Prati nas

Mozaik

Očevici govore

Godinu dana nakon katastrofe: U Černobilu se osjeća život, radnici su sjajno plaćeni

Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima.

Objavljeno

|

screenshot: Chernobyl, HBO (2019)

O černobilskoj nesreći i nastavku rada atomske centrale, tj. dva njena reaktora, napisano je mnogo novinskih tekstova. U njima su stručnjaci iznijeli svoja gledišta o tome zašto je do katastrofe došlo. Ipak, mnogo je toga ostalo tajnovito i neobjašnjeno. U tim tekstovima nije bilo izjava onih koji su bili neposredno uz reaktore i koji danas tamo rade.

Zahvaljujući angažmanu Vjesnikova dopisnika iz Moskve, Branka Vlahovića – Studio objavljuje ekskluzivnu reportažu koju su za nas napisali novinari moskovskog radija, Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski. Oni su bili u Černobilu i tamo razgovarali s ljudima koji su bili svjedoci drame… Priču objavljenu 1987. godine prenosimo u cijelosti.


Prvi susret s Černobilom zaista je šokantan. Čovjek se osjeća kao u nekom krajoliku iz znanstvene fantastike. Kamo se god okrene vidi neke čudne znakove. Velikim slovima ispisano je: „Opasno – radijacija“. Malo dalje od tog znaka, opet natpis: „Oprezno, zemlja je kontaminirana!“

U zgradi u kojoj je smještena državna komisija, koja rukovodi radovima na saniranju posljedica černobilske katastrofe, dočekuje nas Aleksandar Kovaljenko. On je načelnik odjela za informiranje. Nitko ne bi pomislio da je taj četrdesetogodišnjak “zaradio” čak 25 rendgena. On je prije bio zamjenik direktora černobilske atomske centrale.

Černobil je udaljen od centrale petnaestak kilometara. Kao što je poznato, svi su stanovnici Černobila evakuirani. Ipak, u Černobilu se osjeća život. Na ulicama je mnogo automobila i različitih strojeva, ljudi se kreću na sve strane, tu su građevinari i radnici ostalih struka, kao i vojne osobe. Svi su oni privremeni stanovnici Černobila. Živjet će ovdje mjesec ili, najviše, dva.

Cestom do atomske centrale kreću se teška vozila. Prolazimo kroz pusta sela. Već cijelu godinu u tim kućama nema domaćina. Kada će se u njih vratiti ljudi? Možda će potkraj slijedećeg stoljeća na ta mjesta dovoditi ekskurzije da bi turistima pokazali kako su izgledala ukrajinska sela u prošlom stoljeću.

Petnaestak kilometara do atomske centrale prešli smo automobilom za pola sata. Što smo se više približavali odredištu, nailazili smo na sve više dalekovoda. Od listopada prošle godine, oni ponovno prenose struju. Prva dva energo-bloka opet rade, osiguravaju struju za potrebe dva milijuna stanovnika.

Stručnjak na krovu

Stigli smo do atomske centrale. Sve su zgrade bijelo-plave, jedino je na kraju – crni sarkofag. „Danas nema apsolutno nikakvog negativnog utjecaja na okolinu, zahvaljujući sarkofagu. Dakle, on ne dopušta da iz oštećenog reaktora izlazi radioaktivna prašina“, priča nam Vladimir Ščerbina, glavni stručnjak za osiguranje od radijacije. Dva dana prije našeg dolaska u Černobil, Ščerbina se popeo na krov sarkofaga i po njemu se “prošetao”. Dakako, popeo se na krov sarkofaga ne zato što je to poželio, nego da provjeri kakvo je stanje.

„Doza radijacije koju sam dobio za vrijeme šetnje po krovu u postocima iznosi 20 posto ili petinu od količine koju može dobiti radnik zaposlen u atomskoj centrali u toku jedne godine“, kaže Ščerbina.

„Odakle ta radijacija, ako je sarkofag potpuno siguran?“ pitamo Ščerbinu. Kaže nam da još nije dokraja provedena deratizacija krova atomske centrale. Sada se radi na “čišćenju” krova susjednog, trećeg reaktora.

Ščerbina kategorički tvrdi da je sa sarkofagom sve u najboljem redu, i da će se zagađenost još više smanjiti kad se očisti krov trećeg reaktora. Na tim se poslovima sada radi. Također se mora posjeći obližnja šuma i očistiti zemlja oko centrale, jer je ona zagađena. No, prije nego što se bude posjekla šuma i skinuo sloj zemlje, moraju se iskopati veliki “grobovi” gdje će se zakopati zagađeno tlo i drveće. Tamo će se zakopati i tehnika koja je korištena u saniranju nesreće.

Trenutno u černobilskoj atomskoj centrali radi oko tri i pol tisuće radnika. Velika većina njih je radila i prije u toj atomskoj centrali. Radi se po pola mjeseca. Dok jedna grupa radi petnaest dana, druga se polovina odmara sa svojim obiteljima u Kijevu.

Dok rade, energetičari žive u selu Zeleni mis (mis – u prijevodu greben). Selo je udaljeno tridesetak kilometara od atomske centrale. I ovdje je stroga kontrola. Prije svega, nitko od nezaposlenih ne može doći bez dozvole u tu zelenu enklavu. I oni koji imaju propusnicu za ulazak u selo energetičara moraju proći dozimetrijsku kontrolu.

Kad smo tamo stigli, dočekali su nas dozimetristi i pregledali od glave do nogu. Upalila se zelena lampica – sve je u redu! Oni kod kojih je prilikom pregleda upalila crvena lampica, morali su se očistiti od radijacije.

Noć otkrila isijavanje

Inače, selo su sagradili Finci. To su dvokatne kuće. Sobe su zaista komforne. Svaka ima televizor u boji, radio, lijep namještaj. U selu je i poliklinika, rehabilitacioni centar. Sve je besplatno. Bili smo u restoranu. Svatko uzima hrane koliko želi, a ona je vrlo ukusna. Mnogo je povrća. Obavezan je i desert. Dobiva se i čokolada.

U selu energetičara susreli smo i razgovarali s Vladimirom Mihajljukom. On je bravar i radi u pogonu energo-blokova. Trideset i četiri su mu godine, i već devet godina radi u černobilskoj atomskoj centrali. Njegovo kazivanje mnogo govori o tome kako su reagirali stanovnici toga kraja kad su saznali za nesreću u atomskoj centrali.

„Bio je petak, kraj radnog tjedna. Pripremao sam se da s obitelji odem na daču kako bih popravio krov. Kasno uvečer, najmlađi me sin zamolio da mu prije spavanja ispričam bajku. Zajedno smo se uspavali. Usred noći probudila me supruga. Rekla mi je: ‘Ustani! Nešto se dogodilo u centrali!’ Naš je stan na devetom katu i s prozora se vidi četvrti energo-blok. Dobro sam vidio dim i manji plamen. Nisam ni pomislio da je oštećen reaktor. Žena se bila probudila od udara koji je bio sličan potresu“, priča Vladimir Mihajljuk.

„Čule su se sirene vatrogasnih kola i Hitne pomoći. Sutradan, grad Pripjat živio je normalnim životom, kao da se katastrofa nije ni dogodila. Neki su otišli u vikendice, drugi da love ribu. Moj stariji sin krenuo je u školu“, priča Vladimir. „Sve je bilo uobičajeno, osim što je na ulicama bilo više milicije. Telefoni u atomskoj centrali nisu radili.“

„Toga dana, 26. travnja, letjelo je mnogo helikoptera nad atomskom centralom. No, u gradu nije bilo nikakave panike. Tek navečer sve je bilo potpuno jasno. I – vidljivo! Naime, danju – dok je bilo sunca – nije se ni moglo vidjeti isijavanje iz reaktora.“

„Noću sam dobro vidio sa svog prozora jaku svjetlost iz reaktora, kao neki komad rastaljenog metala. To je zračilo iz oštećenog reaktora“, nastavlja pričati Volođa. „Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima. Došla je vojska i milicija, te ispred svakog ulaza kontrolirala da netko nije ostao. Nas su evakuirali u selo Zrka.“

Mihajljuk je u svemu tome imao mnogo sreće. Naime, zbog rane na nozi koju je imao, dobio je upalu i vrlo visoku temperaturu, ali liječnici su ga uspjeli spasiti. Kasnije su sve obitelji dobile novčanu pomoć da kupe što im je potrebno za život.

„Glava obitelji, dakle – suprug, dobio je četiri tisuće rubalja, žena tri tisuće, a svaki ostali član obitelji po tisuću i pol rubalja. To je velik novac. No, trebalo se kućiti iz početka“, priča Vladimir.

Sada on kao majstor zarađuje 570 rubalja mjesečno. To je velika plaća, kad se zna da je u Sovjetskom Savezu prosječna plaća nešto manja od 200 rubalja. No, i kirurg ima plaću 200 rubalja, srednjoškolski profesor 140 rubalja. Dakle, Černobilci sada zarađuju više nego dvostruko.

Točno je da su zaposleni u Černobilu stimulirani bolje od ostalih, ali točno je i to da rade u mnogo težim uvjetima. Prije nego što smo otišli, postavili smo im pitanje koje svakoga od nas zanima: može li se nesreća ponovno dogoditi? Ne – kategorički su nam kazali sugovornici – gorka lekcija iz te velike nesreće zauvijek je naučena.

Mrtvi su snimatelji Lev Nikolajev i Aleksandar Krutov

Umrli su autori prvog dokumentarca o katastrofi u černobilskoj atomskoj centrali. Za tužnu vijest nije se još znalo kad je nedavno na našoj TV prikazan taj film u kojem smo čuli panične reakcije pilota koji je helikopterom nadlijetao mjesto nesreće. (Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski, Studio, svibanj 1987. / Yugopapir)

.

Mozaik

Kako su mali plavi Štrumpfovi osvojili Jugoslaviju

‘Štrumpfovi, ti dobroćudni plavi patuljci, kreću, eto, i u osvajanje naših gledalaca. TV Zagreb pripremila je prvih trinaest polusatnih epizoda o Štrumpfovima, a mi vam predstavljamo glavne Štrumpfove i zagrebačke glumce koji su ih animirali svojim glasovima’, pisao je o velikom animiranom hitu zagrebački Studio 1985. godine.

Objavljeno

|

Autor

U svom pobjedonosnom pohodu svijetom, popularna TV-serija Štrumpfovi stigla je i na naše male ekrane. Zagrebačka Televizija počela je emitirati trinaest epizoda crtane serije o malom plavom narodu i njihovu štrumpfanju kroz život.

Štrumpfovi su zapravo likovi iz stripova nastali u Belgiji, koji se dnevno pojavljuju u novinama cijelog svijeta, a albumi s njihovim dogodovštinama prodaju se u milijunskim nakladama.


Ljupki plavi patuljci – ni žuti ni crni da ne budu rasisti, a ni zeleni da ne budu Marsijanci – dobroćudna su bića. Sa samo četiri prsta ne mogu rukovati oružjem, a žive u prirodi u kućicama-gljivama. Govore nekakvom mješavinom svih jezika – glavno da ih razumiju djeca cijelog svijeta.

Svojom popularnošću ugrozili su Disneyeve likove, pa njihov otac Belgijanac Pierre Culliford, zvan Peyo, koji je danas jednako popularan kao i njegovi likovi, kaže da prije dvadeset i pet godina, kada je stvorio prvog Štrumpfa, nije mogao ni sanjati u što će se sve to izroditi.

Prema njegovim riječima, premda se i njemu ne može vjerovati, jer se, kao i njegovi junaci često štrumpfuje, naziv štrumpf nastao je sasvim slučajno još 1957. godine kad se nalazio na ljetovanju. Tada je s prijateljem jeo pomfrite koji nisu bili dovoljno slani, a u žaru razgovora nije mu pala na um riječ “sol”, pa je pružio ruku i rekao: “Dodaj mi, molim te, dodaj mi… taj, no, Štrumpf!”

Od prvog Štrumpfa do obitelji!

Kao čovjek kojemu je francuski materinji jezik Peyo je, kažu njegovi dobri prijatelji, osjećao posebnu sklonost prema ismijavanju njemačkog, pa je svojim junacima, što je bliže istini, dao nemoguće ime štrumpf koje francuskom uhu zvuči gotovo poput psovke.

Zapravo, prije kao šala, a od tog imena izvode se dalje pridjevi (lijepo je biti štrumpfast) i glagoli (idemo se štrumpfovati) do drugih imenica, kakve su npr. štrumpfomanija ili štrumpfituda.

Praotac plavog plemena koje, eto, sada dolazi i na naše male ekrane, kaže: “U to sam vrijeme radio neki strip sa srednjovjekovnom tematikom. Želio sam ga malo oživiti, pa sam ubacio malog četveroprstog patuljka s bijelom kapicom. Nazvao sam ga štrumpf. Tako je započela Štrumpfomanija.”

Prema Peyoovim riječima njegov je štrumpf dobio i nove prijatelje, pa neprijatelja – zločestog čarobnjaka Gargamela s mačkom. Malo pomalo njegovi su stripovi najprije zasjenili, a onda i sasvim istisnuli druge junake. Od jednog štrumpfa nastala je cijela Štrumpfija nastanjena raznim Štrumpfovima i Štrumpfetama.

Danas ta obitelj broji dvjesta članova: od mudrih staraca i Štrumpfa šaljivdžije čiji darovi eksplodiraju u rukama oduševljenog daroprimca, do štrumpfića, dojenčeta koje se nedavno rodilo u SAD, gdje je njihov autor Peyo završio prvi crtić sa svojim junacima.

Plavokošci osvajaju svijet

Danas je štrumpfituda velik i unosan posao: samo u Francuskoj proda se godišnje petnaest milijuna Štrumpfova! Štrumpfovi se po licenci proizvode još u dvadesetak drugih zemalja. Dobivaju svoje parkove u SAD, pojavljuju se u reklamama, izlaze gramofonske ploče, stripovi, albumi i, sada, serije.

Toj plavoj invaziji podlegla je odmah nakon Beogradske i Zagrebačka Televizija, te otpočela sa sinhronizacijom te serije. Prema riječima režiserke nasinhronizacije Biserke Vučković upravo je zgotovljeno prvih trinaest epizoda, nakon čega će se odmah započeti s radom na slijedećih trinaest epizoda sve redom dražesnih, poetičnih pričica o plavoj obitelji.

“Nakon prijevoda mi radimo vlastiti dijalog”, kaže Biserka Vučković o radu na toj seriji. “Naime, ubacujemo neke naše štoseve, a i sami glumci poneseni Štrumpfovima i njihovim doživljajima dodaju mnogo svoga. Čitav je taj posao mukotrpan, ali, svi se zabavljamo na račun Štrumpfova…”

Prema riječima redateljke Biserke Vučković, koja je za naše gledaoce pripremila i poznate crtiće, kao što su Kremenko, Piksi i Diksi, Ogi i Dogi, Kalimero, Zekoslav Mrkva i druge, efekti i glazba, i slika dakako, su originalni, jedino što štrumpfovi govore naš jezik. Za to je zadužena čitava ekipa poznatih glumaca, koji su se već ogledali u brojnim crtićima, a čiji su glasovi poznati širokom televizijskom gledalištu.

Tko su Štrumpfovi?

Prema riječima urednice Vesne Splivalo, svaka epizoda je u pravilu priča za sebe, i u svakoj epizodi Štrumpfove, iako su mali, muče problemi toliko slični našima. Često su na ispitu prijateljstvo, iskrenost, marljivost…

Njihov najveći neprijatelj je Gargamel, čarobnjak koji na sve načine pokušava uhvatiti Štrumpfove. U njegovim, srećom bezuspješnim namjerama, pomaže mu mačak Azriel.

“Ni ja, a ni moj mačak nismo tako jako zločesti kako se to posvuda čuje!” šali se Josip Marotti, na čiji smo glas navikli u mnogim crtićima a koji je sada, u seriji o štrumpfovima, Čarobnjak, glavni neprijatelj simpatičnih štrumpfovaca. Nekadašnji Kamenko, Josip Marotti poručuje: “Bez obzira na Čarobnjakove makinacije štrumpfovi uvijek izvlače živu glavu…”

Za Mladena Šermenta, koji je “posudio” glas Čarobnjakovu mačku Azrielu to je bio najteži posao, budući da mačak nema teksta već mijauče. U početku mu se, kako kaže, to činilo lako, s obzirom na to da nema teksta, a tek kasnije je vidio koliko je to teško.

Glavni zaštitnik je papa štrumpf, u našoj varijanti Ljubo Kapor, otac obitelji, koji zahvaljujući svojim čarolijama i čudesnim travama uvijek spasava svoju djecu-Štrumpfove. Kapor vjeruje da će se ta serija i te kako dopasti gledaocima, a neće proći mnogo pa će mnoge uzrečice štrumpfova doći i u svakodnevni život.

Vedro raspoloženje u seriju unosi Vicko Štrumpf, kojeg igra veteran naših crtića Ivo Rogulja. Poslije Barnija, kojeg je snimio još prije petnaest godina, Rogulja je posuđivao glas Ogiju, Krezumici, patku Dodi, i mnogim drugim popularnim likovima.

Sada kao Vicko pravi uvijek jednu te istu šalu, na koju svi Štrumpfovi uvijek nasjednu: daje poklon koji u rukama daroprimca eksplodira!

Kuki, Vlade Puhala, sanjalica je, Štrumpf koji i na javi sanja. Zanimljiv je i Trubač (ili Svirko), Božidara Košćaka. Prema Košćakovim riječima, to je veseo lik, nešto kao dvorjanin u bajci, koji prije svake akcije zatrubi, ali uglavnom falš, tako da se svi odmah naježe.

Obitelj Štrumpf čini i Lumen, pametni štrumpf, kojem je glas dao Mladen Vasary, zatim tu je Mrgud, Vlade Kovačića, Štrumpf koji stalno mrmlja i gunđa, Hrga, Damira Mejovšeka, snagator, te Majstor, Slobodana Milovanovića, kojem samo ime kazuje da sve popravlja i stavlja u red. Zanimljivi su i likovi Medenog, Dragana Milivojevića, Štrumpfa pjesnika, pa Trapavi Martina Sagnera, i Leni Štrumpf, Mire Šegrta.

Jedini ženski lik, Štrumpfetu, tumači Tanja Knezić-Draganić, koju Gargamel podmeće Štrumpfovima da bi njima lakše vladao. No, ona u društvu Štrumpfova, koji su svi odreda dobri, postaje također dobra i okreće se zajedno sa svojim prijateljima protiv Čarobnjaka i njegovog zločestog mačka Azriela. Kao jedina žena ona ima, dakako, poseban položaj među plavim narodom, te često viče na Štrumpfovce, ali je ta ljutnja kratkog vijeka.

Za sada toliko o trenutno najpopularnijoj seriji u svijetu, koja je svojom popularnošću potukla sve druge crtane junake. (Aleksandar Veljić, Studio, siječanj 1985. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP