-tih godina“, nastavlja Garača,”a mehanizam preuzimanja kroz fondove je sličan famoznim ‘menadžerskim kreditima’: kako privatizirati poduzeće i steći vlasništvo bez vlastitog novca. Sada se igra sa znatno većim ulozima. Financijski sektor će se dočepati naše imovine našim novcem i još ćemo mu ostati dužni.”

Pesimističan je i Drago Jakovčević, profesor na Katedri za financije Ekonomskog fakulteta u Zagrebu: “To je novi pokušaj privatizacije strateških javnih poduzeća ‘na mala vrata’. Tako bismo uveli privatne banke, k tome inozemne, u vlasništvo Hrvatske elektroprivrede ili Hrvatskih autocesta, što je krajnje opasno po javni interes. Fondovi bi se morali držati ulaganja s izlistanim kotacijama na tržištu. Ako toga nema, kako ćemo izvući svoj novac iz npr. HEP-a, ukoliko tamo dođe do problema? Ako se treba izvući iz takve investicije, naime, prodati je čim prije da se ne bi sutra izgubilo još više.2

Predstavnici banaka ne smiju sjediti u vodstvima poduzeća

Jakovčević nam je rekao i da problematičnim drži zahtjev fondova državi da se, u nadzornim odborima i upravama poduzeća čije dionice posjeduju, dopusti sudjelovanje kadru povezanom s njima. “Oni ne smiju doći tamo, vezani su vlasničkom stegom. Ako taj netko odjednom proda dionice, s obzirom na veze s bankom, svi će znati da je došlo do problema u poduzeću.”

Željko Garača pak ističe da je glavni privatizacijski argument – loše upravljanje države. No i da nas iskustvo privatizacije u Hrvatskoj uči da privatno vlasništvo nije nikakav jamac uspješnosti. “Društva za upravljanje mirovinskim fondovima pokazala su da ne znaju upravljati ni fondovima za koje su zaduženi te nema mjesta očekivanju da bi dobro upravljala privatiziranim poduzećima. Naime, neto vrijednost imovine obveznih mirovinskih fondova je manja od ukupnog iznosa koji su osiguranici i država uplatili”, kaže ovaj naš sugovornik.

Jer, vrijednost starih državnih obveznica s vremenom će se istopiti do nominalne vrijednosti ili još niže. Garača napominje da su financijski tokovi prikriveni transformacijom, budući da se ne radi doslovno o istom novcu, ali se radi o istim iznosima, promatrano bilančno.

Ukidanje drugog stupa – jedino, ali malo vjerojatno rješenje

“Problem privatizacije državnog i javnog leži i u određivanju vrijednosti imovine. Drastičan primjer je bio pokušaj monetizacije autocesta. Nekome je trebalo prodati autoceste za tri milijarde eura, a da nama ostane dug od četiri milijarde po osnovi zaduženja za izgradnju autocesta. Očekivati je da će veliki dio štediša biti za privatizaciju kroz mirovinske fondove, na temelju iluzije da će biti vlasnici vrijedne imovine. No iluzija će se raspršiti u trenu umirovljenja, jer njihova imovina tad prestaje biti njihova te trajno i nepovratno postaje vlasništvo mirovinskih osiguravajućih društava ili drugog kupca”, zaključio je Željko Garača.

Po mišljenju ove dvojice neovisnih stručnjaka, jedini izlaz iz te situacije je ukidanje drugog mirovinskog stupa. Ali oni vjeruju i da su šanse za to jako malene, bez obzira na visoku cijenu koju plaća narod u RH. Ipak, za početak bi zacijelo već i obrana javnih poduzeća od privatizacije, naročito zamišljene po interesu mirovinskih fondova, bila itekako dragocjena. (Igor Lasić, Deutsche Welle)

.

Vijesti

‘Makarski umirovljenici gladuju. Svi osim povlaštenih su ugroženi. Nešto se mora hitno učiniti!’

Sve više ljudi kopa po smeću i nema tu razlike jer su svi ugroženi osim onih koji dobivaju povlaštene mirovine. Nešto se mora učiniti, i to hitno.

Objavljeno

|

Autor

Zašto su ljudi siromašni?

Kopanje po kontejnerima u potrazi za plastičnim bocama, od kojih se dnevno može zaraditi barem 20 kuna za kruh i mlijeko, postalo je, nažalost, hrvatska realnost, i to nezaposlenih, socijalnih slučajeva, zaposlenih s malim primanjima i – najžalosnije – umirovljenika, koji su svoj cijeli radni vijek radili misleći da će se na koncu, kad odu u mirovinu, moći pošteno odmoriti, piše Slobodna Dalmacija.

Ovakva je slika, kao i u većini hrvatskih gradova, vidljiva i u turistički razvijenoj Makarskoj, u kojoj nema svatko sreće zarađivati na iznajmljivanju apartmana ili uživati u pristojnoj mirovini.


Granica siromaštva

 “Umirovljenici u Makarskoj žive u dosta nepovoljnoj situaciji jer od njih 1500, 1000 ih ima mirovine manje od 2500 kuna, pa ih čak 800 prima mirovine od oko 1600 kuna, a dosta ih je s najmanjim mirovinama od 700 kuna”, kaže predsjednik makarskog ogranka Hrvatske stranke umirovljenika Milan Grbavac.

“Granica siromaštva lani je iznosila 2320 kuna, tako da u Makarskoj 1200 umirovljenika živi ispod praga ljudskog dostojanstva, a s druge strane, ima ih 70 s povlaštenim mirovinama i do 12 tisuća kuna. Prema hrvatskom Zakonu, košarica za četveročlanu obitelj iznosi 4500 kuna, a za dvočlanu 2300 kuna, pa je prema brojkama jasno kako živi bračni par umirovljenika. Jadno i bijedno, kako nitko ne zaslužuje nakon četiri desetljeća radnog vijeka”, govori Grbavac, dodavši da se umirovljenici koji imaju svoje apartmane malo ‘pokriju’, a neki i rade na pola radnog vremena, posebno bivši policajci ili vojnici koji su relativno mladi otišli u mirovinu.

Rade na crno da bi preživjeli

Kako kaže, mnogo makarskih umirovljenika radi na crno, i to sve poslove, od čišćenja apartmana, stanova i kafića, do čuvanja djece i na bauštelama, bave se svim i svačim samo kako bi mogli preživjeti.

“Do sada su prilikom rada nakon umirovljenja morali zamrzavati mirovinu, a sada zakonski više ne moraju, ali im se skida dio mirovine ako rade četiri sata dnevno ili 20 tjedno, primjerice s 2000 na 1940 kuna. S obzirom na to da na tržištu manjka radne snage, dosta umirovljenika rade i kao vozači autobusa”, kaže Grbavac, te napominje da su najkritičniji umirovljenici koji su bolesni jer mjesečna mirovina od 2200 kuna nije dostatna ni za život, a kamoli za lijekove.

Makarska (foto: Maria Butyrina/Unsplash)

Bježe od prijatelja, jer nemaju za kavu

„”Primjerice, moja mjesečna mirovina iznosi 2400 kuna, od čega dopunsko zdravstveno osiguranje plaćam 80 kuna, a 454 kune svakog mjeseca potrošim za lijekove, što je gotovo petina mirovine i to nije dostatno za život. Događa se da na ulici sretnete prijatelja ili kolegu umirovljenika i doslovno bježite od njega jer nemate ni za kavu”, govori Grbavac za Slobodnu.

Napominje i da Makarska kao grad ne vodi računa o svojim umirovljenicima, koji su božićnicu nakon šest godina pauze počeli dobivati za vrijeme bivšega gradonačelnika Tončija Bilića. Ove se godine tako božićnica od 200 kuna dijelila umirovljenicima čija mjesečna primanja ne prelaze 3500 kuna, pa su oni s 1200 i 3500 kuna mirovine dobili poklon-bon u istom iznosu, što nije dobra raspodjela.

Preživljavanje magijom

“Kako živimo? Ne znam ni ja kojom magijom. Makarski umirovljenici uglavnom hranu kupuju na akcijama i pomno prate u kojim se trgovačkim lancima one odvijaju, a usput, primjerice, na tržnici besplatno uzimaju oštećeno voće i povrće pred kraj radnog vremena. Većina umirovljenika srami se svojeg financijskog stanja, pa nerijetko plastične boce iz kontejnera kupe i umirovljeni profesori, ali to je danas neminovno”, govori Grbavac, kojega općenito ljuti omjer povlaštenih i radničkih mirovina, odnosno 30 posto radničkih i 70 povlaštenih, čijim je umirovljenicima prosjek rada bio sedam godina, što se, kako tvrdi, u većini slučajeva odnosi na saborske zastupnike i suce.

“U zadnje dvije godine povlaštene su mirovine u prosjeku porasle za više od 1000 kuna, a radničke nisu, dok s druge strane u našem gradu jedva životare umirovljenici koji primaju mjesečne mirovine od 700 kuna, a uglavnom je riječ o ljudima koji su se razboljeli nakon 13 ili 14 godina rada i onda su otišli u invalidsku mirovinu. U Makarskoj je prosjek mirovine bio 2300 kuna i pokazalo se da nam je ekonomija najgora u cijeloj regiji. Znači, nakon 40 godina rintanja i u 61. godini života čovjek ode u mirovinu, i ne da krpa kraj s krajem ili živi od 1. do 1., nego životari prvih 10 dana, a ostalih 20 dana gladuje.”

“Sve više ljudi kopa po smeću i nema tu razlike jer su svi ugroženi osim onih koji dobivaju povlaštene mirovine. Nešto se mora učiniti, i to hitno”, zaključuje Grbavac za Slobodnu.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP