Prati nas

Mozaik

Mrze li mladi stare ili je to samo predrasuda? Evo što mladi kažu

‘Znam da svi jedva čekaju da umrem, ali meni je ovdje tako lijepo. Ništa me ne boli, sjedim na suncu, heklam, jedem grožđe i gledam kako zriju paprike.’

Objavljeno

|

Zašto starci smrde?
foto: Quintin Gellar/Pexels

“Volimo li stare ljude i zašto ne?” Upravo je tako nazvana tema na najvećem hrvatskom forumu pokrenuta još davne 2013. godine.

U njoj su mladi pobrojali niz razloga koji im kod starijih idu na živce i za koje su uvjereni da su karakteristika baš starijih ljudi, ali i niz mišljenja zašto je takav stav pogrešan. Neki od ovih komentara mogli bi vas ganuti.



Ne smetaju mi sve dok se ne družimo

Ne smetaju sve dok ne uđu u prostor neke druge dobne skupine. A to može biti od petnaestogodišnjaka do pedesetogodišnjaka. U prostor će im ući ako previše borave skupa ili ako se savjetima žele ugurati u stvari koje se tiče tih ljudi osobno. Sve dok se svatko drži svojih vršnjaka nema nikakvog jaza. Problemi znaju nastati u trgovinama ili na nekim javnim mjestima no to je već druga priča.

Podsjećaju na smrtnost

Tko voli da ih naborana lica i zgurena tjelesa podsjećaju na vlastitu smrtnost i propadanje? Odnos prema starcima je lakmus papir na kojem se očituje sva naša (ne)ljudskost.

Generalna smetala

Ljudima se čini da su starci samo nepotrebno opterećenje i generalna smetala, a zapravo se baš u takvom mišljenju krije kvaka. Jer kako sijemo tako ćemo i žeti pa ako kao mladi preziremo starost, u vlastitoj ćemo starosti osjetiti taj prezir i na svojoj koži. Činjenica je da se granica starosti pomiče kako sam čovjek stari pa su tako tinejdžerima stari i tridesetogodišnjaci, a tridesetogodišnjacima pedesetgodišnjici. Kad se preko leđa prevali pol stoljeća, počinje se buditi očekivanje doživljavanja dublje starosti, iste one koja nam se kao mladima činila tako naporna i gotovo metuzalemska. Sveto ide u staž življenja u relativnosti materijalnog svijeta i zapravo je šteta što postoji taj antagonizam. Jer mladost svima neumitno prolazi, a rijetki su oni koji dožive lijepu, smirenu i sretnu starost.

Starost nije lijepa ni mudra, a i smrdi

Realno, u starosti nema ljepote, a baš ni mudrosti. Starci koje poznam su svi ogorčeni, ponavljaju se, jadikuju, kukaju i troše tuđu životnu energiju. Žao mi je starih ljudi i njihovih boli, njihove samoće, ali znam da i mene sve to čeka ako doživim starost. Znam da ni ja neću doživljavati humanost od strane okoline pa se ne zamaram starcima. Kod liječnika viđam stare ljude koji oko sebe šire svoj specifičan miris koji nije ugodan. Gledaju te pomno očima i nameću neku nelagodu. Ne, ne volim starce.

Unatoč predrasudama, starost može biti lijepa

Imam susjedu, bakicu od 89 godina. Živi u istoj kući s djecom, unucima i praunucima, ali u odvojenom stanu i nema puno kontakta s njima. Osim kad joj dođu uzet penziju. Njena obitelj je užasna, sve tri generacije, svi se međusobno kolju a baku omalovažavaju. Srela sam je jednom kako sjedi u vrtu i rekla mi je: “Znam da svi jedva čekaju da umrem, ali meni je ovdje tako lijepo. Ništa me ne boli, sjedim na suncu, heklam, jedem grožđe i gledam kako zriju paprike.” Ostala sam “paf”.

Zašto izdvajati po godinama?

Sviđaju mi se neki stariji ljudi, baš kao i neki mlađi. Nema to nikakve veze sa godinama, već sa njihovim karakterom, pristupom ljudima, načinu razmišljanja itd.

Ne smetaju mi

Stariji ljudi u meni bude osjećanje nježnosti baš kao i djeca. Valjda zato što zaista zatvaramo krug i postajemo djeca. Ne smetaju mi. Smrti sam se bojala dok nisam poradila na tome. Više se ne bojim.

Nedostaje mi baka

Spadam u one koji baš vole starije ljude. Slaba sam na njih. Vjerojatno zato jer sam rano ostala bez baka i djedova. Tako bih voljela imati baku ili djeda da poslije posla trčim k njima, da sjedimo na klupi, da brinem za njih. Kada čujem kolegicu, koja je majka troje djece i baka ju nazove da ju pita jeli se toplo obukla da se ne prehladi, zavidim joj. To je predivno. Ona će uvijek za nju ostati njena malena unuka.

Smrde, ne volim ih

Neka sam mizantrop, ali ne volim ih. Imao sam iskustva sa starim ljudima napretek i niti jedan nije ulijevao dobrotom. Smrde, ne mogu jasno izgovorit rečenicu, a od tebe traže da se dereš budući da su skoro gluhi. Užasno su zastarjeli po stavovima. Kakva mišljenja su stekli u svojim 20-ima, takva će im ostat do smrti. Beskonačno dugo te drže na telefonu i non-stop vrte jedno te iste trivijalnosti. Da ne govorim o face-to-face doživljaju. Sve to još kako tako podnosiš dok ne naiđeš na ogorčenog djetinjastog starca koji je zamrzio sve oko sebe, a opet mu je potrebna pomoć, jer zbog nepokretnosti ne može ni prstom mrdnut. Cijenim više ove gradske starce – poneki još uvijek džogiraju, odlaze u kazalište, aktivni su udrugama, voljni su se informatički obrazovati. Ovi seoski kao da su zabetonirani za svoju zemlju – “ovo je moje imanje, ne pem od tam ni mrtav”.

Previše ih se opterećuje dadiljanjem, pustite ih da žive

Volim. Obožavam svoju baku koja mi je najdraži član obitelji i trudim se što više joj pomagati i provoditi više vremena s njom. Voljela sam jako i svog djeda i drugu baku, ali su nažalost oboje umrli, pa mi je sad ostala jedino baka s mamine strane. Općenito kad god mogu pomognem starijima, nije mi problem ustati im u javnom prijevozu, otvoriti im vrata, pomoći s namirnicama, propustiti ih u redu i ostale sitnice. Danas je nažalost postalo kao popularno mrziti starije ljude, a smetnja su najčešće njihovim potomcima koji bi najradije da oni umru tako da oni dobiju gratis kuću u koju će naseliti sa ženom i djecom. Imam takav primjer u blizini. Žive u djedovoj kući, ali stalno ga vrijeđaju, pogotovo snaha, često se puta čuje: “Stari prdonja, kad ćeš već više otegnuti papke da imamo mir?” Meni je to neshvatljivo, dođeš u tuđu kuću, umjesto da pokažeš zahvalnost ti se iživljavaš na jadnom djedici. I općenito mislim da se starijim ljudima previše stavljaju na teret potomci i njihova djeca, stalni „baka servisi“ podmirivanje njihovih kredita i ostalih troškova, život u istoj kući i slično. Trebalo bi starije pustiti da prožive starost u miru, a ne stresu i dadiljanju. Tu ne spada povremeno druženje s unucima, naravno.

.

Mozaik

Jesu li žene same sebi neprijateljice? Oslobodimo se anti-ageing demona!

‘Koliko ste mladosti potrošili brinući se što će biti kad je više ne bude? Kako smo, bez obzira na sve dokaze protiv, progutale udicu da naša vrijednost nestaje zajedno s reproduktivnom sposobnošću? Druženjem s ljudima raznih godišta lakše ćemo izaći iz tog začaranog kruga negoranja starosti i početi razmišljati o njezinim prednostima.’

Objavljeno

|

Prije nekoliko godina doživjela sam prosvjetljujuć trenutak, piše u New York Timesu Ashton Applewhite. Toliko mnogo žena boji svoju kosu kako bi prikrile sijede. Mnoge žale tog truda i troška, a to je ujedno i glavni način kako same sebe, kao starije žene, činimo nevidljivima.

Kad je čitava grupa nevidljiva, nevidljivi su i problemi koji je more. Zamislite da svijet vidi koliko nas ima, i kako smo predivne, i zabavne. Zamislite da se okupimo i sve zajedno pustimo sijede vlasi. To bi doista bila velika promjena.



Ovu ideju objavila sam na svojoj Facebook stranici i dobila mnoštvo reakcija, ne nužno dobrih. No to sam i zaslužila. “Ti prva pusti sijede”, glasio je jedan od komentara. To sam i učinila i čitavu kosu obojila i sivo, čak i one smeđe dijelove jer mi se činilo da ionako nitko neće vjerovati da mi je to prirodna boja. Naučila sam i važnu lekciju: Tko sam ja da govorim ženama kako bi trebale izgledati i što bi trebale raditi? Svaka ima pravo na vlastite odluke. Svaka ima pravo starjeti na način koji njoj najbolje odgovara.

Mladost # moć # ljepota

No o jednome se možemo složiti: Starenje je ženama teže. Mi nosimo teret izjednačavanja ljepote s mladošću i mladosti s moći – to je dvostruki spoj dobizma i seksizma. A kako se s time nosimo? Utapamo se u anti-ageing proizvodima. Lažemo o svojim godinama. Izgladnjujemo se, vježbamo, podvrgavamo se estetskim zahvatima.

Ove strategije mogu biti vrlo uspješne pa nije ni čudo što se toliko žena njima služi. Ne osuđujem, kunem se – ali kad se starija osoba izdaje za mlađu, to je kao da se homoseksualac predstavlja kao heteroseksualac, a crnac kao bijelac. Ovakva ponašanja imaju svoj korijen u osjećaju srama u vezi nečega u vezi s čime ne bi trebalo osjećati sram. Osim toga, takve stvari podržavaju istu tu diskriminaciju koja ih je i potakla.

Žene hrane seksizam i ageizam

Izgled je važan. Divljenje godi. No opsjednutost društva sa ženskim izgledom manje je vezano uz samu ljepotu, a više uz potčinjavanje i moć. Kad se žene natječu koja će izgledati mlađe, one zapravo podupiru dobizam, seksizam, izgled-izam i patrijarhat. Oko još nečega se možemo složiti: sve je to prilično veliko opterećenje. Ljestvica je postavljena tako visoko da smo osuđene na neuspjeh. Osim toga, takve nas stvari okreću jedne protiv drugih i zbog takvih su stvari najsiromašnije od najsiromašnijih upravo – starije žene nebjelkinje.

Prigrlite stigmatizirano

I što da žene rade? Ujedine se protiv dobizma baš kao što su se ujedinile protiv seksizma u 60-ima i 70-ima. Da bi neki pokreti bili snažni, članovi pokreta moraju prigrliti upravo ono što je stigmatizirano bez obzira radi li se o određenoj boji kože, ljubavi prema istom spolu ili starenju. To zapravo znači napraviti pomak od nijekanja dobi prema njezinu prihvaćanju.

No puno je to za tražiti. Otvorite li bilo koji ženski časopis, zasut će vas stotine članaka i oglasa tipa: “Ne možete očekivati da ćete biti željene ako se zapustite”. U toj stigmi nema baš ništa prirodno. No promjena ipak stiže. Magazin Allure zabranio je upotrebu pojma “anti-ageing” te umjesto toga prigrlio opise poput “dugoočekivano i neophodno potrebno slavljenje same sebe – zajedno s borama i svim ostalim”. Ako modna industrija može napraviti ovakav zaokret, možemo i mi. Moramo promijeniti načina na koji gledamo same sebe i druge. Evo kako krenuti:

Starenje nas obogaćuje

Tko doista misli da je neka starija gospođa manje zanimljiva, manje zabavna i manje vrijedna od žene koja je bila prije? Ako je to doista tako, odakle dolaze takve poruke i koja im je svrha? Naravno, starenje donosi i prilične gubitke, ali i autentičnost, samopouzdanje, perspektivu, samospoznaju. Moja mama čak kaže i da joj noge sada izgledaju bolje nego prije. Prioriteti su jasniji. Lakše se nosimo s osjećajima. Želimo manje. Manje nam je bitno što ljudi misle što u svakom slučaju oslobađa. Za mnoge žene je kasnija faza života ujedno i ona najbolje.

Naučimo gledati jedni na druge – ali i na sebe – velikodušnije

Umjesto da gledajući se u zrcalo mrmljamo: “Pa što se to, dovraga, dogodilo?”, prisjetimo se doista nekih stvari koje su se dogodile i koliko su divne bile. Ona bora koja ide od nosa do usana? Glumica Frances McDormand kaže da je u njenom slučaju ta bora rezultat toga što je godinama svojemu sinu govorila “Wow!” ili “Oh, kako zanimljivo!” Frances svoje lice naziva mapom, odbija estetske zahvate koji bi s njenog lica izbrisali prošlost. Nezadovoljstvo je ono što pogoni više milijardi dolara vrijednu industriju ljepote. Samopouzdanje je afrodizijak. Koji od vaših prijatelja su seksualno najaktivniji? Ne oni najljepši, niti oni najmršaviji. Niti oni najmlađi, nego oni koji misle da su njihovi ljubavnici pravi sretnici.

Odbacite način razmišljanja koji suprotstavlja mladost i starost

Predrasude nas okreću jedne protiv drugih. Kao što se mame koje rade stalno svade s mamama koje su doma, umjesto da se ujedine u borbi za iste plaće kao muškarci. Razlog zbog kojeg se žene tako srčano natječu za radna mjesta je taj što na određenim pozicijama za žene doista ima manje mjesta. Ne radi se o tome da žena ima previše, nego o tome da je za žene otvoreno manje pozicija. Stalno sukobljavanje ne samo da utvrđuje trenutnu raspodjelu moći već nas onemogućuje da budemo otvoreni i velikodušni.

Okupimo se svi zajedno, bez obzira na dob, i razgovarajmo o ovim stvarima

Svaka generacija mora za sebe naučiti kako je uzaludno i štetno pribojavati se starenja. Koliko ste mladosti potrošili brinući se što će biti kad je više ne bude? Kako smo, bez obzira na sve dokaze protiv, progutale udicu da naša vrijednost nestaje zajedno s reproduktivnom sposobnošću? Druženjem s ljudima raznih godišta lakše ćemo izaći iz tog začaranog kruga negoranja starosti i početi razmišljati o njezinim prednostima.

Imamo izbor: možemo kopati još dublju rupu ili možemo odbaciti tu prokletu lopatu. Ako imamo želju, volju i viziju, možemo se od natjecanja pomaknuti ka suradnji. Možemo umjesto o strahu, razgovarati o osnaživanju. I tu promjenu možemo donijeti svijetu. Ženski pokreti naučili su nas da se moramo izboriti za naša prava i moć, a pro-aging pokreti će nas naučiti da od te moći ne odustanemo.

Nastavi čitati