Prati nas

Aktivno starenje

Sad je najbolje

Kako biti sretan? Na pragu devedesete, ova žena ima odgovor

Čini se da se nemam ni najmanju želju vratiti sat 30, 40 ili 50 godina unatrag. Radije bih pritisnula ‘pauzu’ na svoj trenutni život. To je prava istina unatoč neospornoj činjenici da sam stara. Ne postarija ili vremešna već – stara.

Objavljeno

|

foto: Edu Carvalho/Pexels

Judith Viorst, autorica popularnih dječjih knjiga, svoj život nikad nije voljela više, a uskoro će napuniti 90 godina. Evo što je o svojoj sreći rekla magazinu Glamour:

“Koje vam je razdoblje u životu najdraže?” Pitali su me to neki dan. Odgovor je zabezeknuo moje ispitivače  – ali i mene. Umjesto da kažem da su to godine kad sam se prvi put zaljubila, rodila dijete ili izdala prvu knjigu, pogledala sam unazad na svoje kasne osamdesete godine i rekla: ‘Upravo sada!’


Čini se da se nemam ni najmanju želju vratiti sat 30, 40 ili 50 godina unatrag. Radije bih pritisnula ‘pauzu’ na svoj trenutni život. To je prava istina unatoč neospornoj činjenici da sam stara. Ne postarija ili vremešna već – stara.  I unatoč tome da su mnogi ljudi koje volim već mrtvi. I unatoč činjenici da su moje nadlaktice u takvom stanju da ih više nikada ne smijem pokazati u javnosti. I unatoč mnogim tjelesnim poteškoćama.

Ne radi se niti o tome da su mi svi dani sada predivni. Moja kosa se prorijedila. Ne mogu naći ključeve ili naočale. A toliko često posjećujem doktore da bih sigurno i ja zaslužila titulu da se daje doktorat za odlazak liječnicima. No ipak, sigurna sam: najbolje vrijeme nije preda mnom, nije niti iza mene, već je upravo – sada.

Iznenadila sam samu sebe mišlju da mi je najbolje razdoblje upravo ovo, pa sam odlučila doznati zašto je to tako. Također, razmatrala sam neke kvalitete i stavove koji su mi pomogli da najsretnija budem upravo na pragu 90-te. Prije nego krenem dalje, moram reći da sam ja prava sretnica. Sretnica zato što sam još uvijek udana za čovjeka za kojeg sam se udala prije 60 godina i još uvijek ga volim, iako on stalno tvrdi da može istovremeno slušati što mu ja govorim i čitati novine.

Sretnica sam i zato što je svoj mojoj djeci i mojim unucima dobro. Sretnica sam jer imam prijatelje s kojima dijelim dugu i duboku povijest. Sretnica sam jer sam nekako uspjela izbjeći napade vremena na svoje tijelo i svoj um. Također, sretnica sam i jer sam svjesna te sve svoje sreće i zahvalna sam radi nje.

Zahvalnost mi bistri um

Postoje li i stvari radi kojih žalim i radi kojih sam razočarana? Naravno da postoje. No otkrila sam da mi zahvalnost, iako zvuči kao klišej, pruža mnogo utjehe, a tako bi moglo biti i s vama. Njegovanje zahvalnosti za sve ono dobro što nam se dogodilo i bivanje svjesnim za sve one stvari kojima smo blagoslovljeni, razbistruje naš pogled na nas same, na to tko smo i koje je naše mjesto u ovom svijetu. I to nas čini sretnijima.

Ustanovila sam i da zahvalnost ima jednu malu nuspojavu. Naime, pomaže da budemo tolerantniji, manje osuđujemo, više opraštamo obitelji i prijateljima kad nas zapostavljaju ili nam idu na živce, povrijede nam osjećaje ili nas iznevjere. Često smo u iskušenju da nabrajamo sve njihove mane i promašaje i uspoređujemo ih s nama, no velika je greška to raditi. Većina ljudi u našim životima može s vremena na vrijeme biti iritantna, no, budimo iskreni, to smo često i mi sami. Kad shvatimo da i oni, baš kao i mi, trebaju mnogo prihvaćanja i oprosta, bit ćemo mnogo sretniji.

Ne plačem za proljećem, volim promjene

Kad sam bila mlađa, provodila sam jako puno vremena razmišljajući o tome što bi učinilo da se osjećam bolje i koje bi to bile čudesne okolnosti koje bi promijenile moj život i karijeru. No nakon nekog sam vremena shvatila da svoj život mogu primijeniti nabolje odmah sada, u ovom trenutku.

Moja knjiga ‘Uskoro devedeset’ započinje divnim citatom filozofa Georgea Santayana: ‘Biti zainteresiran u promjene godišnjih doba je puno sretnije stanje uma nego biti uzaludno zaljubljen u proljeće.’ Mislim da nam time želi reći da umjesto da opsesivno analiziramo što smo sve prije imali, ili nervozno zamišljamo što sve možemo imati, trebali bismo potražiti što nam pruža zadovoljstvo, značaj i užitak upravo sada, u godišnjem dobu u kojem smo se zatekli.

Bojim se da neki ljudi pretpostavljaju da su stariji ljudi obuzeti zavišću prema mlađima. Za mene, to ne može biti dalje od istine. Svoju listu stvari radi kojih mogu biti sretna u starijoj dobi iz dana u dan povećavam: mogu nekome ponuditi pomoć, biti mu mentor, vodič mlađim generacijama. Umjesto da budem zvijezda predstave (uostalom, to sam već obavila), mogu svoje znanje podijeliti s drugima i pomoći im da sami zasjaju. Prije nego ste to pokušali napraviti, ne možete ni zamisliti koliko vam zadovoljstva to može donijeti. Jer mi imamo svo to znanje, iskustvo, spoznaju… No slušaju li nas naša djeca? Vjerojatno ne. Ali mogla bi nas poslušati nečija tuđa djeca koja možda žude za vodstvom, pomoći i savjetom.

Smijem se

A ako baš sve propadne, imam za vas jedan mali savjet: smijte se! Iako sam se često u životu oslanjala na smisao za humor kao na jedan od navrjednijih mehanizama za preživljavanje, trebala su mi desetljeća da se naučim smijati u lice nedaćama. Tek nakon što sam plakala, prigovarala i proklinjala, naučila sam vidjeti humor u stvarima koje su bila prava apokalipsa.

Ovih dana ne podsjeća me baš puno toga na kraj svijeta. Uostalom, dani su mi prevrijedni da bih ih trošila na zanovijetanje i okrivljavanje. Sada mi smijeh dolazi lakše i češće jer bila bi doista šteta da u svojoj devedesetoj propustim sve radosti koje donosi zima.”

.

Aktivno starenje

Cvijeta Pahljina doktorirala je sa 77 godina: Nikad nismo prestari, ali ni premladi za učenje

‘Bilo je puno ispita koje je trebalo pripremiti. To je jedno područje koje meni nije tako blisko, kao medicina, i trebalo je i taj rječnik svladati. Meni je svaki ispit jedno istraživanje, a ispita je bilo 15’, kaže logoterapeutkinja Pahjina.

Objavljeno

|

Autor

Mnogo puta spominjanu izreku da za obrazovanje nikada nije kasno, najbolje potvrđuje ova priča. Cvijeta Pahljina doktorica znanosti postala je sa 77 godina, javlja HRT.

Rođena je, kaže, na najljepšem otoku na svijetu – Rabu. Ima šestero djece i uspješnu karijeru. Diplomirala je na Medicinskom fakultetu i specijalizirala psihijatriju. Ali nije željela stati na tome.


Zato je ova 77-godišnjakinja odlučila doktorirati u području logopedagogije, svoje velike ljubavi. U to je uložila sedam godina predanoga rada. “Bilo je puno ispita koje je trebalo pripremiti. To je jedno područje koje meni nije tako blisko, kao medicina, i trebalo je i taj rječnik svladati. Meni je svaki ispit jedno istraživanje, a ispita je bilo 15”, rekla Pahljina.

Imala je, kaže, najbolju mentoricu na svijetu. A profesorica Dubravka Miljković uzvraća: “Koliko sam ja bila mentorica kolegici, toliko sam ja učila od nje. To je osoba s toliko puno životnog iskustva i topline da sam u svakom našem kontaktu ja možda profitirala više nego ona”, rekla je prof. dr. Miljković s Učiteljskog fakulteta.

To je do sada najposjećenija obrana doktorata na Učiteljskom fakultetu, otkrivaju i dekan i predsjednik Komisije. Cvijeta je suvereno obranila svoj doktorat, pokazala i kazala: “Nikada nismo previše stari da bi prestali s učenjem i nikada nismo previše mladi da bi s tim počeli.”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP