Prati nas

Mozaik

Zabavno i zdravo starenje: Život u zajedničkom kućanstvu poput ‘Zlatnih djevojaka’

Baš kao što je potrebno čitavo selo da se podigne dijete, potrebno je i čitavo selo da se brine o starijim osobama. Upravo zato, organiziranje stanovanja po uzoru na popularnu seriju „Zlatne djevojke“ sve je popularnije. U takvim kućanstvima, ljudi zajedno kupe stan ili kuću i dijele sve troškove, obaveze i kućanske poslove.

Objavljeno

|

The Golden Girls

Obično nam govore da ćemo, imamo li djecu u koju smo uložili vrijeme, novac i ljubav, izbjeći usamljenost pod stare dane. No istina je da za tako nešto djeca nisu garancija, piše New York Times.

Podaci iz posljednjeg popisa stanovništva pokazuju da otprilike 85 posto Amerikanaca iznad 50 godina ima djecu. Pa ipak, 43 posto starijih ljudi osjećaju se usamljeno, pokazala je studija Sveučilišta Kalifornija. Neki idu tako daleko da usamljenost nazivaju pravom zdravstvenom krizom; drugi upozoravaju da je usamljenost pogubnija za zdravlje čak i od pretilosti. Istraživanja pokazuju da je među starijim osobama usamljenost pretpostavka za kasnije lošije zdravlje i raniju smrt.


Napokon počinjemo uviđati da, baš kao što je potrebno čitavo selo da se podigne dijete, potrebno je i čitavo selo da se brine o starijim osobama. U nekim slučajevima, to selo uključuje i odraslu djecu. 2015. istraživanje Centra Paw ustanovilo je da 58 posto ljudi pomaže starijim roditeljima oko kućanskih poslova i ostalih obaveza.

No bilo bi pogrešno pretpostaviti da će odrasla djeca uvijek biti ovdje da se brinu za sve stariju populaciju, pogotovo s obzirom na činjenicu da je u porastu i broj starijih osoba koje nemaju djecu ili obitelj na koju se mogu osloniti. Izvješće AARP-a iz 2015. pokazalo je da omjer potencijalnih obiteljskih njegovatelja i skrbnika –  onih u dobi između 45 i 64 – i osoba starijih od 80 godina, opada. 2015. na svaku osobu stariju od 80 godina došlo je 6,8 potencijalnih njegovatelja, no do 2015. godine očekuje se da će taj broj pasti na tri ili čak jedan.

Život u seniorskim zajednicama

Zbog svega navedenoga, sve više ljudi traga za nekim drugim kreativnim rješenjima. Jedna 41-godišnja učiteljica ovako je to opisala: “Razgovarala sam sa svojim prijateljicama koje također nemaju djecu. Palo nam je na pamet da bismo mogle živjeti zajedno.”

Čini se da ima nešto u toj ideji. Organiziranje stanovanja po uzoru na popularnu seriju “Zlatne djevojke” sve je popularnije. U takvim kućanstvima, ljudi zajedno kupe stan ili kuću i dijele sve troškove, obaveze i kućanske poslove. Cimeri također pomažu u borbi protiv usamljenosti i smanjuju troškove života. Za razliku od tradicionalnih stambenih zajednica, takvi se stambeni prostori nalaze u istom susjedstvu kao i kućanstva mlađih ljudi i povoljnija su nego život u domu umirovljenika ili sličnoj zajednici.

Kao u studentskom domu

Kao što je navedeno u članku objavljenom na portalu Realtor.com, “oni koji se odluče na takvu umirovljeničku zajednicu, žive kao da su ponovno na fakultetu, samo što su 50 ili 60 godina stariji i više ne piju toliko kao kad su bili studenti”.

2014. godine umirovljena odvjetnica Bonnie Moore osnovala je “Golden Girls Network”, mrežu koja spaja potencijalne cimere starije dobi, u želji da oformi stambene zajednice za seniore.

Za 39 dolara mjesečno, korisnici dobivaju mogućnost šest mjeseci pretraživati bazu podataka koja spaja vlasnike stanova s potencijalnim stanarima nad kojima se vrši i detaljna provjera. Bonnie Moore kasnije je objavila i vodič za sve one koji bi također željeli oformiti “Golden Girls” kućanstvo.

2017. godine, Udruženje sustanara (Cohousing Association) pokrenulo je novu inicijativu – “Starenje u sustanarstvu” koja ljudima pomaže osnovati ili se priključiti nekoj sustanarskoj zajednici te pruža razne korisne informacije onima koji razmišljaju o takvom načinu stanovanja.

Međugeneracijsko sustanarstvo

Još jedan model je međugeneracijsko sustanarstvo u kojemu u istom kućanstvu ili stambenom bloku žive osobe starije i mlađe dobi. Mlađe osobe starijima mogu pomoći kad je potrebno, a obje generacije profitiraju u zajedničkim druženjima. Postoje primjeri vrtića smještenih u blizini domova umirovljenika i raznih umjetničkih programa kroz koje mladi umjetnici dobivaju mogućnost stanovanja u zamjenu za dijeljenje svojih talenata i umjetnina s ostalim stanarima.

Prema izvještaju iz 2018. koje su objavili Generations United i Zaklada Eisner, 85 posto Amerikanaca je kazalo kako bi u starijij dobi i u slučaju da im treba pomoć, radije živjeli u višegeneracijskim kućanstvima nego se oslanjali samo na svoju dobnu skupinu.

Znanstvenici Sveučilišta Ohio analizirali su podatke iz 105 međugeneracijskih programa diljem SAD-a i zaključili da takvi programi smanjuju osjećaj usamljenosti i dobizam (ageizam), dok se povećava osjećaj korisnosti kod starijih osoba i empatija kod mlađih ljudi.

Još jedna studija koju su proveli zannstvenici Sveučilišta Ohio, pokazala je da 79 posto Amerikanaca smatra da bi vlada trebala uložiti u takve programe koji bi zbližavali starije i mlađe ljude. Štoviše, znanstvenici su zabilježili da bi čak 82 posto ljudi pristalo da se novac koji su uplatili u ime poreza, upotrijebi za otvaranje takvih centara.

Zanimanje za takvim oblikom suživota nastavit će rasti kako se povećava broj starijih osoba koje nemaju djecu i kako sve više ljudi otkriva korist takvog oblika življenja. Usamljenost starijih osoba je velik problem, no taj je problem rješiv. Prvi korak je da svi skupa postanemo mnogo kreativniji u pogledu načina na koji starimo i stanujemo.

.

Mozaik

Ovako to rade naši umirovljenici: Spašavanje planete počinje u vlastitoj kuhinji

Kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi?

Objavljeno

|

“Daleko od očiju, daleko od srca, znate kako se kaže. Ali ovaj je problem došao sasvim blizu očiju i ne možemo ga više ignorirati”, kaže gospodin Petar (68) dok u spremnik za plastični otpad ubacuje boce od mlijeka. “Za ove boce ne dobijem onu naknadu od 50 lipa pa njih bacam tu u spremnik. A ove boce od mineralne odnesem u trgovinu. Gledajte – 10 takvih boca i skupio sam dovoljno za kruh.”

Pitamo ga kad je počeo razvrstavati otpad, a on iskreno priznaje da mu je ta navika skroz nova.


“Tek nedavno, nažalost. Ali bolje ikad, nego nikad. Iskreno, potaknule su me moje unuke. Sudjelovale su i na onom školskom prosvjedu i puno mi govorile o tome. Stvarno smo zatrpali čitav svijet plastikom. O tome se sve više govori i na televiziji, na radiju… Ali i da se ne govori, to je nešto što sad možemo vidjeti i na vlastite oči. Ovo ljeto sam proveo par dana u Ždrelcu na otoku Pašmanu. Moja obitelj tamo ima kuću. U moru je puno plastike. Tko kaže da to ne vidi, slijep je!”

Za kraj gospodina Petra pitamo koliko će uopće njegovo razvrstavanje otpada imati učinka, odnosno što jedan čovjek tu može promijeniti?

“E vidite, u tome je problem. Svatko misli da sam ne može ništa. I onda 10 milijuna misli da sami ne mogu ništa. A ako vas je 10 milijuna – niste sami. Da svatko pridonese samo malo – evo samo ovoliko kao ja – stvari bi se bitno promijenile”, kaže Petar.

Doista, kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi? Ovo pitanje čini se posve suvišnim ako znamo da takva rješenja postoje i da su ih neki gradovi – da, čak i neki hrvatski gradovi! – uspješno primijenili. No što čekaju ostali? Ovako napisano na papiru sve to izgleda prilično jednostavno, no u praksi su stvari malo kompliciranije. Počevši od vlastite kante za smeće.

Tko za to ima mjesta?

“Karton i papir posebno. Plastika posebno. Biootpad posebno. Miješani komunalni otpad posebno. Pa to su četiri kante za smeće! Tko ima toliko prostora u stanu? Najbolje da čitav stan natrpam samo s kantama za smeće”, govori gospođa Marija (71) dok niz stubište tegli orgomnu vreću punu raznovrsnog smeća.

No gospođa Marija je u krivu. Količina smeća koju proizvede njezino kućanstvo ista je razvrstavao se taj otpad ili ne. Štoviše, razvrstan otpad će u stanu zauzimati manje mjesta. Dakle, problem nije u nedostatku mjesta, nego u nečemu mnogo teže rješivom. Problem je u nedostatku volje.

Testirali smo ovu teoriju: zauzima li razvrstavanje otpada doista više mjesta u vašoj kuhinji ili, naprotiv, štedi prostor?

foto: Silvija Novak

Zašto bismo se mi uzlud trudili?

No ako se i potrudimo i otpad razvrstamo, i dalje ostaje problem neuređenih zelenih otoka i kontejnera za otpad u kojima često ima najmanje onoga čega bi prema oznaci na kontejneru trebalo biti najviše. Zašto se onda uopće truditi razvrstavati, ako će sav otpad na kraju završiti na istom mjestu?

“Vidite, to je pogrešno razmišljanje”, kaže gospodin Petar. “Samo zato što netko drugi ne obavlja svoj dio zadatka kako bi trebalo, ne znači da smo i mi ostali amnestirani od odgovornog ponašanja. Osim toga, i gradovi će početi tretirati otpad kako treba. Ako neće sami od sebe shvatiti da to tako treba, prisilit će ih Europska unija ogromnom globama. Ljudi neke stvari ipak najbolje razumiju kad ih se opali po džepu. Dok se mi, stanovnici, naviknemo na razdvajanje, i gradovi će početi taj odvojeni otpad odvoziti točno tamo kamo bi trebalo. Iako ovo sad djeluje katastrofalno, mislim da će nakon prve dvije ili tri kazne koje plate, gradovi doći k sebi prije od građana kojima je tlaka malo se pomučiti i razvrstati otpad. Lakše je sve natrpati u jednu vreću, a za okoliš koga briga!”

Petar je u pravu. Ako ne zbog ekološke svijesti, gradovi bi mogli ozbiljnije pristupiti odvajanju otpada kad im zaprijete kazne. Neki su već krenuli i svima daju dobar primjer. Na primjer, otok Krk.

Što s glomaznim otpadom?

“Ja ne zovem ove razne ekipe koje se oglašavaju po stupovima i banderama. Zašto? Pa zato što mislim da oni iz neke stare vešmašine uzmu dio koji mogu prodati, a ostalo bace u neku šumu, na Sljeme ili tako negdje. Čisto sumnjam da stvari koje ne mogu iskoristiti nose na Jakuševac i onda tamo plaćaju njihovo skladištenje. Ja pozovem Čistoću da odvezu komad namještaja ili bijele tehnike koji više ne trebam ili sâm utovarim u auto i odvezem u reciklažno dvorište”, kaže gospođa Vesna (48).

“Ali više mi se sviđao onaj sistem kad smo unaprijed znali datum kad će se odvoziti glomazni otpad, nego ovo sad kad ti sam moraš zvati ekipu. Ljudima se ne da zvati, pa onda glomazni otpad ostavljaju kod običnih kontejnera i sve je zatrpano. Te komade namještaja radnici Čistoće ne mogu ubaciti u kamion i onda to tako stoji i stoji. Kiša natapa stari namještaj, skupljaju se štakori, užas.”

Spominjemo reciklažna dvorišta, no gospođa Vesna sasvim opravdano upozorava da za odvoz glomaznog otpada u jedno takvo dvorište treba neki prijevoz, malo veći auto ili kamion, a to također košta. “Ja nemam auto. A ako nekoga zamolim da preveze moju staru vešmašinu u reciklažno dvorište, onad to moram platiti. 50 kuna ovdje, 50 kuna ondje… Novac curi. Radije onda zovem Čistoću – koju ionako plaćam – pa oni odvezu sav otpad.”

No osim što služe za odlaganje otpada, reciklažna dvorišta sve su češće i mjesta na koja se odlazi neke stvari uzeti. U reciklažnom dvorištu u Zagorskoj ulici susrećemo Marka (55). On nije ništa donio, nego je neke stvari došao – uzeti. “Pogledajte ove keramičke pločice. Potpuno su nove. Netko je obnavljao kupaonicu i kupio previše, pa višak bacio. A ja imam jedan mali zid u kuhinji za koji mi trebaju taman takve pločice”, govori Marko sretan zbog današnjeg ulova.

“Ma ta kultura bacanja stvari koje su još dobre svima će nam doći glave. Pa više nitko ništa ne popravlja, sve se baca. Ovdje sam našao skroz upotrebljive stvari. Šteta je tako se odnositi i prema stvarima i prema novcu i prema Zemlji.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP