Prati nas

Mozaik

što reći i što prešutjeti

6 izjava koje nove udovice i udovci ne žele čuti (i korisne alternative)

Pripisivati nečiju smrt Bogu je uznemirujuće, pa čak i uvredljivo. Kao prvo, opet donosite neprovjerene pretpostavke o nečijim vjerovanjima i religiji. Drugo, udovica će možda preispitivati svoju vjeru nakon smrti supruga.

Objavljeno

|

Koliko dugo nositi crninu?
foto: Pixabay

“Moj je suprug bio pastor, pa su zbog toga ljudi mislili da će mi nakon njegove smrti pomoći izjavom ‘Bog je trebao novog anđela pa ga je pozvao k sebi'”, piše Kethleen M. Rehl na portalu Sixty and Me.

No to je pogrešno! Taj je anđeo bio potreban meni! Još su mi znali reći: “Točno znam kako se osjećaš! Moj djed je umro ove godine!” Ne, to definitivni nije isto! Umjesto toga, mogli su mi reći: “Ne mogu niti zamisliti kroz što prolaziš. Želiš li razgovarati o tome? Slobodno mi se obrati.”


Klišeji nisu od velike pomoći kad želite utješiti nekoga tko je ostao bez muža, žene, partnera, ljubavi svog života. Pobrojala sam još nekoliko fraza koje bi u takvim situacijama trebalo zaobilaziti i tome pridodala nekoliko rečenica koje će možda biti korisne:

“On je sada na boljem mjestu”

Ljudi često koriste ovu rečenicu, no ta fraza donosi neprovjerenu pretpostavku o udovici, samom pokojniku i njihovom pogledu na život i smrt. Možda oni nisu vjernici pa će ovakva izjava povećati stres. Zaobiđite to u potpunosti.

Umjesto toga, dopustite udovici da govori o svom mužu, da s vama podijeli svoje uspomene i da priča o vremenu koje su proveli zajedno. Čak i ako njenog supruga više nema, ona bi sigurno željela održati živom uspomenu na njega.

“Sve je to dio Božjeg plana”

Pripisivati nečiju smrt Bogu je uznemirujuće, pa čak i uvredljivo. Kao prvo, opet donosite neprovjerene pretpostavke o nečijim vjerovanjima i religiji. Drugo, udovica će možda preispitivati svoju vjeru nakon smrti supruga.

Umjesto toga kažite da nitko ne može razumjeti smrt, niti zašto dobri ljudi odlaze. Recite nešto poput: “Nitko od nas nema odgovore, no tu sam za tebe ako ti bilo što bude trebalo.”

“Znam kroz što prolaziš”

Svaka osoba, svaki brak i svako iskustvo je različito. Nitko ne može točno shvatiti kroz što prolazi udovica ili udovac pa neće biti korisno tješiti ih riječima da znate kako se osjećaju.

Umjesto toga kažite da je normalno osjećati se zbunjeno, ljutito i uznemireno. Prihvaćajući emocije ožalošćenog, dajete im do znanja da poštujete njihove osjećaje, da su oni normalni i očekivani. Naime, nakon gubitka voljene osobe emocije mogu biti zaista snažne, pa će uvjeravanje da su one sasvim prirodne utješiti ožalošćenog i dati mu nadu da će to teško razdoblje proći.

“Naći ćeš nekoga novoga; Ponovno ćeš se udati”

Bol zbog gubitka voljene osobe ne da se opisati, a ideja da ćemo ponovno s nekim biti bliski i intimni vrlo je uznemirujuća u trenutku žalovanja. Zato razgovor o nekoj budućoj vezi i braku uopće nije primjeren i neće razvedriti ožalošćenu osobu. Štoviše, efekt bi mogao biti posve suprotan.

Umjesto toga usredotočite se na prijateljstvo i ponudite svoju pomoć i podršku. Prisustvo bliskih ljudi može olakšati teška vremena. Nađite se na kavi, večeri ili jednostavno prošećite.

“Nakon ovog iskustva, bit ćeš još jača”

Odmah nakon tragičnog događaja, udovica ili udovac će se usredotočiti na to da, sat po sat, prežive taj prvi strašan dan. Svako fokusiranje na budućnost u ovom je trenutku posve nemoguće. Sva ljubav i sreća su otišli i ožalošćeni nemaju pojma kad će – i hoće li – više ikada biti sretni.

Umjesto toga, kažite nešto u smislu da smrt nikada nije fer. Pričajte o njihovoj vezi i kako je poseban bio njihov odnos.

“Nazovi me ako bilo što trebaš”

Iako ovakva izjava može zvučati vrlo obzirno, nije baš vjerojatno da će ožalošćena osoba posegnuti za telefonom i bilo koga nazivati kad joj se po glavi mota toliko toga.

Umjesto toga nazivite vi prvi. Ili, još bolje, najavite de ćete nazvati u, recimo, četvrtak, te doći i donijeti kolače. Kad nazovete ili dođete budite obzirni prema emotivnom stanju u kojem ćete zateći osobu i ne inzistirajte na druženju ili razgovoru ako vidite da joj nije do toga. Već to što ste nazvali ili došli, značit će mnogo.

I na kraju…

Bez obzira na to što ćete reći, važno je da kažete nešto. Ne zaobilazite temu smrti i ne stvarajte od toga tabu. Razgovarajte o tome zašto ste voljeli pokojnika i prisjetite se sretnih zajedničkih trenutaka.

.

Mozaik

Ovako to rade naši umirovljenici: Spašavanje planete počinje u vlastitoj kuhinji

Kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi?

Objavljeno

|

“Daleko od očiju, daleko od srca, znate kako se kaže. Ali ovaj je problem došao sasvim blizu očiju i ne možemo ga više ignorirati”, kaže gospodin Petar (68) dok u spremnik za plastični otpad ubacuje boce od mlijeka. “Za ove boce ne dobijem onu naknadu od 50 lipa pa njih bacam tu u spremnik. A ove boce od mineralne odnesem u trgovinu. Gledajte – 10 takvih boca i skupio sam dovoljno za kruh.”

Pitamo ga kad je počeo razvrstavati otpad, a on iskreno priznaje da mu je ta navika skroz nova.


“Tek nedavno, nažalost. Ali bolje ikad, nego nikad. Iskreno, potaknule su me moje unuke. Sudjelovale su i na onom školskom prosvjedu i puno mi govorile o tome. Stvarno smo zatrpali čitav svijet plastikom. O tome se sve više govori i na televiziji, na radiju… Ali i da se ne govori, to je nešto što sad možemo vidjeti i na vlastite oči. Ovo ljeto sam proveo par dana u Ždrelcu na otoku Pašmanu. Moja obitelj tamo ima kuću. U moru je puno plastike. Tko kaže da to ne vidi, slijep je!”

Za kraj gospodina Petra pitamo koliko će uopće njegovo razvrstavanje otpada imati učinka, odnosno što jedan čovjek tu može promijeniti?

“E vidite, u tome je problem. Svatko misli da sam ne može ništa. I onda 10 milijuna misli da sami ne mogu ništa. A ako vas je 10 milijuna – niste sami. Da svatko pridonese samo malo – evo samo ovoliko kao ja – stvari bi se bitno promijenile”, kaže Petar.

Doista, kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi? Ovo pitanje čini se posve suvišnim ako znamo da takva rješenja postoje i da su ih neki gradovi – da, čak i neki hrvatski gradovi! – uspješno primijenili. No što čekaju ostali? Ovako napisano na papiru sve to izgleda prilično jednostavno, no u praksi su stvari malo kompliciranije. Počevši od vlastite kante za smeće.

Tko za to ima mjesta?

“Karton i papir posebno. Plastika posebno. Biootpad posebno. Miješani komunalni otpad posebno. Pa to su četiri kante za smeće! Tko ima toliko prostora u stanu? Najbolje da čitav stan natrpam samo s kantama za smeće”, govori gospođa Marija (71) dok niz stubište tegli orgomnu vreću punu raznovrsnog smeća.

No gospođa Marija je u krivu. Količina smeća koju proizvede njezino kućanstvo ista je razvrstavao se taj otpad ili ne. Štoviše, razvrstan otpad će u stanu zauzimati manje mjesta. Dakle, problem nije u nedostatku mjesta, nego u nečemu mnogo teže rješivom. Problem je u nedostatku volje.

Testirali smo ovu teoriju: zauzima li razvrstavanje otpada doista više mjesta u vašoj kuhinji ili, naprotiv, štedi prostor?

foto: Silvija Novak

Zašto bismo se mi uzlud trudili?

No ako se i potrudimo i otpad razvrstamo, i dalje ostaje problem neuređenih zelenih otoka i kontejnera za otpad u kojima često ima najmanje onoga čega bi prema oznaci na kontejneru trebalo biti najviše. Zašto se onda uopće truditi razvrstavati, ako će sav otpad na kraju završiti na istom mjestu?

“Vidite, to je pogrešno razmišljanje”, kaže gospodin Petar. “Samo zato što netko drugi ne obavlja svoj dio zadatka kako bi trebalo, ne znači da smo i mi ostali amnestirani od odgovornog ponašanja. Osim toga, i gradovi će početi tretirati otpad kako treba. Ako neće sami od sebe shvatiti da to tako treba, prisilit će ih Europska unija ogromnom globama. Ljudi neke stvari ipak najbolje razumiju kad ih se opali po džepu. Dok se mi, stanovnici, naviknemo na razdvajanje, i gradovi će početi taj odvojeni otpad odvoziti točno tamo kamo bi trebalo. Iako ovo sad djeluje katastrofalno, mislim da će nakon prve dvije ili tri kazne koje plate, gradovi doći k sebi prije od građana kojima je tlaka malo se pomučiti i razvrstati otpad. Lakše je sve natrpati u jednu vreću, a za okoliš koga briga!”

Petar je u pravu. Ako ne zbog ekološke svijesti, gradovi bi mogli ozbiljnije pristupiti odvajanju otpada kad im zaprijete kazne. Neki su već krenuli i svima daju dobar primjer. Na primjer, otok Krk.

Što s glomaznim otpadom?

“Ja ne zovem ove razne ekipe koje se oglašavaju po stupovima i banderama. Zašto? Pa zato što mislim da oni iz neke stare vešmašine uzmu dio koji mogu prodati, a ostalo bace u neku šumu, na Sljeme ili tako negdje. Čisto sumnjam da stvari koje ne mogu iskoristiti nose na Jakuševac i onda tamo plaćaju njihovo skladištenje. Ja pozovem Čistoću da odvezu komad namještaja ili bijele tehnike koji više ne trebam ili sâm utovarim u auto i odvezem u reciklažno dvorište”, kaže gospođa Vesna (48).

“Ali više mi se sviđao onaj sistem kad smo unaprijed znali datum kad će se odvoziti glomazni otpad, nego ovo sad kad ti sam moraš zvati ekipu. Ljudima se ne da zvati, pa onda glomazni otpad ostavljaju kod običnih kontejnera i sve je zatrpano. Te komade namještaja radnici Čistoće ne mogu ubaciti u kamion i onda to tako stoji i stoji. Kiša natapa stari namještaj, skupljaju se štakori, užas.”

Spominjemo reciklažna dvorišta, no gospođa Vesna sasvim opravdano upozorava da za odvoz glomaznog otpada u jedno takvo dvorište treba neki prijevoz, malo veći auto ili kamion, a to također košta. “Ja nemam auto. A ako nekoga zamolim da preveze moju staru vešmašinu u reciklažno dvorište, onad to moram platiti. 50 kuna ovdje, 50 kuna ondje… Novac curi. Radije onda zovem Čistoću – koju ionako plaćam – pa oni odvezu sav otpad.”

No osim što služe za odlaganje otpada, reciklažna dvorišta sve su češće i mjesta na koja se odlazi neke stvari uzeti. U reciklažnom dvorištu u Zagorskoj ulici susrećemo Marka (55). On nije ništa donio, nego je neke stvari došao – uzeti. “Pogledajte ove keramičke pločice. Potpuno su nove. Netko je obnavljao kupaonicu i kupio previše, pa višak bacio. A ja imam jedan mali zid u kuhinji za koji mi trebaju taman takve pločice”, govori Marko sretan zbog današnjeg ulova.

“Ma ta kultura bacanja stvari koje su još dobre svima će nam doći glave. Pa više nitko ništa ne popravlja, sve se baca. Ovdje sam našao skroz upotrebljive stvari. Šteta je tako se odnositi i prema stvarima i prema novcu i prema Zemlji.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP