Prati nas

Mozaik

Mrze li mladi stare ili je to samo predrasuda? Evo što mladi kažu

‘Znam da svi jedva čekaju da umrem, ali meni je ovdje tako lijepo. Ništa me ne boli, sjedim na suncu, heklam, jedem grožđe i gledam kako zriju paprike.’

Objavljeno

|

Zašto starci smrde?
foto: Quintin Gellar/Pexels

“Volimo li stare ljude i zašto ne?” Upravo je tako nazvana tema na najvećem hrvatskom forumu pokrenuta još davne 2013. godine.

U njoj su mladi pobrojali niz razloga koji im kod starijih idu na živce i za koje su uvjereni da su karakteristika baš starijih ljudi, ali i niz mišljenja zašto je takav stav pogrešan. Neki od ovih komentara mogli bi vas ganuti.


Ne smetaju mi sve dok se ne družimo

Ne smetaju sve dok ne uđu u prostor neke druge dobne skupine. A to može biti od petnaestogodišnjaka do pedesetogodišnjaka. U prostor će im ući ako previše borave skupa ili ako se savjetima žele ugurati u stvari koje se tiče tih ljudi osobno. Sve dok se svatko drži svojih vršnjaka nema nikakvog jaza. Problemi znaju nastati u trgovinama ili na nekim javnim mjestima no to je već druga priča.

Podsjećaju na smrtnost

Tko voli da ih naborana lica i zgurena tjelesa podsjećaju na vlastitu smrtnost i propadanje? Odnos prema starcima je lakmus papir na kojem se očituje sva naša (ne)ljudskost.

Generalna smetala

Ljudima se čini da su starci samo nepotrebno opterećenje i generalna smetala, a zapravo se baš u takvom mišljenju krije kvaka. Jer kako sijemo tako ćemo i žeti pa ako kao mladi preziremo starost, u vlastitoj ćemo starosti osjetiti taj prezir i na svojoj koži. Činjenica je da se granica starosti pomiče kako sam čovjek stari pa su tako tinejdžerima stari i tridesetogodišnjaci, a tridesetogodišnjacima pedesetgodišnjici. Kad se preko leđa prevali pol stoljeća, počinje se buditi očekivanje doživljavanja dublje starosti, iste one koja nam se kao mladima činila tako naporna i gotovo metuzalemska. Sveto ide u staž življenja u relativnosti materijalnog svijeta i zapravo je šteta što postoji taj antagonizam. Jer mladost svima neumitno prolazi, a rijetki su oni koji dožive lijepu, smirenu i sretnu starost.

Starost nije lijepa ni mudra, a i smrdi

Realno, u starosti nema ljepote, a baš ni mudrosti. Starci koje poznam su svi ogorčeni, ponavljaju se, jadikuju, kukaju i troše tuđu životnu energiju. Žao mi je starih ljudi i njihovih boli, njihove samoće, ali znam da i mene sve to čeka ako doživim starost. Znam da ni ja neću doživljavati humanost od strane okoline pa se ne zamaram starcima. Kod liječnika viđam stare ljude koji oko sebe šire svoj specifičan miris koji nije ugodan. Gledaju te pomno očima i nameću neku nelagodu. Ne, ne volim starce.

Unatoč predrasudama, starost može biti lijepa

Imam susjedu, bakicu od 89 godina. Živi u istoj kući s djecom, unucima i praunucima, ali u odvojenom stanu i nema puno kontakta s njima. Osim kad joj dođu uzet penziju. Njena obitelj je užasna, sve tri generacije, svi se međusobno kolju a baku omalovažavaju. Srela sam je jednom kako sjedi u vrtu i rekla mi je: “Znam da svi jedva čekaju da umrem, ali meni je ovdje tako lijepo. Ništa me ne boli, sjedim na suncu, heklam, jedem grožđe i gledam kako zriju paprike.” Ostala sam “paf”.

Zašto izdvajati po godinama?

Sviđaju mi se neki stariji ljudi, baš kao i neki mlađi. Nema to nikakve veze sa godinama, već sa njihovim karakterom, pristupom ljudima, načinu razmišljanja itd.

Ne smetaju mi

Stariji ljudi u meni bude osjećanje nježnosti baš kao i djeca. Valjda zato što zaista zatvaramo krug i postajemo djeca. Ne smetaju mi. Smrti sam se bojala dok nisam poradila na tome. Više se ne bojim.

Nedostaje mi baka

Spadam u one koji baš vole starije ljude. Slaba sam na njih. Vjerojatno zato jer sam rano ostala bez baka i djedova. Tako bih voljela imati baku ili djeda da poslije posla trčim k njima, da sjedimo na klupi, da brinem za njih. Kada čujem kolegicu, koja je majka troje djece i baka ju nazove da ju pita jeli se toplo obukla da se ne prehladi, zavidim joj. To je predivno. Ona će uvijek za nju ostati njena malena unuka.

Smrde, ne volim ih

Neka sam mizantrop, ali ne volim ih. Imao sam iskustva sa starim ljudima napretek i niti jedan nije ulijevao dobrotom. Smrde, ne mogu jasno izgovorit rečenicu, a od tebe traže da se dereš budući da su skoro gluhi. Užasno su zastarjeli po stavovima. Kakva mišljenja su stekli u svojim 20-ima, takva će im ostat do smrti. Beskonačno dugo te drže na telefonu i non-stop vrte jedno te iste trivijalnosti. Da ne govorim o face-to-face doživljaju. Sve to još kako tako podnosiš dok ne naiđeš na ogorčenog djetinjastog starca koji je zamrzio sve oko sebe, a opet mu je potrebna pomoć, jer zbog nepokretnosti ne može ni prstom mrdnut. Cijenim više ove gradske starce – poneki još uvijek džogiraju, odlaze u kazalište, aktivni su udrugama, voljni su se informatički obrazovati. Ovi seoski kao da su zabetonirani za svoju zemlju – “ovo je moje imanje, ne pem od tam ni mrtav”.

Previše ih se opterećuje dadiljanjem, pustite ih da žive

Volim. Obožavam svoju baku koja mi je najdraži član obitelji i trudim se što više joj pomagati i provoditi više vremena s njom. Voljela sam jako i svog djeda i drugu baku, ali su nažalost oboje umrli, pa mi je sad ostala jedino baka s mamine strane. Općenito kad god mogu pomognem starijima, nije mi problem ustati im u javnom prijevozu, otvoriti im vrata, pomoći s namirnicama, propustiti ih u redu i ostale sitnice. Danas je nažalost postalo kao popularno mrziti starije ljude, a smetnja su najčešće njihovim potomcima koji bi najradije da oni umru tako da oni dobiju gratis kuću u koju će naseliti sa ženom i djecom. Imam takav primjer u blizini. Žive u djedovoj kući, ali stalno ga vrijeđaju, pogotovo snaha, često se puta čuje: “Stari prdonja, kad ćeš već više otegnuti papke da imamo mir?” Meni je to neshvatljivo, dođeš u tuđu kuću, umjesto da pokažeš zahvalnost ti se iživljavaš na jadnom djedici. I općenito mislim da se starijim ljudima previše stavljaju na teret potomci i njihova djeca, stalni „baka servisi“ podmirivanje njihovih kredita i ostalih troškova, život u istoj kući i slično. Trebalo bi starije pustiti da prožive starost u miru, a ne stresu i dadiljanju. Tu ne spada povremeno druženje s unucima, naravno.

.

Mozaik

Tito: “Najproblematičniji su katolici, Stepinac je politički zlotvor, a s muslimanima imamo najbolje odnose”

‘Nismo glupi da bismo mislili kako se religija može eliminirati silom. Vjera je privatna stvar pojedinca i tu ne možemo ništa učiniti. Ni ne pokušavamo’, kazao je Tito.

Objavljeno

|

Autor

Je li Tito branio vjeru?

Je li se u Jugoslaviji smjelo ići u Crkvu, banalno je pitanje koje se često postavlja u sklopu internetskih rasprava na temu sloboda u Jugoslaviji. Odgovor na njega iznimno je jednostavan: smjelo se, iako nije bilo poticano i nije se smatralo poželjnim ponašanjem. Uostalom, o tome svjedoče i brojni novinski tekstovi koji upozoravaju, primjerice, na navodno štetan i nazadnjački utjecaj Crkve na jugoslavensku mladež.

Vjerske slobode u Jugoslaviji intrigirale su i strane medije, a s njima su se sasvim ozbiljno bavile i državne politike zapadnjačkih zemalja. Tako je američka Središnja obavještajna agencija (CIA) u veljači 1999. godine skinula oznaku tajnosti s prijepisa razgovora američkog izaslanstva i doživotnog jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita, a koji otkriva maršalove stavove o vjerskim zajednicama. Izaslanstvo predvođeno dr. J. Huntleyem Dupreom, Tito je ugostio na Brijunima 29. srpnja 1953. godine.


Uz brojna pitanja koja su se ticala uređenja države, mogućnosti stranog investiranja, obrazovanja i socijalističke ideologije, velik dio razgovora posvećen je vjerskim slobodama. Tako je jedan od gostiju, čije je ime u dokumentu cenzurirano, konstatirao da je Katolička crkva “u Jugoslaviji napravila probleme i počinila zla”. No zanimalo ga je postoji li i nekakav pozitivan doprinos Crkve u Titovoj Jugoslaviji.

“Vatikan stvara probleme”

“Imamo nekoliko religija; katoličku, najbrojniju pravoslavnu, muslimansku, protestansku i druge. Moram reći da imamo najviše problema s katoličkom vjerom, drugim riječima, s višim svećenicima. Niže svećenstvo, koje čini najveći dio katoličke vjere, sklono je surađivati s državom i prilagođava se okolnostima i trenutnim uvjetima. S druge strane, više svećenstvo, potaknuto Vatikanom, stvara nam probleme. To se vidi i u inozemstvu”, odgovorio je doživotni jugoslavenski predsjednik Josip Broz.

“Politički zlotvor i ratni zločinac”

U nastavku izlaganja spomenuo je i Alojzija Stepinca za kojeg je rekao da je bio dobrovoljac na Solunskom frontu. “Preskočio je sve stepenice da bi postao biskup. Kao skorojevića sada su ga učinili kardinalom. Za nas je on politički zlotvor i ratni zločinac, kako mu je suđeno i presuđeno. Svatko u ovoj zemlji to zna. Bio je predstavnik Vatikana u Jugoslaviji. Vatikan ga je koristio kako bi nam stvarao probleme u unutarnjim i vanjskim odnosima”, izgovorio je Tito u dugom odgovoru u kojem optužuje Svetu Stolicu za daljnje pokušaje destabilizacije Jugoslavije: “Na vanjskom planu Vatikan svoju borbu protiv Jugoslavije predstavlja kao sukob između aktualne vlasti i religije. Nismo glupi da bismo mislili kako se religija može eliminirati silom zakona. Vjera je privatna stvar pojedinca i tu ne možemo ništa učiniti. Ni ne pokušavamo. Ali želimo da predstavnici Crkve priznaju sadašnje stanje i da obavljaju samo crkvene dužnosti.”

foto: CIA

Dekret o zabrani pokrivanja muslimanki

Nadalje, član američkog izaslanstva kojem je cenzurirano ime postavio je pitanje o odnosima s muslimanskom zajednicom koja se opirala nekim Titovim mjerama.

“To je iza nas. Morali smo donijeti dekret o zabrani pokrivanja lica i bilo je nešto otpora oko toga. Nisu se bunili poglavari muslimanske zajednice, već neki pojedinci i niže svećenstvo. Ali to smo lako riješili i sada više nema problema. Moram priznati da s muslimanskom religijom i predstavnicima muslimanske vjerske zajednice imamo najbolje odnose”, pohvalio se Broz.

Na sastanku koji se održao u prijepodnevnim satima bili su predstavnici pravoslavne, muslimanske, starokatoličke i židovske vjerske zajednice, no bez predstavnika Katoličke crkve iz Hrvatske. Od važnijih sudionika na sastanka bili su zamjenik direktora Federalnog planiranja Kiro Gligorov, predstavnici vojnih i zdravstvenih vlasti te tajnik Centralnog komiteta Saveza sindikata Jugoslavije Ivan Boričević.

Tito i Jovanka Broz na audijenciji kod pape Pavla VI. u Vatikanu 23. ožujka 1971. godine

Tito nije uspio odvojiti narod od vjere, ni Crkvu od Vatikana

Svjestan da ne može odvojiti narod od vjere, Josip Broz svom silom pokušavao je odvojiti Katoličku crkvu u Hrvatskoj od Vatikana. No, zahvaljujući Stepincu, to mu nije pošlo za rukom. Kardinal je, naime, još za života među vjernicima zadobio status mučenika, a njegovo suđenje i presuda smatrani su farsom i zastrašivanjem Hrvata.

Nakon dugotrajnih pregovora u lipnju 1966. godine, Sveta stolica i Jugoslavija potpisale su u Beogradu protokol kojim Jugoslavija potvrđuje slobodu vjeroispovijesti. Najvažnije, tim je dokumentom potvrđena nadležnost Svete Stolice nad Katoličkom crkvom u Jugoslaviji u duhovnim stvarima.

Vatikan je pak izjavio da svećenici ne mogu svoje crkvene i vjerske funkcije zloupotrebljavati u političke svrhe te je osudio političko nasilje i politički terorizam. Te je godine dopuštena i prodaja ploča s božićnim pjesmama, a izdana je i dozvola za gradnju prve nove katoličke crkve u Zagrebu.

1970. godine uspostavljeni su i diplomatski odnosi s Vatikanom. Konačno, 1971. Tito je u pratnji supruge Jovanke posjetio Vatikan gdje ga je primio papa Pavao VI.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP