Prati nas

Mozaik

Gdje su djeca?

Zašto u današnjem svijetu ima više baki i djedova nego unučadi?

Po prvi puta u povijesti čovječanstva na svijetu ima više staraca nego djece. Očekuje se da će do 2050. godine populacija staraca dvostruko nadmašivati onu od djece. Ovaj rastući jaz predstavlja trend na koji demografi upozoravaju već desetljećima: u većini zemalja danas živimo duže i ne rađamo dovoljno djece.

Objavljeno

|

Prvomajski prosvjed 2018.
foto: Sandro Bura

Prema UN-u, prvi put u povijesti čovječanstva na svijetu ima više staraca nego djece, piše BBC. Brojke pokazuju da je na kraju 2018. godine broj ljudi starijih od 65 godina nadmašio broj djece mlađe od 5 godina. Na planeti danas živi oko 705 milijuna ljudi starijih od 65 godina, dok je djece u dobi do četiri godine nešto manje, oko 680 milijuna.

Širenje jaza

Trenutni trendovi ukazuju na rastući disparitet između najstarijeg i najmlađeg segmenta populacije pa se očekuje da će do 2050. godine populacija staraca dvostruko nadmašivati onu od djece. Ovaj rastući jaz predstavlja trend na koji demografi upozoravaju već desetljećima: u većini zemalja danas živimo duže i ne rađamo dovoljno djece. Ali kako će se ovo odraziti na vas? Da li možda već utječe?


Nema dovoljno “dolazaka”

Christopher Murray, direktor Instituta za zdravstvenu metriku na Sveučilištu u Washingtonu, izjavio je sljedeće: “Imati ćemo velik broj starijih od 65 i jako malo djece a to čini održavanje globalnog društva vrlo problematičnim.”

Murray je i autor rada iz 2018. u kojem ističe da gotovo polovica zemalja na svijetu pati od pada nataliteta – dakle nemaju dovoljan broj novorođenih kako bi održavale veličinu populacije “Zamislite dubinu društvenih i ekonomskih posljedica činjenice da društvo danas ima više djedova i baka nego unučica i unuka”, dodje Murray.

Prema svjetskoj banci, 1960. godine je svjetska stopa fertiliteta iznosila skoro petero djece po ženi. Skoro 60 godina kasnije, stopa fertiliteta se prepolovila na samo 2,4. Istovremeno, društveni i ekonomski napredak omogućio je dulji život. U 1960. godini prosječna životna dob znosila je malo iznad 52 godine; u 2017. godini očekivana životna dob dosegnula je 72 godine. To znači da svi živimo dulje i trošimo sve više resursa kako starimo, a to povećava pritisak na mirovinske i zdravstvene sustave država.

Starenje populacije

Problem starenja populacija najizraženiji je u razvijenim zemljama. U njima postoji niska stopa nataliteta zbog spleta razloga koji imaju veze sa standardom društva – a to su niže stope dječje smrtnosti, jednostavan pristup kontracepciji te skupoća podizanja djeteta. U tim državama, žene često dobijaju djecu kasnije te imaju manje djece. Viši životni standard u nekoj zemlji podrazumijeva i dulji životni vijek. Najbolji primjer je Japan gdje je očekivana životna dob 84 godine (najviša u svijetu), a osobe starije od 65 godina predstavljaju čak 27% populacije – također najviše u svijetu.

A udio populacije mlađe od 5 godina? Oko 3,85%, prema podacima UN-a. Ovaj dvostruki problem brine japanske vlasti već desetljećima. Vlada je stoga prošle godine najavila podizanje dobi za umirovljenje sa 65 na 70 godina. Ako se uvede takva praksa, japanski radnici odlaziti će u mirovinu najkasnije na svijetu.

Neuravnotežena populacija predstavlja prijetnju i zemljama u razvoju. Kina ima puno niži udio populacije 65+ u odnosu na Japan (samo 10,6% populacije), ali zahvaljujući striktnom planiranju potomstva koje se provodi od 70-ih godina, druga najveća ekonomija na svijetu ima sličnu stopu fertiliteta kao i Japan – samo 1,6 djece po ženi. Djeca mlađa od 5 godina u Kini čine manje od 6% ukupne populacije.

Broj djece nasuprot kvaliteti života

Afričke zemlje su najbolji primjer visoke stope rađanja: one su na vrhu svjetske ljestvice fertiliteta. Npr. Niger je „najplodnija zemlja na svijetu“ sa prosječno 7,2 rođenja po ženi u 2017. Ipak, iste te nacije imaju visok stupanj dječjeg mortaliteta – Niger ima stopu smrtnosti od 85 djece na 1.000 rođenja, jednu od najvećih na svijetu.

Stopa obnove populacije

Za obnovu populacije, 2,1 je magičan broj. To je stopa fertiliteta na kojoj se prema demografima populacije mogu same obnavljati. Međutim, najnoviji podaci UN-a pokazuju da tek 113 zemalja u svijetu ima dovoljnu stopu fertiliteta za to. Istraživači također ističu da zemlje s većom stopom smrtnosti djece i nižom očekivanom životnom dobi trebaju stopu fertiliteta od 2,3. A to je kriterij kojemu udovoljava tek 99 zemalja.

Zbog opadanja broja rođenih, mnoge će se zemlje vjerojatno suočiti sa značajnim padom populacije uprkos globalnom povećanju popuacije – očekuje se da će ljudska populacija dosegnuti 8 milijardi do 2024. godine. Jedan od najekstremnijih slučajeva je Rusija: stopa fertiliteta od 1,75 djece po ženi rezultirati će oštrim padom ruske popuacije u sljedećih nekoliko desetljeća. Prema kalkulacijama UN-a ruska populacija će s trenutnih 143 milijuna pasti na 132 milijuna u 2050. godini.

Ekonomske posljedice

Smanjujuće i stareće populacije imaju sve manji postotak radno aktivnih ljudi, a to može dovesti do pada u ekonomskoj produktivnosti i gospodarstvu. Prošlog studenog MMF je upozorio da bi se, zahvaljujući starenju populacije, gospodarstvo Japana moglo smanjiti za barem 25% u sljedećih 40 godina.

“Demografija utječe na sve aspekte naših života – samo bacite pogled kroz prozor i promotrite ljude na ulicama, kuće, promet, potrošnju. Svi su oni određeni demografijom”, izjavio je za BBC George Leeson, direktor Oksfordškog instituta za starenje populacija. Hoće li nam tehnologija pomoći da ublažimo učinke starenja populacija?

Politika i politike

Postoji konsenzus da bi vlade trebale djelovati kako bi deaktivirale ovu “tempiranu bombu starenja društva”. I one to rade. Kina je revidirala svoju “politiku jednog djeteta” u 2015., a u 2018. je dala naznačiti da će do kraja sljedeće godine u potpunosti okončati restrikcije po pitanju rađanja djece. Uklanjanje ovih restrikcija nije se, doduše, pokazalo učinkovitim: Kina je 2018. imala 15,2 milijuna rođenja i time je zabilježila najslabiju godinu po pitanju nataliteta u zadnjih 60 godina.

Kineski akademici pripisali su ovaj pad tome što se dogodio pad populacije žena u reproduktivnoj dobi, a obitelji odgađaju planiranje djece iz finanancijskih razloga, pogotovo u obiteljima s obrazovanijim ženama koje nisu sklone tradicionalnoj ulozi majke i kućanice.

Stariji i jači

Stručnjaci za populaciju upozoravaju da politike koje promiču zdravlje starije populacije moraju odigrati ključnu ulogu u prevladavanju učinaka starenja. Argumentacija je sljedeća: zdraviji pojedinci mogu raditi duže i s više energije, a to bi moglo smanjiti troškove zdravstvene njege i sistema.

Nešto što se često previđa je diverzifikacija radne snage, posebno po pitanju spola: podaci iz međunarodne organizacije rada (ILO) pokazuju da je globalna stopa participacije u globalnom tržištu rada za žene značajno niža od one za muškarce. Radna populacija s više žena također predstavlja snažno sredstvo borbe protiv siromaštva

“Gospodarstva s većom stopom sudjelovanja žena u radnoj snazi brže rastu. Više žena na poslu podrazmijeva veću otpornost gospodarstva na šokove kao i sredstvo borbe protiv siromaštva”, izjavio je Ekkehard Ernst, ekonomist u ILO-u. Sigurno je jedino da sat i dalje otkucava.

.

Mozaik

Godinu dana nakon katastrofe: U Černobilu se osjeća život, radnici su sjajno plaćeni

Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima.

Objavljeno

|

Autor

O černobilskoj nesreći i nastavku rada atomske centrale, tj. dva njena reaktora, napisano je mnogo novinskih tekstova. U njima su stručnjaci iznijeli svoja gledišta o tome zašto je do katastrofe došlo. Ipak, mnogo je toga ostalo tajnovito i neobjašnjeno. U tim tekstovima nije bilo izjava onih koji su bili neposredno uz reaktore i koji danas tamo rade.

Zahvaljujući angažmanu Vjesnikova dopisnika iz Moskve, Branka Vlahovića – Studio objavljuje ekskluzivnu reportažu koju su za nas napisali novinari moskovskog radija, Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski. Oni su bili u Černobilu i tamo razgovarali s ljudima koji su bili svjedoci drame… Priču objavljenu 1987. godine prenosimo u cijelosti.


Prvi susret s Černobilom zaista je šokantan. Čovjek se osjeća kao u nekom krajoliku iz znanstvene fantastike. Kamo se god okrene vidi neke čudne znakove. Velikim slovima ispisano je: „Opasno – radijacija“. Malo dalje od tog znaka, opet natpis: „Oprezno, zemlja je kontaminirana!“

U zgradi u kojoj je smještena državna komisija, koja rukovodi radovima na saniranju posljedica černobilske katastrofe, dočekuje nas Aleksandar Kovaljenko. On je načelnik odjela za informiranje. Nitko ne bi pomislio da je taj četrdesetogodišnjak “zaradio” čak 25 rendgena. On je prije bio zamjenik direktora černobilske atomske centrale.

Černobil je udaljen od centrale petnaestak kilometara. Kao što je poznato, svi su stanovnici Černobila evakuirani. Ipak, u Černobilu se osjeća život. Na ulicama je mnogo automobila i različitih strojeva, ljudi se kreću na sve strane, tu su građevinari i radnici ostalih struka, kao i vojne osobe. Svi su oni privremeni stanovnici Černobila. Živjet će ovdje mjesec ili, najviše, dva.

Cestom do atomske centrale kreću se teška vozila. Prolazimo kroz pusta sela. Već cijelu godinu u tim kućama nema domaćina. Kada će se u njih vratiti ljudi? Možda će potkraj slijedećeg stoljeća na ta mjesta dovoditi ekskurzije da bi turistima pokazali kako su izgledala ukrajinska sela u prošlom stoljeću.

Petnaestak kilometara do atomske centrale prešli smo automobilom za pola sata. Što smo se više približavali odredištu, nailazili smo na sve više dalekovoda. Od listopada prošle godine, oni ponovno prenose struju. Prva dva energo-bloka opet rade, osiguravaju struju za potrebe dva milijuna stanovnika.

Stručnjak na krovu

Stigli smo do atomske centrale. Sve su zgrade bijelo-plave, jedino je na kraju – crni sarkofag. „Danas nema apsolutno nikakvog negativnog utjecaja na okolinu, zahvaljujući sarkofagu. Dakle, on ne dopušta da iz oštećenog reaktora izlazi radioaktivna prašina“, priča nam Vladimir Ščerbina, glavni stručnjak za osiguranje od radijacije. Dva dana prije našeg dolaska u Černobil, Ščerbina se popeo na krov sarkofaga i po njemu se “prošetao”. Dakako, popeo se na krov sarkofaga ne zato što je to poželio, nego da provjeri kakvo je stanje.

„Doza radijacije koju sam dobio za vrijeme šetnje po krovu u postocima iznosi 20 posto ili petinu od količine koju može dobiti radnik zaposlen u atomskoj centrali u toku jedne godine“, kaže Ščerbina.

„Odakle ta radijacija, ako je sarkofag potpuno siguran?“ pitamo Ščerbinu. Kaže nam da još nije dokraja provedena deratizacija krova atomske centrale. Sada se radi na “čišćenju” krova susjednog, trećeg reaktora.

Ščerbina kategorički tvrdi da je sa sarkofagom sve u najboljem redu, i da će se zagađenost još više smanjiti kad se očisti krov trećeg reaktora. Na tim se poslovima sada radi. Također se mora posjeći obližnja šuma i očistiti zemlja oko centrale, jer je ona zagađena. No, prije nego što se bude posjekla šuma i skinuo sloj zemlje, moraju se iskopati veliki “grobovi” gdje će se zakopati zagađeno tlo i drveće. Tamo će se zakopati i tehnika koja je korištena u saniranju nesreće.

Trenutno u černobilskoj atomskoj centrali radi oko tri i pol tisuće radnika. Velika većina njih je radila i prije u toj atomskoj centrali. Radi se po pola mjeseca. Dok jedna grupa radi petnaest dana, druga se polovina odmara sa svojim obiteljima u Kijevu.

Dok rade, energetičari žive u selu Zeleni mis (mis – u prijevodu greben). Selo je udaljeno tridesetak kilometara od atomske centrale. I ovdje je stroga kontrola. Prije svega, nitko od nezaposlenih ne može doći bez dozvole u tu zelenu enklavu. I oni koji imaju propusnicu za ulazak u selo energetičara moraju proći dozimetrijsku kontrolu.

Kad smo tamo stigli, dočekali su nas dozimetristi i pregledali od glave do nogu. Upalila se zelena lampica – sve je u redu! Oni kod kojih je prilikom pregleda upalila crvena lampica, morali su se očistiti od radijacije.

Noć otkrila isijavanje

Inače, selo su sagradili Finci. To su dvokatne kuće. Sobe su zaista komforne. Svaka ima televizor u boji, radio, lijep namještaj. U selu je i poliklinika, rehabilitacioni centar. Sve je besplatno. Bili smo u restoranu. Svatko uzima hrane koliko želi, a ona je vrlo ukusna. Mnogo je povrća. Obavezan je i desert. Dobiva se i čokolada.

U selu energetičara susreli smo i razgovarali s Vladimirom Mihajljukom. On je bravar i radi u pogonu energo-blokova. Trideset i četiri su mu godine, i već devet godina radi u černobilskoj atomskoj centrali. Njegovo kazivanje mnogo govori o tome kako su reagirali stanovnici toga kraja kad su saznali za nesreću u atomskoj centrali.

„Bio je petak, kraj radnog tjedna. Pripremao sam se da s obitelji odem na daču kako bih popravio krov. Kasno uvečer, najmlađi me sin zamolio da mu prije spavanja ispričam bajku. Zajedno smo se uspavali. Usred noći probudila me supruga. Rekla mi je: ‘Ustani! Nešto se dogodilo u centrali!’ Naš je stan na devetom katu i s prozora se vidi četvrti energo-blok. Dobro sam vidio dim i manji plamen. Nisam ni pomislio da je oštećen reaktor. Žena se bila probudila od udara koji je bio sličan potresu“, priča Vladimir Mihajljuk.

„Čule su se sirene vatrogasnih kola i Hitne pomoći. Sutradan, grad Pripjat živio je normalnim životom, kao da se katastrofa nije ni dogodila. Neki su otišli u vikendice, drugi da love ribu. Moj stariji sin krenuo je u školu“, priča Vladimir. „Sve je bilo uobičajeno, osim što je na ulicama bilo više milicije. Telefoni u atomskoj centrali nisu radili.“

„Toga dana, 26. travnja, letjelo je mnogo helikoptera nad atomskom centralom. No, u gradu nije bilo nikakave panike. Tek navečer sve je bilo potpuno jasno. I – vidljivo! Naime, danju – dok je bilo sunca – nije se ni moglo vidjeti isijavanje iz reaktora.“

„Noću sam dobro vidio sa svog prozora jaku svjetlost iz reaktora, kao neki komad rastaljenog metala. To je zračilo iz oštećenog reaktora“, nastavlja pričati Volođa. „Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima. Došla je vojska i milicija, te ispred svakog ulaza kontrolirala da netko nije ostao. Nas su evakuirali u selo Zrka.“

Mihajljuk je u svemu tome imao mnogo sreće. Naime, zbog rane na nozi koju je imao, dobio je upalu i vrlo visoku temperaturu, ali liječnici su ga uspjeli spasiti. Kasnije su sve obitelji dobile novčanu pomoć da kupe što im je potrebno za život.

„Glava obitelji, dakle – suprug, dobio je četiri tisuće rubalja, žena tri tisuće, a svaki ostali član obitelji po tisuću i pol rubalja. To je velik novac. No, trebalo se kućiti iz početka“, priča Vladimir.

Sada on kao majstor zarađuje 570 rubalja mjesečno. To je velika plaća, kad se zna da je u Sovjetskom Savezu prosječna plaća nešto manja od 200 rubalja. No, i kirurg ima plaću 200 rubalja, srednjoškolski profesor 140 rubalja. Dakle, Černobilci sada zarađuju više nego dvostruko.

Točno je da su zaposleni u Černobilu stimulirani bolje od ostalih, ali točno je i to da rade u mnogo težim uvjetima. Prije nego što smo otišli, postavili smo im pitanje koje svakoga od nas zanima: može li se nesreća ponovno dogoditi? Ne – kategorički su nam kazali sugovornici – gorka lekcija iz te velike nesreće zauvijek je naučena.

Mrtvi su snimatelji Lev Nikolajev i Aleksandar Krutov

Umrli su autori prvog dokumentarca o katastrofi u černobilskoj atomskoj centrali. Za tužnu vijest nije se još znalo kad je nedavno na našoj TV prikazan taj film u kojem smo čuli panične reakcije pilota koji je helikopterom nadlijetao mjesto nesreće. (Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski, Studio, svibanj 1987. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP