Prati nas

Mozaik

Očevici govore

Godinu dana nakon katastrofe: U Černobilu se osjeća život, radnici su sjajno plaćeni

Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

screenshot: Chernobyl, HBO (2019)

O černobilskoj nesreći i nastavku rada atomske centrale, tj. dva njena reaktora, napisano je mnogo novinskih tekstova. U njima su stručnjaci iznijeli svoja gledišta o tome zašto je do katastrofe došlo. Ipak, mnogo je toga ostalo tajnovito i neobjašnjeno. U tim tekstovima nije bilo izjava onih koji su bili neposredno uz reaktore i koji danas tamo rade.

Zahvaljujući angažmanu Vjesnikova dopisnika iz Moskve, Branka Vlahovića – Studio objavljuje ekskluzivnu reportažu koju su za nas napisali novinari moskovskog radija, Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski. Oni su bili u Černobilu i tamo razgovarali s ljudima koji su bili svjedoci drame… Priču objavljenu 1987. godine prenosimo u cijelosti.


Prvi susret s Černobilom zaista je šokantan. Čovjek se osjeća kao u nekom krajoliku iz znanstvene fantastike. Kamo se god okrene vidi neke čudne znakove. Velikim slovima ispisano je: „Opasno – radijacija“. Malo dalje od tog znaka, opet natpis: „Oprezno, zemlja je kontaminirana!“

U zgradi u kojoj je smještena državna komisija, koja rukovodi radovima na saniranju posljedica černobilske katastrofe, dočekuje nas Aleksandar Kovaljenko. On je načelnik odjela za informiranje. Nitko ne bi pomislio da je taj četrdesetogodišnjak “zaradio” čak 25 rendgena. On je prije bio zamjenik direktora černobilske atomske centrale.

Černobil je udaljen od centrale petnaestak kilometara. Kao što je poznato, svi su stanovnici Černobila evakuirani. Ipak, u Černobilu se osjeća život. Na ulicama je mnogo automobila i različitih strojeva, ljudi se kreću na sve strane, tu su građevinari i radnici ostalih struka, kao i vojne osobe. Svi su oni privremeni stanovnici Černobila. Živjet će ovdje mjesec ili, najviše, dva.

Cestom do atomske centrale kreću se teška vozila. Prolazimo kroz pusta sela. Već cijelu godinu u tim kućama nema domaćina. Kada će se u njih vratiti ljudi? Možda će potkraj slijedećeg stoljeća na ta mjesta dovoditi ekskurzije da bi turistima pokazali kako su izgledala ukrajinska sela u prošlom stoljeću.

Petnaestak kilometara do atomske centrale prešli smo automobilom za pola sata. Što smo se više približavali odredištu, nailazili smo na sve više dalekovoda. Od listopada prošle godine, oni ponovno prenose struju. Prva dva energo-bloka opet rade, osiguravaju struju za potrebe dva milijuna stanovnika.

Stručnjak na krovu

Stigli smo do atomske centrale. Sve su zgrade bijelo-plave, jedino je na kraju – crni sarkofag. „Danas nema apsolutno nikakvog negativnog utjecaja na okolinu, zahvaljujući sarkofagu. Dakle, on ne dopušta da iz oštećenog reaktora izlazi radioaktivna prašina“, priča nam Vladimir Ščerbina, glavni stručnjak za osiguranje od radijacije. Dva dana prije našeg dolaska u Černobil, Ščerbina se popeo na krov sarkofaga i po njemu se “prošetao”. Dakako, popeo se na krov sarkofaga ne zato što je to poželio, nego da provjeri kakvo je stanje.

„Doza radijacije koju sam dobio za vrijeme šetnje po krovu u postocima iznosi 20 posto ili petinu od količine koju može dobiti radnik zaposlen u atomskoj centrali u toku jedne godine“, kaže Ščerbina.

„Odakle ta radijacija, ako je sarkofag potpuno siguran?“ pitamo Ščerbinu. Kaže nam da još nije dokraja provedena deratizacija krova atomske centrale. Sada se radi na “čišćenju” krova susjednog, trećeg reaktora.

Ščerbina kategorički tvrdi da je sa sarkofagom sve u najboljem redu, i da će se zagađenost još više smanjiti kad se očisti krov trećeg reaktora. Na tim se poslovima sada radi. Također se mora posjeći obližnja šuma i očistiti zemlja oko centrale, jer je ona zagađena. No, prije nego što se bude posjekla šuma i skinuo sloj zemlje, moraju se iskopati veliki “grobovi” gdje će se zakopati zagađeno tlo i drveće. Tamo će se zakopati i tehnika koja je korištena u saniranju nesreće.

Trenutno u černobilskoj atomskoj centrali radi oko tri i pol tisuće radnika. Velika većina njih je radila i prije u toj atomskoj centrali. Radi se po pola mjeseca. Dok jedna grupa radi petnaest dana, druga se polovina odmara sa svojim obiteljima u Kijevu.

Dok rade, energetičari žive u selu Zeleni mis (mis – u prijevodu greben). Selo je udaljeno tridesetak kilometara od atomske centrale. I ovdje je stroga kontrola. Prije svega, nitko od nezaposlenih ne može doći bez dozvole u tu zelenu enklavu. I oni koji imaju propusnicu za ulazak u selo energetičara moraju proći dozimetrijsku kontrolu.

Kad smo tamo stigli, dočekali su nas dozimetristi i pregledali od glave do nogu. Upalila se zelena lampica – sve je u redu! Oni kod kojih je prilikom pregleda upalila crvena lampica, morali su se očistiti od radijacije.

Noć otkrila isijavanje

Inače, selo su sagradili Finci. To su dvokatne kuće. Sobe su zaista komforne. Svaka ima televizor u boji, radio, lijep namještaj. U selu je i poliklinika, rehabilitacioni centar. Sve je besplatno. Bili smo u restoranu. Svatko uzima hrane koliko želi, a ona je vrlo ukusna. Mnogo je povrća. Obavezan je i desert. Dobiva se i čokolada.

U selu energetičara susreli smo i razgovarali s Vladimirom Mihajljukom. On je bravar i radi u pogonu energo-blokova. Trideset i četiri su mu godine, i već devet godina radi u černobilskoj atomskoj centrali. Njegovo kazivanje mnogo govori o tome kako su reagirali stanovnici toga kraja kad su saznali za nesreću u atomskoj centrali.

„Bio je petak, kraj radnog tjedna. Pripremao sam se da s obitelji odem na daču kako bih popravio krov. Kasno uvečer, najmlađi me sin zamolio da mu prije spavanja ispričam bajku. Zajedno smo se uspavali. Usred noći probudila me supruga. Rekla mi je: ‘Ustani! Nešto se dogodilo u centrali!’ Naš je stan na devetom katu i s prozora se vidi četvrti energo-blok. Dobro sam vidio dim i manji plamen. Nisam ni pomislio da je oštećen reaktor. Žena se bila probudila od udara koji je bio sličan potresu“, priča Vladimir Mihajljuk.

„Čule su se sirene vatrogasnih kola i Hitne pomoći. Sutradan, grad Pripjat živio je normalnim životom, kao da se katastrofa nije ni dogodila. Neki su otišli u vikendice, drugi da love ribu. Moj stariji sin krenuo je u školu“, priča Vladimir. „Sve je bilo uobičajeno, osim što je na ulicama bilo više milicije. Telefoni u atomskoj centrali nisu radili.“

„Toga dana, 26. travnja, letjelo je mnogo helikoptera nad atomskom centralom. No, u gradu nije bilo nikakave panike. Tek navečer sve je bilo potpuno jasno. I – vidljivo! Naime, danju – dok je bilo sunca – nije se ni moglo vidjeti isijavanje iz reaktora.“

„Noću sam dobro vidio sa svog prozora jaku svjetlost iz reaktora, kao neki komad rastaljenog metala. To je zračilo iz oštećenog reaktora“, nastavlja pričati Volođa. „Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima. Došla je vojska i milicija, te ispred svakog ulaza kontrolirala da netko nije ostao. Nas su evakuirali u selo Zrka.“

Mihajljuk je u svemu tome imao mnogo sreće. Naime, zbog rane na nozi koju je imao, dobio je upalu i vrlo visoku temperaturu, ali liječnici su ga uspjeli spasiti. Kasnije su sve obitelji dobile novčanu pomoć da kupe što im je potrebno za život.

„Glava obitelji, dakle – suprug, dobio je četiri tisuće rubalja, žena tri tisuće, a svaki ostali član obitelji po tisuću i pol rubalja. To je velik novac. No, trebalo se kućiti iz početka“, priča Vladimir.

Sada on kao majstor zarađuje 570 rubalja mjesečno. To je velika plaća, kad se zna da je u Sovjetskom Savezu prosječna plaća nešto manja od 200 rubalja. No, i kirurg ima plaću 200 rubalja, srednjoškolski profesor 140 rubalja. Dakle, Černobilci sada zarađuju više nego dvostruko.

Točno je da su zaposleni u Černobilu stimulirani bolje od ostalih, ali točno je i to da rade u mnogo težim uvjetima. Prije nego što smo otišli, postavili smo im pitanje koje svakoga od nas zanima: može li se nesreća ponovno dogoditi? Ne – kategorički su nam kazali sugovornici – gorka lekcija iz te velike nesreće zauvijek je naučena.

Mrtvi su snimatelji Lev Nikolajev i Aleksandar Krutov

Umrli su autori prvog dokumentarca o katastrofi u černobilskoj atomskoj centrali. Za tužnu vijest nije se još znalo kad je nedavno na našoj TV prikazan taj film u kojem smo čuli panične reakcije pilota koji je helikopterom nadlijetao mjesto nesreće. (Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski, Studio, svibanj 1987. / Yugopapir)

.

Mozaik

Zašto neki ljudi misle da je sve jedna velika prevara?

Ideja o zavjeri kao objašnjenju pojave pandemije pomažu ljudima koji traže krivce, a traženje krivca je uobičajeno ponašanje kada nastupi neka šteta. Pandemija je razoran udar na uobičajen način života i teško je prihvatiti da se tako nešto može dogoditi bez ljudskog djelovanja.

Silvija Novak

Objavljeno

|

“Meni se čini da ćemo slijediti Beograđane! Ne smijemo dozvoliti da nas sile da pristajemo na cijepljenje i onda da im budemo vječne sluge! Cijepljenje znači da ćemo biti tajno čipirani i da će upravljati s nama kao s robotima!” Napisala nam je to naša čitateljica Albina, zabrinuta zbog navodnog forsiranja cijepljenja protiv koronavirusa. No činjenica jest da cjepivo ne postoji, ne zna se uopće hoće li postojati kao ni kada bi moglo biti stavljeno na tržište.

Sigurno ste već – ako ne uživo, a ono na društvenim mrežama –  naišli na slična neinformirana razmišljanja prema kojima je pandemija koronavirusa obična prevara koju su smislili svjetski moćnici, a cjepivo tek jedan u nizu njihovih alata za kontroliranje masa. Mnogi s nevjericom gledaju ovaj iznenadni uzlet raznih teorija zavjera i zabluda koje se održavaju na životu unatoč tome što ih je zapravo lako razmontirati i opovrgnuti – što je, uostalom, učinjeno već više puta.


Što je to u pandemiji koronavirusa dovelo do toga da ljudi posumnjaju u službenu znanost i krenu razvijati razne, vrlo često i posve nevjerojatne, teorije zavjere, pitali smo Andreu Vranić, izvanrednu profesoricu na Odsjeku za psihologiju, Filozofskog fakulteta u Zagrebu i članicu Zagrebačkog psihološkog društva.

I za koleru su govorili da je zavjera

“Vjerovanje da u pozadini pojave neke bolesti stoje zle sile i moćnici ili na različite načine zainteresirane strane, da je zapravo riječ o nekoj zavjeri se u pravilu pojavljuje u vremenima pandemija. Medicinska je povijest puna takvih situacija. Za doba kolere dio stanovništva je smatrao kako su brojne smrti međuliječnički dogovor za provođenje anatomskih ispitivanja, za pojavu kuge optuživano je židovsko stanovništvo koje je navodno trovalo vodu”, kaže profesorica Vranić.

Pojava nove bolesti izaziva veliki strah i nesigurnost, objašnjava naša sugovornica pa dodaje: “Pandemija je nevidljiv i moćan neprijatelj među nama. Na neki način svjedočimo apokalipsi načina života na  koji smo navikli, a pritom ne možemo učiniti gotovo ništa da to izmijenimo. Spomenula sam već – stupanj kontrole koji imamo za zaustavljanje širenja se doima izuzetno malim. Osjećaj da se svijet kakav poznajemo rastače je izuzetno uznemirujuć, a kada se gubi tlo pod nogama, paranoidne misli – prema nekima temelj za ideje o zavjerama – ne miruju.”

Vranić kaže da te misli možemo shvatiti kao nuspojavu pokušaja da uspostavimo kontrolu nad svijetom ili vlastitim životom, da se ne predamo paralizirajućem strahu. U  cilju samoočuvanja skloni smo povjerovati u štogod, samo da bude u redu.

Tko su ljudi koji smišljaju, a onda i šire teorije zavjere?

“Ideja o zavjeri kao objašnjenju pojave pandemije pomažu ljudima koji traže krivce, traženje krivca je uobičajeno ponašanje kada nastupi neka šteta. Pandemija je razoran udar na uobičajen način života i teško je prihvatiti da se tako nešto može dogoditi bez ljudskog djelovanja. To bi značilo prihvatiti i ideju da svijet nije pravedan i predvidljiv što mnogim ljudima predstavlja temeljno (iako iracionalno) vjerovanje”, navodi profesorica.

Kaže i da je ljudima je potrebna ta stabilnost i ukoliko se ona gubi, poseže se za ma kakvim objašnjenjima koja će, barem naizgled, uspostaviti ravnotežu.

Teorije zavjere su kao mentalni prečaci

“Nekada za to nisu potrebna objašnjenja koja uključuju zle sile (vojne, političke, lobije i slično), već se prst uperi u ono strano i nepoznato – jer moram li se dezinficirati od poznatih stvari, svakako se onda trebam kloniti i onih nepoznatih i stranih. U slučaju bolesti, ti nepoznati i strani su najčešće postanu druge religijske ili etničke skupine. Danas su tako često shvaćeni migranti, a prema aktualnom američkom predsjedniku i virus protiv kojeg se borimo je ‘kineski’. A španjolska je gripa, pandemija izazvana podtipom virusa H1N1, koja se  pojavila 1918. godine, primjerice u Brazilu bila nazivana ‘njemačkom’, a u Poljskoj ‘boljševičkom'”, kaže profesorica Vranić i dodaje:

“Pojednostavljeno gledano, teorije zavjere su kao mentalni prečac, heuristik, kojem je cilj riješiti velik problem. Ukoliko pandemija zapravo ne postoji (jer je sve izmišljotina velikih igrača i globalni eksperiment), onda se nemam što brinuti. Pogrešno vjerovanja koje akutno umiruje. Pogrešno vjerovanje kao i ono kad kockar misli da ukoliko 5 puta nije dobio, onda šesti put sigurno hoće. Ključna i velika razlika je da teorije zavjere narušavaju stabilnost i sigurnost čitavog društva.”

Može li se teoretičare zavjere nekako vratiti na pravi put i kako?

“Istraživanja pokazuju kako se zavjereničko mišljenje može smanjiti ako se ljude osnaži i dade im se osjećaj kontrole nad vlastitim životom i uvidu u transparentnost istraživačkog postupka. U takvom kontekstu teorije zavjere postaju manje potrebne. I to je dobra vijest. Loša je da je u stvarnom životu zaista teško osigurati te uvjete”, zaključuje profesorica Vranić.

Mirjanu nevidljive sile žele kontrolirati

Koronavirus je obična prevara! To je tek malo jača gripa. Ma što jača – to je obična gripa. Niti to! To je obična prehlada. Pa zna se da koronavirusi izazivaju prehlade. A sad su u čitavom svijetu umjetno stvorili tu paniku samo zato da bi nas mogli lakše kontrolirati.” (Facebook)

Dragica je “pročitala” Big Pharmu

I evo ga! Sad će nekim čudom iznenada pronaći cjepivo! Baš zgodno! Prvo izazovu bolest, a onda nam ponude čudotvoran lijek. I to po 20 dolara po dozi. 20 dolara puta nekoliko milijardi ljudi pa vi računajte. I još sad vele da neće biti dovoljna samo jedna doza nego ćemo se morati cijepiti tri ili više puta! I tko zna čega će sve biti u tim cjepivima? Mene nitko neće cijepiti! Jednostavno ne dam! (Facebook)

Vlado se probudio, više nije ovca

Ništa im ne vjerujem! To je sve smišljeno. Pa vidite da nas sad već pripremaju za novi val. I sve je to po direktivi nekoga izvana. A ovce sve to puše. Ovi vele karantena, i mi kao ovce svi u kućama. Onda vele maske, a mi opet svi brnjice na usta. Ljudi su ovce. I oni to dobro znaju zato se tako i ponašaju prema nama! (Facebook)

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP