Prati nas

Vijesti

Žrtve u raljama politike

Kontroverza izrasla na mjestu pakla: Zašto Jugoslavija nije dala istraživati Jasenovac?

Nekadašnji logor smrti nije mjesto tihog komemoriranja žrtava, već arena političke borbe. I ove su godine organizirane dvije komemoracije: jedna državna, a druga prosvjedna koja je upozorila i na relativizaciju ustaštva. Istovremeno znanstvenici iz dokumenata i svjedočenja preživjelih pokušavaju složiti mozaik zločina.

Objavljeno

|

Spomen-područje Jasenovac (foto: Mick Backer/Flickr)

O svjedočanstvima preživjelog logoraša Đorđa Miliše, ali i zabrani istraživanja Jasenovca u Jugoslaviji Deutsche Welle je razgovorao s povjesničarom Mariom Kevom koji je napisao predgovor pretiska Milišine knjige iz 2011. godine.

Nekadašnji logor smrti nije mjesto tihog komemoriranja žrtava, već arena političke borbe. I ove su godine organizirane dvije komemoracije: jedna državna, a druga prosvjedna koja je upozorila i na relativizaciju ustaštva. Istovremeno znanstvenici iz dokumenata i svjedočenja preživjelih pokušavaju složiti mozaik zločina. Jedan od tih malobrojnih sretnika koji su iznijeli živu glavu iz jasenovačke žice je Đorđe Miliša koji je svoja sjećanja na svirepe egzekucije i život u ustaškom logoru objavio odmah po završetku Drugog svjetskog rata u knjizi “U mučilištu-paklu Jasenovac”. Ustvrdio je tada da je na tom mjestu umoreno više od 700.000 Židova, Srba, Roma i nepoćudnih Hrvata. Neočekivano, knjigu su spalile komunističke vlasti.


DW: Tko je Miliša? Jure ili Đorđe? Hrvat, Jugoslaven, komunist, orjunaš? Što je od toga bio?

Mario Kevo: Od svega pomalo. Studirao je pravo i medicinu, a od sredine 20-ih godina profesionalno se bavio novinarstvom. Inače je iz hrvatske obitelji, rođen u Drnišu 1896. godine. Kasnije je bio povezan s Organizacijom jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA) pa je promijenio ime u Đorđe. Bio je i komunist. Kad je stvorena Nezavisna država Hrvatska, svi koji su bili nepoćudni režimu bili su jednostavno uhapšeni pa tako i on 1941. godine. U Zagrebu su iz zatvora na Savskoj cesti bili najčešće otpremani u jasenovački logor.

Zna li se službeno objašnjenje njegova zatvaranja?

U njegovim biografskim podacima se ne navodi zašto je zatvoren. Jedna mogućnost je njegova politička opredijeljenost, a druga je ta što je bio novinar. Ako uzmete prethodno razdoblje u kojem je bio orjunaš, novom režimu je bio potpuno nepoželjan. Mnogi su završili u logoru, a on je na njegovu sreću preživio Jasenovac i Staru Gradišku. Umro je 1973. godine.

Mario Kevo (foto: Siniša Bogdanić)

U samom logoru Jasenovcu je proveo, kažu, 33 dana?

Više vremena je proveo u logoru Stara Gradiška. Nakon tri godine je pušten i vratio se u Zagreb. Poslije završetka Drugog svjetskog rata svi koji su preživjeli Jasenovac gledani su podozrenjem s obzirom da se počeo stvarati mit o najvećem koncentracijskom logoru. Preživjelima je uvijek visio upitnik nad glavom – jesu li surađivali s režimom kad su uspjeli preživjeti takvu strahotu? U svojoj knjizi objavljenoj 1945. godine opisuje mnoge događaje iz Jasenovca, više iz Stare Gradiške. Pitanje je koliko su to objektivni podaci. Naime, dobar dio zapisa prenosi ono što mu je netko rekao.

Zato neki i dovode u pitanje koliko je on toga mogao vidjeti u 33 dana Jasenovca?

Bio je novinar pa pretpostavljam da je imao oko za detalje. Ali rekao sam da je u dobrom dijelu knjige prepričavao što mu je netko rekao, bez mogućnosti provjeravanja odgovara li to istini ili je subjektivno fabuliranje sugovornika. Za to bi trebalo izvesti vrlo opširnu analizu i usporedbu sa sjećanjima preživjelih logoraša.

Postoje navodi i da je sam Miliša surađivao s ustašama i da je bio dijelom uprave. Gdje je njegova pozicija bila?

I sami preživjeli zatočenici koji su ga kritizirali zbog knjige pišu da je Miliša jednostavno pokušao preživjeti. Preživljavanje je, naravno, svojstveno svakom ljudskom biću. A to je značilo i podilaženje logorskoj upravi. Međutim, takvih je slučajeva bilo puno više. Ipak, možda je kao nepoćudan i prijeratnom režimu, režimu za vrijeme rata i poslije rata, bio kritiziran više no što je zaslužio.

Dakle, on je s obzirom na to da je bio pismen, a radi se o ratnim vremenima (1941.-1945.) kada to nije bilo pravilo, radio kao nekakav pisar u logoru?

Da, kao logoraš je pomagao upravi. Znao je čitati i pisati pa su ga koristili gdje su mogli. Takvih slučajeva je bilo dosta. Ako su preživjeli, nakon rata su kritizirani da su surađivali s logorskom upravom. Logoraši koji su preživjeli prozivali su ga, osobito nakon izlaska knjige, da uljepšava sliku logora navodeći događaje poput organiziranja predstava, koncerata… Međutim, sama knjiga je bila zabranjena sudskom odlukom, povučena iz prodaje i spaljena, iako se i nekoliko mjeseci nakon zabrane mogla naći u slobodnoj prodaji. Sud je odlučio da knjiga iskrivljuje istinu o jasenovačkom logoru i zbog napada na vlast nakon Drugog svjetskog rata, jer “širi lažne vijesti koje ugrožavaju narodne interese te vrši tešku povredu morala i poticanja na kriminal”.

Kako to da je Miliša izašao iz logora?

Postojalo je nekoliko načina. Osobe koje su bile vezane uz partizanski pokret su bile zamjenjivane za pripadnike ustaškog pokreta. No bilo je i prigoda poput Pavelićevog rođendana, Dana NDH ili Božića u kojima su odabrani zatočenici bili puštani na slobodu. To su samo iznimke koje potvrđuju pravilo. Broj stradalih se kreće oko 83 tisuće, dok se broj onih koji su dobili odluku o puštanju kreće od 1 do 1,5 tisuće. Najveći dio njih je bio u kontingentu osoba koje su bile zamijenjene. Međutim, treba dodati da su postojale dvije vrste logoraša; oni koji su zatvoreni bez ikakvih dokumenata, dok su drugi imali službenu “odluku o upućivanju na preodgoj u sabirne i radne logore”. Tako je bilo slučajeva da su puštani na slobodu kada je kazna izdržana do kraja. Za ustaške vlasti su bili “preodgojeni”, ali i dalje pod stalnim nadzorom.

Nameće se pitanje kako su živjeli nakon puštanja; i u NDH, a i u novoj Jugoslaviji.

Mnogi su nakon rata skrivali da su bili u Jasenovcu kako ih ne bi proglasili suradnicima s prethodnim režimom. Znam slučaj čovjeka koji se javio prije petnaestak godina, a nikada nigdje nije bio zaveden kao logoraš o čemu je dao i pisano svjedočanstvo. Naime, bio je rat i nije se imalo što jesti, a on je izašao, pobjegao, tako da su njegovi roditelji stražara podmitili svinjom. Miliša je nakon izlaska iz logora, vrlo vjerojatno, bio nadziran, a kada je došao novi režim, opet je postao nepoćudan. Naime, knjigu je 1945. godine objavio u vlastitoj nakladi, što je bilo vrlo neobično.

Preslika Milišine knjige iz 1945. godine

Pa opet, uz opise zvjerstava, piše o kazalištu, nogometu, knjižnici u logoru. To sada kao argument koriste oni koji tvrde da Jasenovac nije bio logor smrti. Jesu li te pogodnosti bile posebnost Jasenovca u odnosu na druge logore?

Je li to bila praksa u Jasenovcu i Staroj Gradiški? Da. Ali to je bila praksa kad god je bio najavljen neki posjet pa se “friziralo” stanje da bi slika izgledala bolje no što je u stvari i bila. Logoraši su stradavali od bolesti i gladi, ali bilo bi neozbiljno reći da nije bilo likvidacija, što otvara i pitanja broja žrtava. Tako imate one koji tvrde da ih je bilo malo, ali i one koji tvrde da ih je bilo više od milijuna. To se davno trebalo razriješiti, ali s obzirom na sustav koji smo imali do 1990. godine, nije bilo poželjno previše “kopati” po tome.

Sloboda istraživanja tog dijela povijesti nije postojala u Jugoslaviji?

Pa baš i ne. Popise su radile različite institucije 1946., 1950. i 1964. godine. Posljednji popis iz 1964. proveo je Savezni zavod za statistiku, a popisivani su stradali u ratu na području bivše Jugoslavije. Trebalo je doći do onog broja od 1.706.000 stradalih koji je naveden nakon završetka rata, prvenstveno zbog potraživanja reparacija od Njemačke. Popisali su oko 600 tisuća žrtava kao posljedicu njemačkog napada i kolaboracionista, pa se postavilo pitanje gdje je razlika – jesu li nepopisani stradali na drugoj strani? Stoga su rezultati popisa bili službena državna tajna, a prvi put su objavljeni u inozemstvu krajem 80-ih godina. Iz tog popisa je tada nastala tzv. “Plava knjiga” u kojoj je pobrojano oko 59.000 žrtava ustaških logora Jasenovac i Stara Gradiška, što, naravno, nije bio i konačan popis. Bilo je onih hrabrijih koji su nešto pokušavali istraživati, a bilo je i onih koji su preuveličavali pa su govorili o 700 tisuća pa i više od milijun žrtava pripisivanih samo logoru u Jasenovcu.

Što se s logorom događalo nakon 1945. godine? Postoje navodi prema kojima je radio i nakon uspostave komunističke vlasti. Je li smisleno istraživati u tom smjeru?

S obzirom da se do 1990. godine tako nešto nije moglo istraživati, smisleno je. Sama ideja se pojavila osamdesetih godina u hrvatskoj emigraciji. No uvijek su popraćena preuveličavanjima ili umanjivanjem onoga što se dogodilo. Istina je da su njemački ratni zarobljenici radili na području jasenovačkog logora. Raščišćavali su ga. Nepobitno je da je nakon proboja logoraša u travnju 1945. ustaški režim pokušao uništiti logorske objekte. Upitno je što je ostalo i što se moglo uopće upotrijebiti. Postoje opisi povjesničara s hrvatske i srpske strane da su neki objekti i dio logorske infrastrukture bili upotrebljivi. Naravno, drugi tvrde da ništa nije bilo sačuvano, neki kažu da je ostalo djelomično očuvano i do tri četvrtine pojedinih logorskih objekata. Međutim, treba reći kako je u nedalekom Sisku postojao logor za ratne zarobljenike, a oni su slani na rad u Jasenovac. Ostaje tek nejasno zašto neki koji su se bavili tom problematikom tvrde da se, nakon rata, radilo tek o radnoj grupi iako i sami navode da je u mjestu Jasenovac postojala zgrada stare Šumarije opasana bodljikavom žicom u kojoj su bili smješteni ratni zarobljenici koji su bili na prisilnom radu u Jasenovcu i njegovoj okolici. Netko bi rekao da miješamo kruške i jabuke.

Zagrljaj Brežnjeva i Tita

Je li istina da Josip Broz, doživotni predsjednik Jugoslavije, nikad nije posjetio Spomen-područje Jasenovac?

Neosporna je činjenica kako je obilazio cijelu Jugoslaviju, ali nikada nije posjetio Spomen-područje. To je ostalo misterija. Možemo nagađati da je to zbog preuveličavanja broja žrtava s čime se možda nije slagao, ali jasenovački je mit već zaživio svojim životom. Možda mu nije odgovaralo što se logor nalazio na području Hrvatske. Uzmemo li u obzir pretjerivanja s brojem žrtava (i milijun), što jugoslavenske vlasti nisu demantirale, ali nisu ni dopuštale znanstveno utemeljena istraživanja, jasno je da takav zločin onda nisu mogli počiniti pojedinci… Ostaje činjenica da nikada nije posjetio Jasenovac, ali i da nemamo objašnjenja zašto to nije učinio, iako je za to imao 35 godina vremena.

Dok razgovaramo Židovi, Srbi, Romi, antifašističke i ljudsko pravaške organizacije održavaju u Jasenovcu komemoraciju, odvojenu od državne komemoracije. Mnogi od njih sadašnjem postavu Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac zamjeraju da je preblag, da ne prikazuje stvaran karakter Jasenovca.

Ljudi koji prigovaraju obično misle da sve razumiju, a zapravo vjerojatno o tome jako malo znaju. To nas prati desetljećima, pogotovo u kontroverznim temama. Izložbeni postav do 1990. godine bio je, kao što ste rekli, iznimno brutalan. Surađivao sam na aktualnom izložbenom postavu koji je ograničen s nekoliko bitnih stvari. Sva muzejska građa je za vrijeme Domovinskog rata odnesena. Jedno vrijeme se navodno nalazila u privatnoj kući u Dubici pa je navodno premještena u drugu kuću nakon čega je završila u susjednoj BiH, na području RS-a. U suradnji s vašingtonskim Memorijalnim muzejom Holokausta dio tog fundusa je vraćen, iako najvrjedniji dijelovi nisu vraćeni. Oko trećine fundusa nedostaje.

Ali zamjeraju upravo to da nije izložen…

Osim toga, tamo nema previše prostora s obzirom na samo arhitektonsko rješenje muzeja i spomenik Bogdana Bogdanovića. Izložbeni prostor je iznimno mali, pa je stalni izložbeni postav rađen prema suvremenim muzeološkim spoznajama. Stavljen je naglasak upravo na žrtvu, na pojedinca, što se najjednostavnije, s obzirom na spomenuta ograničenja, moglo riješiti multimedijalnim prikazom. Naravno i djelić fundusa je izložen, ali i prijašnje izložbe, kakve god da su bile, izlagale su tek djelić muzejskog fundusa. Dežurnim kritičarima naravno nikada ništa ne odgovara, a s obzirom na ovu podjelu na “ustaše” i “partizane” koja svake godine najčešće prati rano proljeće, uvijek ćete naći nekoga kome neće ništa odgovarati. Međutim, stječe se dojam da je sve drugo bitnije, samo ne odavanje pijeteta osobama koje su tamo stradale. (Siniša Bogdanić, Deutsche Welle)

Dr. Mario Kevo rođen je 1977. godine u Varaždinu. Radio je u JU Spomen-područje Jasenovac i na Hrvatskom institutu za povijest. Između ostalog, u znanstvenom radu bavio se logorskim sustavom u NDH. Danas je pročelnik Odjela za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

.

Vijesti

‘Makarski umirovljenici gladuju. Svi osim povlaštenih su ugroženi. Nešto se mora hitno učiniti!’

Sve više ljudi kopa po smeću i nema tu razlike jer su svi ugroženi osim onih koji dobivaju povlaštene mirovine. Nešto se mora učiniti, i to hitno.

Objavljeno

|

Autor

Zašto su ljudi siromašni?

Kopanje po kontejnerima u potrazi za plastičnim bocama, od kojih se dnevno može zaraditi barem 20 kuna za kruh i mlijeko, postalo je, nažalost, hrvatska realnost, i to nezaposlenih, socijalnih slučajeva, zaposlenih s malim primanjima i – najžalosnije – umirovljenika, koji su svoj cijeli radni vijek radili misleći da će se na koncu, kad odu u mirovinu, moći pošteno odmoriti, piše Slobodna Dalmacija.

Ovakva je slika, kao i u većini hrvatskih gradova, vidljiva i u turistički razvijenoj Makarskoj, u kojoj nema svatko sreće zarađivati na iznajmljivanju apartmana ili uživati u pristojnoj mirovini.


Granica siromaštva

 “Umirovljenici u Makarskoj žive u dosta nepovoljnoj situaciji jer od njih 1500, 1000 ih ima mirovine manje od 2500 kuna, pa ih čak 800 prima mirovine od oko 1600 kuna, a dosta ih je s najmanjim mirovinama od 700 kuna”, kaže predsjednik makarskog ogranka Hrvatske stranke umirovljenika Milan Grbavac.

“Granica siromaštva lani je iznosila 2320 kuna, tako da u Makarskoj 1200 umirovljenika živi ispod praga ljudskog dostojanstva, a s druge strane, ima ih 70 s povlaštenim mirovinama i do 12 tisuća kuna. Prema hrvatskom Zakonu, košarica za četveročlanu obitelj iznosi 4500 kuna, a za dvočlanu 2300 kuna, pa je prema brojkama jasno kako živi bračni par umirovljenika. Jadno i bijedno, kako nitko ne zaslužuje nakon četiri desetljeća radnog vijeka”, govori Grbavac, dodavši da se umirovljenici koji imaju svoje apartmane malo ‘pokriju’, a neki i rade na pola radnog vremena, posebno bivši policajci ili vojnici koji su relativno mladi otišli u mirovinu.

Rade na crno da bi preživjeli

Kako kaže, mnogo makarskih umirovljenika radi na crno, i to sve poslove, od čišćenja apartmana, stanova i kafića, do čuvanja djece i na bauštelama, bave se svim i svačim samo kako bi mogli preživjeti.

“Do sada su prilikom rada nakon umirovljenja morali zamrzavati mirovinu, a sada zakonski više ne moraju, ali im se skida dio mirovine ako rade četiri sata dnevno ili 20 tjedno, primjerice s 2000 na 1940 kuna. S obzirom na to da na tržištu manjka radne snage, dosta umirovljenika rade i kao vozači autobusa”, kaže Grbavac, te napominje da su najkritičniji umirovljenici koji su bolesni jer mjesečna mirovina od 2200 kuna nije dostatna ni za život, a kamoli za lijekove.

Makarska (foto: Maria Butyrina/Unsplash)

Bježe od prijatelja, jer nemaju za kavu

„”Primjerice, moja mjesečna mirovina iznosi 2400 kuna, od čega dopunsko zdravstveno osiguranje plaćam 80 kuna, a 454 kune svakog mjeseca potrošim za lijekove, što je gotovo petina mirovine i to nije dostatno za život. Događa se da na ulici sretnete prijatelja ili kolegu umirovljenika i doslovno bježite od njega jer nemate ni za kavu”, govori Grbavac za Slobodnu.

Napominje i da Makarska kao grad ne vodi računa o svojim umirovljenicima, koji su božićnicu nakon šest godina pauze počeli dobivati za vrijeme bivšega gradonačelnika Tončija Bilića. Ove se godine tako božićnica od 200 kuna dijelila umirovljenicima čija mjesečna primanja ne prelaze 3500 kuna, pa su oni s 1200 i 3500 kuna mirovine dobili poklon-bon u istom iznosu, što nije dobra raspodjela.

Preživljavanje magijom

“Kako živimo? Ne znam ni ja kojom magijom. Makarski umirovljenici uglavnom hranu kupuju na akcijama i pomno prate u kojim se trgovačkim lancima one odvijaju, a usput, primjerice, na tržnici besplatno uzimaju oštećeno voće i povrće pred kraj radnog vremena. Većina umirovljenika srami se svojeg financijskog stanja, pa nerijetko plastične boce iz kontejnera kupe i umirovljeni profesori, ali to je danas neminovno”, govori Grbavac, kojega općenito ljuti omjer povlaštenih i radničkih mirovina, odnosno 30 posto radničkih i 70 povlaštenih, čijim je umirovljenicima prosjek rada bio sedam godina, što se, kako tvrdi, u većini slučajeva odnosi na saborske zastupnike i suce.

“U zadnje dvije godine povlaštene su mirovine u prosjeku porasle za više od 1000 kuna, a radničke nisu, dok s druge strane u našem gradu jedva životare umirovljenici koji primaju mjesečne mirovine od 700 kuna, a uglavnom je riječ o ljudima koji su se razboljeli nakon 13 ili 14 godina rada i onda su otišli u invalidsku mirovinu. U Makarskoj je prosjek mirovine bio 2300 kuna i pokazalo se da nam je ekonomija najgora u cijeloj regiji. Znači, nakon 40 godina rintanja i u 61. godini života čovjek ode u mirovinu, i ne da krpa kraj s krajem ili živi od 1. do 1., nego životari prvih 10 dana, a ostalih 20 dana gladuje.”

“Sve više ljudi kopa po smeću i nema tu razlike jer su svi ugroženi osim onih koji dobivaju povlaštene mirovine. Nešto se mora učiniti, i to hitno”, zaključuje Grbavac za Slobodnu.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP